Piše: SENAD AVDIĆ

Hrvatska policija je prije petnestak dana uhapsila Tomislava Viktora Basu, ratnog veterana, nastanjenog u Švicarskoj, držvljanina Hrvatske, Švicarske i Holandije pod sumnjom da je prije više od 20 godina godine ubio Ibrahima Dedića, vlasnika zagrebačke "Promdei banke". Dedić je ubijen ispred svog zagrebačkog stana u noći 3. jula 1999. godine. Prije kobne noći u kontroverznog bankara pucano je u dva navrata, posljednji put pola godine ranije kada je ranjen u vrat. Iako je upozoravao policiju na učestale prijetnje, Dedić nije dobio policijsku zaštitu zbog čega je njegov sin Alen, koji živi u Njemačkoj, tužio državu Hrvatsku međunarodnim sudovima.

U vezi sa hapšenjem osumnjičenog ubice Tomislava Viktora Base odmah su se pojavile ozbiljne nejasnoće i nerazjašnjena pitanja. Policija je saopćila da je identificiran na temelju traga krvi koji je otkriven na mjestu zločina, za koju je utvrđeno da nije krv ubijenog Dedića. Uzorak krvi vjerovatnog ubice držan je godinama u laboratorijama policijskih forenzičara, jer, kao je pojašnjeno, u vrijeme počinjenja zločina nije postojala mogućnost da se analizom uzorka DNK kroz međunarodnu razmjenu podataka identificira osumnjičeni. No, samo nekoliko godina kasnije takva provjera je predstavljala rutinsku praksu u forenzičarskom poslu, pa ostaje nejasno zašto se Viktor Basa sve to vrijeme nalazio na slobodi, dapače, često je dolazio na odmor u Hrvatsku. Niko ni prije, ni nakon uhićenja Base nije uočio niti jednu poveznicu između njega i ubijenog Ibrahima Dedića, što govori da je riječ i naručenoj likvidaciji koju je obavio profesionalni kiler. Na pitanje kako je moguće da je osumnjičeni za ubistvo Dedića uhićen tek nakon više od dvije decenije, ministar policije Hrvatske Davor Božinović je odgovorio da policija radi "uporno, strpljivo i samozatajno".

UBICE NA CESTI

No, način na koji je uhićen Basa, koji je nakon poziv na informativni razgovor mirno i disciplinirano ušetao u policijsku stanicu, pa potom bez uzbuđenja primio obavijest da je uhapšen zbog ubistva, može ukazivati da je ipak postojala neka prethodna komunikacija između njega i policije, te da je hapšenje uslijedilo u momentu kada je dogovoreno sa Basom. Nije poznato ni da li će biti još hapšenja, jer su policija i tužiteljstvo uvjereni da su u likvidaciji Dedića sudjelovale još najmanje dvije osobe. Mediji u Hrvatskoj su otkrili čitav niz, blago rečeno, nelogičnosti vezanih za ovaj zločin. Jedna od njih je da se osumnjičeni ubica nakon likvidacije Dedića, kao aktivni pripadnik Hrvatske vojske, dvije godine nakon zločina penzionirao u 30-oj godini života i odselio iz Hrvatske. Također, automobil BMW kojeg je Basa koristio nakon zločina pripadao je Ministarstvu odbrane Hrvatske, samo su tablice na njemu bile promijenjene i zamijenjen drugim, krivotvorenim. Automobil nije zapaljen, kako je ranije bilo planirano, jer se ubicama žurilo nakon što je Basa ranjen, a tragovi krvi su ostali i u vozilu. Sa osumnjičenim atentatorom bila su, tvrdi se, najmanje dvojica pomagača. Nije ozbiljno provjeravano ni da li je ranjeni ubica liječen, i ako jeste gdje je to činjeno.

Teško je govoriti o mogućim naručiteljima ovog zločina, izvjesno je tek da je Dedić godinama živio na "vatrenoj liniji", ali da nikada nije otkrivao imena osoba koje su mu prijetile, pucale, ranjavale ga. Ubijeni bankar je zbog prirode posla, a pogotovo "metoda" kojim je pribjegavao, koje su se često smatrale kriminalnim i nezakonitim, stekao širok krug neprijatelja, protivnika, konukenata koji bi ga rado vidjeli mrtvog. Istovremeno je morao sve to prikrivati kako ne bi dovodio u pitanje ugled i rejting banke. Dedić je poslovao i živjeo na rubu zakona, opterećen incidentima, obračunima od kojih je brojne i sam prizivao, neke i organizirao. Svojedobno je uhapšen u Sloveniji sa gomilom falcificiranih tolara.

