SENAD ANTE-PORTAL
GOLE GODINE 2 / SLUČAJ FUADA MUHIĆA (1): Kako je partijski ideolog Fu-Mu postao njen otpadnik i šta je istina o njegovom ranjavanju...
14. Nov. 20260
Ovo je drugi dio poglavlja posvećenog sarajevskom profesoru Fuadu Muhiću, čiji su život i djelo u međuvremenu potpuno prećutani, ali je njegova smrt često korištena za naknadno mistificiranje i revizionističko interpretiranje.
SENAD ANTE-PORTAL
Prije 26 min
0
Ovih dana u izdanju „Buybooka“ iz štampe izlazi drugi nastavak knjige „Gole godine“ Senada Avdića, u kojoj autor svjedoči o događajima u periodu 1989–1992. godine. Ovo je drugi dio poglavlja posvećenog sarajevskom profesoru Fuadu Muhiću, čiji su život i djelo u međuvremenu potpuno prećutani, ali je njegova smrt često korištena za naknadno mistificiranje i revizionističko interpretiranje.
PIŠE: SENAD AVDIĆ
Narednog jutra (nakon objavljivanja „spiska antibirokrata“ u „Asu“, op. S. A.), telefon u zagrebačkom stanu mojih prijatelja Tanje Tagirov i Mate Bašića, kod kojih sam tih godina redovno i često odsjedao, nije prestajao zvoniti; njihov broj telefona ostavio sam familiji i dvojici-trojici kolega u Sarajevu da me zovu „u slučaju nečega“. Asim Metiljević, koji je prethodno bio upoznat sa mojim subverzivnim prilogom u „Asu“, radio je u sektoru za informiranje Republičke konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda BiH (SSRN BiH).
Ta je društveno-politička organizacija godinama redovno, jednom sedmično, okupljala sve vodeće ljude, direktore i glavne urednike medija, budući da im je uglavnom bila formalno-pravni osnivač. Na tim sastancima je analizirano pisanje i izvještavanje medija, ukazivano na propuste i „zastranjenja“, dijeljene su lekcije, sugestije ili pohvale. Toga jutra jedina tema medijskih čelnika na sjednici kojom je predsjedavao dugogodišnji funkcioner zadužen za „oblast“ informiranja i religije Mišo Vučičević (Asimov nadređeni) bio je spisak koji je objavio „As“. Sjednici je prisustvovao i Mensur Osmović i slušao oštre kritike i optužbe manje-više svih prisutnih kolega. Kako su mi tog jutra rekli Asim i Mensur, u kritikama su prednjačili neki od urednika (šefovi TANJUG-a, RTV Sarajevo, lista „Zadrugar“) koje sam djelomično stavio na spisak simpatizera „antibirokratskog svijeta“… U nekim od diskusija tražena je i „čvršća ruka“, temeljita istraga koja bi otkrila počinioca tog „nepriličnog pamfleta“, što bi godinu-dvije ranije vjerovatno i uslijedilo, međutim političko-medijski pejzaž se nakon afere „Agrokomerc“ bitno promijenio, mediji su se liberalizirali, a politika i njeni čelni ljudi bili su i sami nesigurni i nalazili se u „defanzivi“.
Oko podneva sam se zaputio na zagrebački Gornji grad u zgradu Sabora, gdje mi je sastanak zakazao Josip Vrhovec, umirovljeni hrvatski političar, bivši ministar vanjskih poslova Jugoslavije, koji je posljednje godine impresivne političke karijere proveo kao član Predsjedništva Jugoslavije. Ponio sam sa sobom jedan primjerak „Asa“, međutim kada sam ušao u skromnu sobu koja mu je bila dodijeljena, primijetio sam da se na stolu, uz brojnu drugu štampu, nalazi i sarajevski tabloid.
„Ovo je zanimljivo“, kazao je Vrhovec kojeg do tada nisam poznavao.
Kazao sam mu da sam ja autor spiska i upitao ga ima li tu ljudi koji to ne zaslužuju, onih koje je on upoznao tokom svoje višegodišnje političke karijere. Odgovorio je da je pažljivo pregledao i da nema, ali da bi on vrlo rado na spisak dodao imena nekih tobožnjih Jugoslovena iz Bosne, a u suštini Miloševićevih simpatizera i unitarista. U to je vrijeme i on osobno, iako je bio godinu-dvije u mirovini, bio česta meta napada beogradskih medija: povod je bila njegova izjava da „Kraljevinu Jugoslaviju uopće nije ni trebalo braniti“. Kod njega se osjećalo ogorčenje zbog toga što ga niko od njegovih nekadašnjih drugova nije pokušao ili želio zaštititi od te surove medijsko-političke hajke krcate političkim i osobnim diskvalifikacijama.
