KOLUMNA VILDANE SELIMBEGOVIĆ: "Ruski mig za (sve)srpske prijetnje"

"Sve dileme razriješio je čuveni zamjenik gradonačelnika Beograda i sveprisutni plagijator Goran Vesić"

  • Društvo

  • 24. Feb. 2020  24. Feb. 2020

  • 1

Piše: Vildana Selimbegović

Kada je, prošlog ponedjeljka, ruski Iljušin dospio do srbijanskog zračnog prostora, u susret su mu krenuli srpski Migovi, pa je tako iskazana nebeska dobrodošlica Sergeju Šojgi, ruskom ministru odbrane. Dolje, na srpskoj zemlji, uz najviše državne počasti, dočekao ga je ushićeni kolega Aleksandar Vulin: njih su dvojica svečani protokol okončala na Spomen-groblju oslobodiocima Beograda, gdje je položena kapsula sa zemljom iz Rusije, na mjestu buduće skulpturno-arhitektonske kompozicije Večna vatra, u znak sjećanja na srpske i ruske žrtve iz Drugog svjetskog rata.

Oni koji išta znaju o mjestu gradnje Večne vatre, morali su ostati u čudu: na ovom Spomen-groblju, uređenom 1954. godine povodom decenije oslobođenja Beograda, sahranjeno je 1.395 boraca Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i Pokreta otpora i 818 boraca Crvene armije. U njegovom centralnom dijelu, pošto je osmišljeno kao park, nalazi se Crvenoarmejac, rad Antuna Augustinčića, dok je na ulazu monumentalni reljef, a na platou ispred Partizan na vječnoj straži, radovi Radeta Stankovića, što bi (valjda) trebalo da znači da ruske žrtve pale za oslobođenje Beograda nisu zaboravljene. No, sve dileme razriješio je čuveni zamjenik gradonačelnika Beograda i sveprisutni plagijator Goran Vesić objasnivši zapravo čemu skulptura treba da bude spomenik: “Heroj je Vlasov, a ne Žukov, Dimitrije Ljotić je heroj, a heroji nisu partizani Koča Popović i Peko Dapčević.”

Maršal Žukov je bio najodlikovaniji vojnik bivšeg SSSR-a i jedan od najodlikovanijih i u bivšoj Jugoslaviji, sve zbog zasluga u Drugom svjetskom ratu, u kome je - između ostalog - Crvenu armiju i vodio u bitkama za Beograd; jedinice NOVJ-a bile su pod komandom Peka Dapčevića (Prva proleterska divizija, Peta krajiška divizija, Šesta lička proleterska divizija “Nikola Tesla”, 11. krajiška udarna divizija, 16. vojvođanska udarna divizija, 21. srpska udarna divizija, 28. slavonska udarna divizija i 36. vojvođanska udarna divizija). O Koči Popoviću valjda ne treba posebno pisati, sam je dovoljno zabilježio kao nenadmašni partizan i obrazovan svjedok, no valja se prisjetiti da su historičari bivše Jugoslavije Ljotića zvali ocem srpskog fašizma, a da je Andrej Vlasov poznat po tome što je za vrijeme Drugog svjetskog rata prešao na stranu nacističke Njemačke i komandovao Ruskom oslobodilačkom armijom koja se do kraja borila protiv savezničkih snaga.

Vremenska kapsula dakle ima važan cilj: prekrojiti historiju po današnjim dnevnopolitičkim ambicijama (Vesić je obećao i udžbenike da “deca znaju za srpske i ruske žrtve”), a nezaobilazan dio te aktuelne priče jesu oni srpski Migovi koji su dočekali Šojgu. Prije nego su postali srpski, bili su ruski, dio su pošiljke na kojoj je Vulin bog zna kako zahvalio ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu i njegovom ministru odbrane, a samo koji dan kasnije stigao je Pancir, prvi dio ruskog sustava protuzračne odbrane, zbog koga je američki general Frederick Ben Hodges ovog vikenda javno priupitao zašto se Srbija naoružava i od koga hoće da se brani. Odgovorio mu je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić tokom redovnog obraćanja naciji u jutarnjem programu svojih tabloidnih happy-pink-prvih televizija kontrapitanjem - zašto je Hrvatska naoružana?