BRZIM PREKO BOSNE

Odmah nakon njegove likvidacije, tadašnji ministar unutarnjih poslova Hrvatske Ivan Penić kazao je za hrvatske medije da svi tragovi u likvidaciji Ibrahima Dedića "vode prema Bosni i Hercegovini". Hrvatski mediji su tada spekulirali sa činjenicom da se na računima Dedićeve "Promdei banke" nalazila velika količina novca namijenjenog za obnovu 500 kuća na području Brčko-distrikta i da je novac nakon njegove likvidacije "ispario".

Godinu-dvije nakon rata u financijskim i medijskim krugovima stidljivo je otvarana priča o dubioznim poslovnim vezama i financijskim transakcijama između vlasti u Sarajevu i Ibrahima Dedića, odnosno njegove "Promdei banke". Poslovnicu svoje banke Dedić je u Sarajevu otvorio još dok je trajao rat, uprkos opsadi i prometnoj izoliranosti glavnog grada Bosne i Hercegovine. "Promdei banka" se u Sarajevu fokusirala na transfer novčanih doznaka iz inozemstva građanima Sarajeva, i bila je uz "BH Banku" u vlasništvu Alije Delimustafića, bivšeg ministra policije, najaužurnija adresa za tu vrstu usluga. Građanima Sarajeva je tokom rata od njihove rodbine i prijatelja iz inozemstva uplaćeno desetine miliona maraka i kada se zna da je bankarska provizija u najboljem slučaju po komintente iznosila dva posto, jasno je koliko je unosan bio taj biznis.

"Promdei banka" i njen incidentni vlasnik Ibrahim Dedić u fokus javnosti u Bosni i Hercegovini došli su godinu-dvije nakon rata, 1997-97. zbog poslovanja sa Narodnom bankom BiH. "Promdei banka" je, kako se kasnije utvrdilo, za potrebe Narodne banke iz Sarajeva u zapadne banke prebacivala velike količine novca, u raznim, tzv "šarenim" valutama, kao i novac koji je bio oštećen. Nešto kasnije je, odlukom poslovodstva Narodne banke BiH je u "Promdei banku" pohranjeno 15 miliona maraka. Dio tog novca je vraćen, oko dva miliona, ali je ostao dug od 13 miliona maraka koji je nakon likvidacije Ibrahima Dedića i popasti ove banke također nestao .

NAJPOZNATIJI PODSTANAR "BH BANKE"

Nakon što došlo do likvidacije Narodne banke i njene transformacije u Daytonom predviđenu Centralnu banku BiH, tadašnji likvidator William Dudley je utvrdio da u njenom bilansu fali 45,9 miliona njemačkih maraka. Pored 13 miliona maraka koje su "pojeli skakavci" u "Promdei banci", na stanju je nedostajalo još 32 miliona maraka koliko je tokom rata izuzela Vlada BiH, a zapravo kabinet najpoznatijeg "žitelja" Narodne banke BiH (njenog trezora) Alije Izetbegovića. Manjak od skoro 46 miliona pokriven je tako što je naredbom bošnjačkog vođstva zahvaćeno u budžete kantona sa bošnjačkom većinom, kao i javna preduzeća sa sjedištem u Sarajevu. Najviše je (za)platio Sarajevski kanton kojem je uzeto preko 12 miliona maraka, Tuzlanskom je izvučeno 6 miliona, Federaciji BiH 3 miliona, JP Pošti uzet je harač od 4 miliona za saniranje dugova Narodne banke BiH.