U elektronskim medijima u Sarajevu, koje nisam mogao pratiti iz Zagreba, toga su dana prenošene brojne i burne reakcije na „famozni spisak iz Asa“ koji je bez ostatka osuđivan, ocjenjivan štetnim i nedemokratskim činom koji „nema veze sa novinarstvom“. Vrhunac te kampanje desio se u Centralnom dnevniku Televizije Sarajevo u 19:30. Još dok je trajala ta najgledanija informativna emisija nazvala me majka, uznemirena, govorila je tronuto, plačnim glasom:
„Evo, napalo te u Dnevniku.“
Na pitanje ko me je napao, odgovorila je uzbuđeno:
„Jasminka Šipka, ali te nije imenovala.“
Kasnije, kada smo se upoznali i sretali, prepričavao sam Jasminki ovu anegdotu i uvijek bismo se iznova smijali. (Njena majka Razija mi je bila profesorica u osnovnoj školi, a brat Nihad Volić bio je moj prvi urednik u „Večernjim novinama“ gdje sam kao student volontirao.)
Gospođa Šipka je bila spikerica na TV Sarajevo i „kobne“ noći je u Dnevniku pročitala saopćenje koje su joj dali njeni nadređeni urednici. Neke od njih, poput Ilije Guzine, Dubravke Kenić, Dragoljuba Maslića… sam „turio“ na svoj spisak novinara koji bi statusno napredovali i profitirali od eventualne „antibirokratske revolucije“ u Bosni i Hercegovini.
Nadao sam se da je oštrim, pogromaškim komentarom u centralnom televizijskom Dnevniku okončan jednokratni politički i medijski obračun sa mojim prilogom u „Asu“. Međutim, krivo sam procijenio: narednog dana, spisak „antibirokrata“ bio je tema na sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Izvan dnevnog reda taj je slučaj otvorilo nekoliko članova CK SK BiH koje sam „tipovao“ kao kolaborante režima u Beogradu i potencijalne izvođače antibirokratskog prevrata u BiH. Jedna od takvih bila je poznata glumica Darinka Đurašković, kojoj se pridružilo još nekolicina diskutanata. Spisak je ocjenjivan kao nedopustiv pamflet, zloupotreba medija, hajka na ugledne ljude i komuniste, spisak za odstrel, stavljanje meta na čelo desetinama ljudi… Zahtijevano je da se najviši partijski forum odredi o tom skandalu, osudi ga i zatražena je i odgovornost za autora i urednike.
Ton i tok rasprave su se promijenili nakon što se u nju uključio profesor Fuad Muhić, tada još uvijek član CK SK BiH. U karakterističnom, britkom govoru on je kazao da je neprimjereno da se najviši partijski forum bavi jednim efemernim tekstom u novinskom tabloidu. Podsjetio je partijske drugove da niko od njih nije reagirao na orkestriranu, dugogodišnju hajku koja se u beogradskim medijima sistematski vodi protiv brojnih istaknutih ljudi u Bosni i Hercegovini. Zahtijevao je da se u partijskom vrhu povede ozbiljna rasprava, ne o jednom novinarskom prilogu, nego o nasilnim procesima pokrenutim od političkog vrha Srbije koji su ugrozili ustavnu arhitekturu SFR Jugoslavije. Nakon njegovog govora, svjedočili su mi kasnije neki od sudionika, rasprava se primirila, promijenila pogromaški ton, a zahtjevi za sankcioniranjem spornog medija i anonimnog novinara su obustavljeni.
U narednih nekoliko dana moj spisak antibirokrata bio je kritiziran od pojedinih kolega novinara. Željko Vuković, dopisnik beogradskih „Večernjih novosti“ i tadašnji stalni kolumnista „Oslobođenja“, nazvao ga je pozivom na linč neistomišljenika, dok je Zlatko Dizdarević u „Nedjeljnoj Dalmaciji“ napisao da je prilog u „Asu“ napravljen po „uzoru na Miroslava Šolevića“, lidera antibirokratske revolucije sa Kosova.
