Na današnji dan 1942, godine odigrao se nezapamćeni masakr u selu Drakuliću kraj Banja Luke. Bilo je to jedno od najmasovnijih pogubljenja civilnog stanovništva koje su odigralo tokom Drugog svjetskog rata.

Zločin su počinili pripadnici Ustaške vojnice u okolici Banje Luke, u naseljima Drakulić, Šargovac, Motike i u rudniku Rakovac.

Pripadnici II. Poglavnikove tjelesne bojne i VIII. ustaške bojne hladnim oružjem su ubili oko 2.300 Srba, većinom staraca, žena i 551 dijete, jer su vojno sposobni muškarci uglavnom bili u zarobljeništvu. Počinitelje ovog pokolja predvodio je nadporučnik Josip Mislov u pratnji petrićevačkog župnika, fratra Miroslava Filipovića, inače rodom iz Hercegovine, a sve je isplanirao ustaški stožernik dr. Viktor Gutić.

Izvršitelji su bili ustaše iz Zagreba i Banje Luke, potpomognuti dijelom lokalnog stanovništva. Poklani su, s rijetkim izuzecima, svi Srbi koji su se tog jutra zatekli kod svojih kuća.

Zbog straha od mjesne pobune, nakon što se pročula vijest o zločinu, general Edmund Glaise von Horstenau je odveo Miroslava Filipovića pred ratni sud. Tamo je osuđen i odveden u zatvor, no ubrzo je oslobođen te je postao zapovjednik logora u Jasenovcu.

Zloglasni Eugen Dido Kvaternik zadužio je Vjekoslava Servatzyja da uhiti i sprovede na sud zapovjednika II. bojne, bojnika Petra Zelića. Zelić je uhićen i poslan na sud u Zagreb, ali nije kažnjen nego je raspoređen na drugu dužnost.

ZLOČINAC U HABITU

Izravnom intervencijom Vjekoslava "Maksa" Luburića, koji je tada vodio odsjek III Ustaške nadzorne službe odgovorne za upravu sustavom zarobljeničkih logora u državi, Filipović je ubrzo premješten u jasenovački kompleks radnih logora gdje je u početku bio zatvorenik s povlaštenim statusom koji je pomagao ustašama, a poslije su ga ustaše postavili da zapovijeda tranzitnim logorom blizu Jasenovca.

Ondje je ubio zatvorenika jer je skrio štrucu kruha. Ubrzo je postao glavni stražar odgovoran za masovne egzekucije i pomoćnik zapovjednika Ljube Miloša i upravitelja Ivice Matkovića, a poslije 10. juna 1942. i upravitelj glavnog logora.

Luburić je dao Filipoviću novo prezime "Majstorović" prema riječi koja označava "majstora". Od tada u nekim dokumentima naziva ga se ponekad tim imenom, a ponekad Filipović-Majstorović. Jedan događaj koji ga je obilježio kao preokrutnog bila je očigledna pobjeda u okladi koju su mu ponudili Marinko Polić i Jerko Maričić, obojica sramotna podčasnika u logoru. Svjedok Josip Riboli izjavio je:

„Majstorović, Polić i Maričić natjecali su se tko će od njih biti bolji mesar. Žrtve su trebale kleknuti ispred njih sve dok nisu čelom dotaknuli tlo, a egzekutori bi tada pucali iz svojih revolvera u njihove potiljke. Ako smrt nije bila trenutna, jedan bi od njih zgrabio nož i prerezao grkljan žrtvi“!

