Piše: Žurnal.info 

Vidi, Milorade, ovako stoje stvari...

Neću ti se obraćati ni sa kakvim poštovanjem. Jednostavno, nisi ga zaslužio! Sve manje od zatvora i sve više od tona kojim ću ti se obraćati – nisi zaslužio. Predugo si nas ponižavao!

Ja, mi nismo novinari entitetskog javnog servisa kojeg si oteo pa su u obavezi da ti na uho recituju hvalospjeve, dok opet oni od svojih kolega na državnom servisu otimaju pravo na pristojnu platu i život. Nismo novinari tvoje privatne televizije u kojoj su zaposleni, pardon, rade na crno uposlenici kojima je tvoj sin Igor svojevremeno dolazio na redakcijske sastanke i govorio: „Gori ste mi od svih radnika u moje 82 firme“.

Nismo policajci kojima si godinama u školi ispirao mozak nekom svojom istorijom i napravio ličnu pretorijansku gardu spremnu da drvenim toljagama mlati vlastiti narod. Nismo ni inspektori koji znaju tajnu (da li je uopšte tajna?!) ubistva Davida Dragičevića. Znaju, jer su bili prisutni dok je brutalno prebijan i bacan u kanalizaciju.

Nismo ni tvoj nekadašnji ministar unutrašnjih poslova za kojeg se kaže da je vozio automobil one noći kad je ubijen Nikola Đurović. Nismo ni potureni, hapšeni kriminalac Nenad Radinković koji najprljavije poslove radi za sistem kojeg si ti napravio.

Nismo, Milorade, ni tvoj aktuelni ministar unutrašnjih poslova koji se mojim, našim parama kiti, ljubi Putina i sastaje sa kojekakvim svjetskim nesretnicima spremnim da rasture, raskomadaju i u krvavo blato povuku moje dijete. Moju zemlju.

Nismo mi tvoji hamovići ni jerinići ni stanišići ni stankovići... Nismo ni minići, petrovići, ćosići, ćurići... Nismo se tuđim parama obogatili pa prosipali kriminalnu silu, dok pošten čovjek glavu od sramote spušta. Nismo, bome, ni cvijanovići pa da nam kamioni vlastite firme obilaze gotovo sva banjalučka gradilišta.

Nismo ti ni ministar finansija, ali na nivou države koju negiraš, koji nikako da objasni kako se to istovremeno bude i ministar i redovni profesor. Kojom se to natprirodnom silom pojavljuje na poslu u mrskom, „smrdljivom“, „zelenom“ Sarajevu, za to dobija platu od nekoliko hiljada maraka, a onda se u isto vrijeme pojavi na predavanjima na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci? Mi ne možemo objasniti kako se to bude toliko uspješno da se usput ima i privatna zgrada i privatna firma... Ali, studenti stasavaju pa će njima valjda nešto reći. Teško da će ih naučiti, jer ništa od toga ne bi bio da ga nisi sebi uz nogu privezao.

Nismo ti ni vozači helikoptera kojeg smo ti onomad kupili za više od deset miliona maraka, da na vrijeme stigneš na sva mjesta na kojima te čeka vrelo jagnje nabijeno na ražanj. Nismo ti ni baje ni knindže ni mladići ni plavšićke ni karadžići!

Nismo ti ni onaj sin što još nije vratio ona tri miliona maraka koja si mu dao kao predsjednik kreditnog odbora Investiciono-razvojne banke RS - samo da se ne drogira. U međuvremenu je, recimo to jasno i glasno, kriminalom i korupcijom na sopstvene račune, pod jastuke i kojekuda po svijetu nakamarao stotine miliona mojih, naših maraka.

Nismo ti ni kćerka koja je bila uspješna ugostiteljka, jer si joj ti otvorio sva moguća vrata. Srećom, ona nekadašnja Amerika dobro vam ih zatvori.

Nismo ti mi, Milorade, ni Trump. Naše vrijednosti su civilizacijske. Školovani smo, a prije svega vaspitani i učeni da poštujemo ljude (naglašavam ti ovo), da poštujemo druge i drugačije, da cijenimo rad, da preziremo kriminal – ono čega si ti oličenje.

Teško je nabrojati sve što ti nismo, toliko si ih uhljebio.

Mi smo ti, Milorade, onaj narod u Republici Srpskoj koji noću koricu hljeba kopa po kontejnerima, koji po džepu prebire marku-dvije i pita se hoće li tvoja bratija zaista biti toliko luda da cijenu struje podigne za 50 odsto.

Mi smo ti, Milorade, ona mladost koju bankar blijedo pogleda kada dođe da se raspita za kredit, ne bi li riješila stambeno pitanje, možda imala porodicu, djecu...

Mi smo ti, Milorade, onaj penzioner koji tebi i tvojim tajkunima plati sve što mu strpate u sanduče, sve poreze za ono malo što je za života stekao, a onda kupi litru mlijeka i najjeftiniji hljeb da bi tri dana sastavio, a da mu stomak ne bude prazan.

Mi smo ti, Milorade, ona žena koja porodicu ne vidi, djecu nema kad da vaspitava, jer si ti rekao da i nedjeljom radi u prodavnici. Šta da radi?! Kući ćeš je opet dočekati ti, s računima.

Mi smo ti, Milorade, onaj majstor što je morao otići na bjelosvjetska gradilišta da bi prehranio ono što ga kući čeka.

Mi smo ti onaj kamiondžija što ti danima stoji na granici, dok se ti prepucavaš, blokiraš i bacaš fašističke koske.

Mi smo ti, Milorade, onaj ljekar koji je, zbog male plate, našao radno mjesto u Sarajevu. Nije mu bilo dovoljno što si mu na bolnicu metnuo ime „Srbija“.

Mi smo ti, Milorade, ono dijete što je poginulo 1993. godine, dok se pred zgradom igralo. Mi smo ti, Milorade, ono dijete na koje bi ti i danas poslao iste krvoloke samo da bi sebe zaštitio.

Mi smo ti, Milorade, Bosna i Hercegovina od koje ti najbolje živiš, dok svi drugi životarimo. Opljačkani narod, opustošena njiva, posječena šuma, zatrovana rijeka, rijeka koju si hidroelektranom zatvorio.

Mi smo ti, Milorade, javnost! Ono malo savjesti koja bi, nadam se, jednom mogla da te progoni.

Mi smo Vladimir Šušak, novinar Radio -televizije Bosne i Hercegovine.

Mi smo ti, Milorade, sve što ti nisi!