Partija se u narednim mjesecima definitivno distancirala od svog donedavnog ideologa Fuada Muhića i pustila ga niz vodu. Činilo se da je priča o njegovom „nervnom rastrojstvu“, koje ga je navodno gurnulo u neuspješan pokušaj suicida, bila smišljena i javno plasirana ne bi li javnost lakše „progutala“ Muhićevo udaljavanje iz prvih partijskih redova.
U ljeto 1990. godine u javnosti se počelo spekulirati o njegovom približavanju Stranci demokratske akcije koja je, nakon osnivanja krajem maja te godine, iz dana u dan kadrovski rasla, uključujući u svoje redove i nekadašnje istaknute komunističke funkcionere.
„Muhić je u kasno ljeto došao na miting SDA koji se održavao u tuzlanskoj dvorani 'Mejdan' i to je trebalo biti njegovo zvanično predstavljanje građanima kao člana stranke“, svjedočio mi je tada urednik magazina VOX koji je pedantno pratio predizbornu kampanju ove stranke.
No, u posljednji trenutak se desio incident koji je taj u to vrijeme važan „transfer“ onemogućio.
„Iza pozornice gdje se nalazio vrh stranke Fuadu Muhiću je prišao Omer Behmen, potpredsjednik SDA, jedan od tvrdolinijaša, politički zatvorenik. Behmen, koji je poznat kao prijek, incidentan čovjek, nešto je ljutito govorio, gestikulirao, nakon čega se Muhić udaljio i nije ga više niko vidio te noći u Tuzli“, saznao sam tih dana od tog novinara.
Profesor Muhamed Filipović, koji je u vrijeme kada se to dešavalo bio u prvim redovima na promocijama SDA, svjedočio je da se incident između Behmena i Muhića jeste desio, ali na jednom drugom mitingu te stranke, u Brezovom Polju. Kasnije sam u razgovorima sa nekim od važnih ljudi SDA saznao da je u vrhu stranke bilo podijeljeno mišljenje oko uključivanja Muhića u njihove redove. Ključni argument protiv te „akvizicije“, koji je najagresivnije zastupao Behmen, bio je njegov predgovor za knjigu „Parergon“ književnika i također istaknutog partijskog intelektualca Derviša Sušića, objavljenu desetak godina ranije.
„Parergon“ je predstavljao žestok polemički obračun velikog bosanskog pisca sa muslimanskom vjerskom i intelektualnom elitom i njenim držanjem tokom Drugog svjetskog rata, koketiranjem i suradnjom sa fašističkim režimima u Hrvatskoj i Njemačkoj. Posebno su nakon izlaska knjige uznemireni i povrijeđeni bili pripadnici Islamske vjerske zajednice, pa je u nizu reakcija na knjigu u „Oslobođenju“ objavljen odgovor jednog od najistaknutijih muslimanskih intelektualaca, Huseina Đoze. Žestoko mu je odgovorio poslovodni vrh „Oslobođenja“, iako se u medijskim krugovima tih godina tvrdilo da je stvarni autor teksta bio Fuad Muhić.
Nakon propalog angažmana u Stranci demokratske akcije Fuad Muhić ne odustaje od stranačkog aktivizma. Približava se Hrvatskoj stranci prava (HSP) koju je nekoliko mjeseci ranije u Zagrebu osnovao Dobroslav Paraga, jedan od najpoznatijih hrvatskih političkih nacionalističkih disidenata 80-ih godina.
Jedan kolega iz omladinske štampe u to mi je (predizborno) vrijeme ispričao epizodu sa Fuadom Muhićem koja mi je djelovala deprimirajuće jer je bila nedolična i nedostojna njegovog do tada poznatog javnog angažmana i akademske reputacije. Predložio je Muhić, uoči prvih demokratskih izbora, novinarima da urade intervju sa u to vrijeme malo kome poznatim čovjekom, Kerim Reis se zvao, koji je bio dugogodišnji istaknuti pripadnik muslimansko-hrvatske emigracije u Kanadi. U tu se zemlju odselio nakon što je u Jugoslaviji robijao kao politički zatvorenik zbog sudjelovanja u neprijateljskim jedinicama tokom Drugog svjetskog rata. Kerim Reis je bio jedan od velikog broja političkih emigranata koji su u Hrvatsku stigli nakon sloma komunističkog poretka i uspostave nove vlasti predvođene Hrvatskom demokratskom zajednicom Franje Tuđmana. Bio je jedan od onih koji su po povratku podržavali Hrvatsku stranku prava, koja je otvoreno koketirala sa Nezavisnom Državom Hrvatskom, pogotovo u pogledu odnosa prema Bosni i Hercegovini.