Da se čudne, neuobičajene, pa moguće i kriminalne radnje odvijaju u vezi sa transportom deviznih rezervi iz Narodne banke BiH putem zagrebačke "Promdei banke" ovaj novinar je pisao prije 23 godine u vrijeme kada je taj transfer bio aktuelan. Prvo su mu bilo sumnjive prve informacije, koje su kasnije potvđene, da su iz transporta novca potpuno isključeni pripadnici policije (MUP-a RBIH) koji su decenijama osiguravali pošiljke sa novčanicama (U vrijeme kada nisu bile zakonski moguće privatne zaštitarske agencije). Na javno izrečenu sumnju da sa transportima novca iz Narodne banke BiH u "Promdei banku" nisu (bila) čista posla, kao i da se ta operacija nije mogla obaviti bez znanja bivšeg ministra republičke policije Bakira Alispahića, uslijedila je tužba rečenog ministra protiv autora teksta. Na suđenju je potvrđeno da je RMUP BiH raskinuo ugovor o pratnji novca sa Centralnom bankom, kao i da je raskid došao na zahtjev MUP-a. Kako je to kasnije u istraživačko-plaćeničkom tekstu objasnio oficijelni predratno-ratni portarol Alije Delimustafića i Bakira Alispahića, vlasnik nedjeljnika kojeg je pokrenuo i finacirao Delimustafić, Narodna banka je raskinula ugovor jer je MUP tražio neprihvatljivi visoku proviziju (1,5 posto), a da pri tom nije garantirao siguran i neometan prijevoz do odredišta izvan BiH, za razliku od odranije po poštenju, solidnosti i poslovnoj etici poznatog Ibrahima Dedića. Obrad Piljak, zamjenik guvernera Narodne Banke BiH, jedan od najuglednijih bankara i posljednji jednopartijski predsjednik Predsjedništva BiH, na poziv moje odbrane svjedočio je o spornim transportima novca. "Ja se u to nisam previše miješao, radili su to neki drugi ljudi iz Narodne banke mimo mog znanja", kazao je u sudnici pokojni Piljak. Objasnio je da je cijela ta operacija njemu kao čovjeku od struke i iskustva, izgledano djelovala voluntaristički, navrat-nanos, pa i upitne legalnosti. "Znam da je dolazila neka žena iz "Pomdei banke", Hajrija, tako nekako, u "Mercedesu" i da su vreće sa devizama iznošene iz trezora Narodne banke i ubacivane i njen automobil. Nikakvog osiguranja nije bilo", kazao je Piljak. U toku trajanja sudskog procesa Alispahića protiv mene jedan od u to vrijeme čelnih bošnjačkih političara (koji je i danas aktivan) otkrio mi je, navodnu tajnu slanja novca iz Narodne banke BiH u inostranstvo tokom 1996. godine, koju je bilo teško provjeriti. "Pratnja policije nije bila potrebna jer je novac putovao kao diplomatska pošta", otkrio mi je. U to vrijeme, kada se novac pod plaštom diplomatske pošte slao iz BiH u inozemstvo, Bakrić Alispahić je iz MUP-a prešao na mjesto pomoćnika ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, uprkos tome što se već nalazio na crnoj listi Sjedinjenih Američkih Država.

U jesen 1998. godine Kantonalno tužiteljstvo u Sarajevo podiglo je optužnicu protiv čelnih ljudi Narodne banke BiH, guvernera Kasima Omičevića, Envera Backovića, viceguvernera i Zuhdije Fetahovića, direktora deviznog sektora. Optuženi su za uspostavu korespodentnih odnosa sa "Promdei bankom d.d. Zagreb", pribavljanje koristi od 13 miliona maraka toj banci, kao i za sporne transakcije deviza. Optuženi su da su prilikom donošenja odluka izašli izvan okvira ovlaštenja i sa "umišljajem".

Sudskim vijećem Kantonalnog suda u Sarajevu predsjedavao je sudija Salem Miso, sve dok, 2003.godine nije prešao u novoosnovani Sud Bosne i Hercegovine. U brojnim neformalnim razgovorima koji je ovaj novinar tih mjeseci i godina vodio sa sudijom Misom mogao se uvjeriti u brojne opstrukcije procesa, političke i kriminalne prirode, prijetnje, zastrašivanja ucjene svjedoka, vještaja, pa i sudskog vijeća. Sudija Miso tvrdio je kako je ubistvo Ibrahima Dedića koje se desilo na samom početku suđenja bilo težak udarac za njegov tok i konačni ishod i utvrđivanje činjenica u sudbini novca koje je preuzeo iz Narodne banke BiH. Poed toga, nepremostiv problem je predstavljalo angažiranje neovisnog, stručnog i autoritativnog vještaka financijske struke koji bi analizirao komplicirane finansijsko-bankarske operacije Narodne banke BiH sa "Promdei bankom". Miso je tražio i dobio pomoć od Ureda Visokog predstavnika u BiH koji je osigurao za naše prilike ozbiljan honorar (50 hiljada eura) za usluge finansijskog eksperta vještaka. "Na međunarodni konkurs kojeg smo raspisali javilo se nekoliko osoba iz regiona sa vrhunskim referencama. Prvi izbor je bio jedan ugledni hrvatski financijski ekspert u penziji, koji je godinama obavaljao najviše dužnosti u bankarstvu Hrvatske i SFRJ. Otišao sam u najvećoj tajnosti u Zagreb, koristio sam VIP prostor na zagrebačkom Aerodromu gdje sam se preliminarno sa tim gospodinom dogovorio suradnju i da će preuzeti finacijsku dokumentaciju koju je za potrebe suđenja vještačiti", govorio (mi) je rahmetli Salem Miso. No, od posla, odnosno vještačenja nije bilo ništa. "Nakon nekoliko dana, on me nazvao i panično me pitao zašto ga nisam upozorio kakav rizik sa sobom vuče posao koji smo dogovorili. Kazao je da mu stižu prijetnje, da ga njegove kolege i prijatelji upozoravaju da se prihvatio opasnog posla, da svako dovođenje u vezu sa ubijenim Ibrahimom Dedićem nosi opasnosti, te, na kraju mi se zahvalio i kazao da odustaje od vještačenja".