Nakon rata Filipović je priznao da je osobno ubio 100 zarobljenika i prisustvovao masovnim egzekucijama mnogih drugih. Procijenio je da je pod njegovim zapovjedništvom likvidirano oko 20.000-30.000 zarobljenika u glavnom jasenovačkom logoru. Rekao je da su zarobljenici često bili postavljani iznad pripremljenih rovova gdje je svaki od njih zatim ubijen udarcem malja. Filipović nadalje govori o svom zapovijedanju Starom Gradiškom, zatvoreničkim logorom primarno za žene koji je bio označen kao logor V u sustavu Jasenovca:

„Bio sam u Staroj Gradiški od kraja listopada 1942. do 27. ožujka 1943. Tijekom tog vremena vršene su masovne likvidacije, obično izvan logora, primjerice u Mlaki i Jablancu, no neki su slani također u Jasenovac. Ta masovna ubijanja izvođena su po naredbi Matković Ivice, te je na taj način poslano 2.000-3.000 ljudi. 16. travnja 1945. vratio sam se u Jasenovac gdje sam ostao do kraja. Znao sam da su u to vrijeme leševi zarobljenika u Gradini bili ekshumirani i spaljivani radi prikrivanja tragova onoga što se činilo. Nisam sudjelovao u likvidaciji posljednjih zarobljenika, već samo u ekshumaciji“.

Nakon saslušanja 62 jasenovačkih preživjelih zatvorenika, komisija za ratne zločine pobrojala je 1946. Filipovića među 13 ustaša koji su se "isticali" po svojoj brutalnosti i direktnoj upletenosti u ubijanju. Izvjestila je da čak okrutnost Ljube Miloša, notornog po šibanju zarobljenika do smrti u lažnoj klinici, ne "prelazi u sadizmu" Filipovića. Komisija je Filipovićevu izjavu vidjela kao "krucijalno" priznanje njegova sudjelovanja u zvjerstvima, no prema broju koji je iznio zabilježila je: "Svi ispitani svjedoci koji su sami bili zarobljenici govore s potpunom konzistentnošću i jasnoćom o daleko većem broju, posebice što se tiče broja žrtava koje je sam Majstorović ubio".

LJUBO MILOŠ, MIROSLAV FILIPOVIĆ I MAKS LUBURIĆ 

Kao zapovjednik logora Stara Gradiška koja je pretežno držala žene i djecu, Miroslav Filipović-Majstorović nadmašivao je u sadizmu. Židov koji je preživio Jasenovac, Egon Berger, opisao je Filipovićevo sadističko ubijanje djece, dok su druga dva svjedoka Šimo Klaić i Dragutin Škrgatić izrekla: Klaić se sjeća da je na Božić 1942. Miroslav služio misu i poslije vršio smotru gdje je ubio četiri zarobljenika nožem dok je sarajevskog židova Alkalaja natjerao da pjeva, a zatim mu naredio da mu se približi, ubovši ga u prsa i prerezavši mu grkljan.

Zatim je ubio 56 bosanskih židova vezavši ih žicom i udarivši ih sjekirom tako da su svi popadali u bunar. Potom je pucao u glave 42 bosanskih seljaka. Škrgatić je potvrdio da je Filipović pucao u glavu 40 seljana nakon mise, dodavši: "U Majstorovićevo vrijeme, smotre i egzekucije bile su česte. Fratar Majstorović preferirao je mističan pristup ubijanju... Nakon što ih je pobio, sjeo bi na stolicu i rekao `pravda je zadovoljena`". Ivan Palcec, svjedok, dodao je da je Filipović ubio devetoricu zarobljenika tog dana zbog pokušaja bijega. Svjedok Josip Erlih prisjetio se Miroslavova ubijanja osmorice zarobljenika nasmrt.

Kao pripadnik Ustaške obrane imao je čin bojnika. Tokom 1943. i 1944. djeluje kao obavještajac u Hercegovini i srednjoj Bosni te kao pomoćnik zapovjednika IV. ustaškog zdruga u Lici. Početkom maja 1945. pobjegao je u Austriju, gdje su ga uhvatili Britanci i izručili jugoslavenskim vlastima.

KONAČAN KRAJ

Godine 1946. Filipović je izveden pred sud u Beogradu zbog ratnih zločina. Dao je iskaz priznavši svoje sudjelovanje u nekim zločinima i porekavši upletenost u druge. Proglašen je krivim i osuđen na smrt vješanjem!

(SB)