Uglavnom, Fuad Muhić je u svom automobilu vozio novinare iz Sarajeva u Zagreb na intervju sa Reisom. Po obavljenom poslu, u povratku ih je bez okolišanja upitao:
„Koliko ste mu vi para uzeli?“
Na višestranačkim izborima u Bosni i Hercegovini Hrvatska stranka prava je doživjela potpuni poraz. No, u mjesecima koji su uslijedili, koje su obilježile sve agresivnije aktivnosti rukovodstva Srbije, HSP predvođen Dobroslavom Paragom sve je prisutniji i aktivniji u Bosni i Hercegovini. Posebno su bili glasni nakon susreta Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana u Karađorđevu u proljeće 1991. godine, tokom kojeg je glavna tema bila hrvatsko-srpska podjela Bosne i Hercegovine.
Fuad Muhić u intervjuu za sarajevske medije tada je govorio zašto se angažirao u HSP-u:
„Prihvatio sam sa radošću poziv ove stranke da joj, koliko je u mojoj moći, pomognem u ostvarivanju historijske višestoljetne želje našeg hrvatskog naroda da ponovo zadobije svoje povijesne granice. Vi sami znate kakva opasnost prijeti našoj domovini od 'hordi sa istoka'. Želio sam i želim im pomoći, a pomoći tako i zemlji Bosni da i sama sebe spasi u okrilju jedne velike države kakva je lijepa naša Hrvatska.“
Fuad Muhić umro je krajem 1991. godine u 50. godini života. Ni nakon njegove smrti kontroverze i nesporazumi vezani za njega nisu prestali. Zamolio sam njegovog dugogodišnjeg fakultetskog kolegu profesora Zdravka Grebu da za „Slobodnu Bosnu“ napiše in memoriam, osvrt na Muhićev život, naučnu i političku karijeru. On mi je dostavio kratki tekst govora koji je održao na komemoraciji održanoj na Pravnom fakultetu povodom smrti njihovog profesora.
„Bilo je do posljednjeg trenutka neizvjesno da li će se uopće održati komemoracija jer su se neki profesori sa Pravnog fakulteta, ali i iz rektorata Sarajevskog univerziteta protivili da se ona održi u prostorijama fakulteta. Jedan istaknuti i utjecajni profesor je rekao da se ne želi dopustiti da ovu visokoškolsku ustanovu okupiraju ustaša Dobroslav Paraga i njegovi crnokošuljaši“, otkrio mi je Grebo.
Fuad Muhić je sahranjen krajem 1991. godine na sarajevskom groblju Bare. Jedan njegov prijatelj mi je kasnije pričao da se nakon dženaze u obližnjoj kafani okupio veći broj njemu bliskih ljudi.
„Popilo se dosta, žalilo i oplakivalo profesora, a onda je jedan stari, ugledni profesor i akademik nakon nekoliko čaša vina zlokobno počeo govoriti: 'Ti, Fuade, ode i spasi sebe. A nas si ostavio na milost i nemilost dušmana koji odavno oštre noževe i samo čekaju naređenje da krenu u nove pokolje.'“
(KRAJ)
Vijesti
MUNJEVITA AKCIJA POLICIJE: Pretresi i hapšenja, pogledajte šta je otkriveno na licu mjesta...
Prije 5 min0
Estrada
ČOLA DAO OGROMAN NOVAC ZA LUKSUZNI STAN U HRVATSKOJ, ALI VEĆ GODINAMA NE MOŽE USELITI: Poznato šta je razlog
Prije 11 min0
Hronika
OPASNO SE ZALJULJALO: Zemljotres pogodio Bosnu i Hercegovinu, epicentar kod...
Prije 17 min0
SENAD ANTE-PORTAL
SENAD AVDIĆ, EKSKLUZIVNO / GOLE GODINE 2: Slučaj profesora Fuada Muhića (II)
Prije 26 min0
trenutak ...
Komentari - Ukupno 0
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.