REGIONALNA MAFIJA OMETA PRAVDU

Nakon povlačenja ovog eksperta vještaka, prema svjedočenjima sudije Salema Mise ovom novinaru, ponuda je upućena drugom poznatom stručnjaku koji se javio na raspisani natječaj. Riječ je bilo o profesoru ekonomije iz Slovenije, također sa ogromnim iskustvom i referencama, koji je u prvi mah također prihvatio sačiniti ekspertizu i uzeti i za slovenačke prilike visok honorar. No, i taj se aranžaman uskoro raspao. "Nakon mog povratka iz Ljubljane gdje smo potpisali predugovor, on me je nazvao. Kazao je, također, da su mu stigla upozorenja, "prijateljska uvjeravanja", pa i otvorene prijetnje da odustane od vještačenja pred Kantonalnim sudom u Sarajevu. Nije mi precizirao odakle mu je prijećeno, ali mi je diskertno kazao da sumnja na neke poslovne krugove u Sloveniji koji su odmah nakon rata krenuli u "invaziju" na tržište BiH, konkretno Sarajevu", govorio je Miso. Treba podsjetiti da je ministar privrede u Kantonu Sarajevu bio Zaim Backović, brat jednog od optuženih, viceguvernera Envera Backovića.

Suđenje čelnicima Narodne banke BiH trajalo je skoro osam godina, održano je preko 70 ročišta, promijenjeno šest predsjedavajućih sudskog vijeća da bi na koncu Vijeće kantonalnog Suda pod predsjedavanjem Jasmine Kosović u maju 2007. godine svi optuženi čelnici Narodne banke BiH bili oslobođeni optužbi. Sud je ocijenio da Tužiteljstvo Kantona nije uspjelo dokazati da su Omićević, Backović i Fetahović počinili kriivčna djela za koja ih se teretilo...

Cinična je bila preporuka Suda upućena Narodnoj banci BiH da može pokrenuti parnicu "sa eventualnim imovinskopravnim zahtjevom", jer, Narodna banka BiH nije već deset godina postojala, a njena dugovanja, uključujući i 13 miliona potraživanja od "Promdei banke" je namirila Centralna banka preko džepova građana Federacije BiH.

Enver Backović, jedan od optuženih, tužio je Centralnu banku BiH koja ga je suspendirala sa mjesta viceguvernera tokom trajanja suđenja i dodijeljena mu je naknada štete zbog višegodišnjeg neplaćanja plaće u iznosu od 210 hiljada KM. Backović već godinama živi u Rusiji, a nedavno se nakon dužeg vremena oglasio kao jedan od poslovnih ljudi uključenih u obnovu kultnog predratnog hotela "Ruža" u Mostaru, Kao investitor se u ovom poslu godinama pojavljuje poduzetnik Emir Kečo, Sarajlija koji živi u Rusiji, blizak najmoćnijem mostarskom Bošnjaku Safetu Oručeviću, kao i nekadašnjem lideru Stranke za BiH Harisu Silajdžiću. Riječ je, kako najavljuju Backović i Kečo o investiciji teškoj nekoliko desetaka miliona. Ovoga puta ne "šarenih para" kakve su propale u banci Ibrahima Dedića, nego finih, čistih, originalnih ruskih eura...