S obzirom na to da se Vučić u istom obraćanju iznimno zabrinuo za Bosnu i Hercegovinu (“Veoma sam zabrinut za situaciju u BiH i neću više ni reč reći”), pa potom objasnio: “Njihovi mediji i političari mi drže pridike, i bošnjački i hrvatski ne računajući Dragana Čovića koji ima fer odnose prema Srbima”, ostaje nedorečeno što barem Čoviću nije postavio to pitanje jer bi mu on bez sumnje umio reći da je Hrvatska naoružana zato što je članica NATO-saveza i Evropske unije. No, kako Čović u svojim fer relacijama maksimalno podržava politiku Milorada Dodika u BiH, možda ga je prištedio: svaki dijalog odveo bi ih do alijanse koja u ovom času situaciju u našoj zemlji podiže do usijanja.

To je ona osovina koja traži protjerivanje troje međunarodnih sudaca iz Ustavnog suda BiH (sve pod egidom kako s njima ne možemo u Evropu), a nakon presude o poljoprivrednom zemljištu u RS-u donesene sa sedam glasova za i samo dva protiv. Jasno je, dakle, da naredni koraci, prijetnje raspadom zemlje i aktuelna blokada koju je BiH nametnuo Dodik nisu motivirani odlukama Suda niti prevagom u glasanju međunarodnih sudija, kao što je bjelodano jasno da ni njegovi federalni nastupi - koliko god na momente bili simpatični - nisu ništa do nastavak iste politike. Kako drugačije objasniti njegovo opetovano obećanje da Bosne i Hercegovine neće biti narednog proljeća (“to je moja procjena”), ali “biće, biće referenduma”?

To što se Dodik zorno čuva da baš direktno ne minira Dayton, nema mnogo veze sa stavovima američkog ambasadora u BiH Erica Nelsona, niti njegovog šefa u State Departmentu Matthewa Palmera. Obojica su posljednjih dana precizirala stavove SAD-a, a Dodik im je je onako civilizirano i državnički odgovorio pogrdama i uvredama. No, nije uspio skriti nervozu i apsolutni gubitak svakog političkog kompasa. Na njegovom repertoaru, uz američke i bošnjačke dužnosnike, našao se i Milo Đukanović, kome je - vjerovali ili ne - zamjerio bliskost s Miloševićem i susrete s Karadžićem i Mladićem. Ne shvaćajući, namjerno, da se pomirenje i okretanje budućnosti samo u njegovom prijetećem svijetu mjere prošlošću.

Uostalom, da hoće da se sjeća prošlog sebe, znao bi i kako se, prije nego se odlučio čuvati vlast po svaku cijenu, zalagao za odlazak obojice u Haag, uvjeren da je upravo to ulaznica i Srbiji i Srbima u evropski svijet. No, u međuvremenu je napravio zaokret od 180 stepeni i danas svjesno vraća cijeli region u devedesete. Dio analitičara tvrdi da je razlog ruski Mig, nakon kojeg su stigli i Migovi i Pancir, pozivajući se na istup Sergeja Lavrova kada se bavio Balkanom stavljajući akcenat na pravoslavno jedinstvo; drugi dio vjeruje da je cijela ratnohuškačka politika koja je - Dodikovim rječnikom - zaista prešla crvenu liniju, motivirana onim rješenjem za Kosovo koje i juče pominje Vučić (“Ove godine Srbiji će biti ponuđeno nešto što će teško moći da odbije, ali neće smjeti da prihvati”), a ima i onih evropskih lajčaka koji svjesno zatvaraju oči pred stvarnošću, jednakim intenzitetom kojim su ih zatvarali i devedesetih.

Šojga i Vulin govore istinu kada kažu da je fašizam danas življi nego ikad. No selekcijom antifašista šalju jasnu poruku vlastitih poimanja i ambicija. Ako Rusija - kako kaže Dodik - ovdje ne želi dominirati, čemu onda Panciri i Migovi Srbiji, čemu prijetnje raspadom BiH i destabilizacija Crne Gore, čemu opasno igranje s oružjem i vatrama rata? Da se kreira haos i pošalje ruski Mig Zapadu? Bosna i Hercegovina nije nastala u Daytonu, a s obzirom na sve što ju je snašlo devedesetih, iskreno vjerujem da je zaslužila bolji život svih svojih žitelja. Čak i onda kada joj članovi njezinog državnog Predsjedništva iskazuju mržnju. Ako je to način da Dodik opravda svoj potpis na ANP, degutantan je. Kako zbog svih žrtava iz devedesetih, tako i zbog one Vječne vatre koja usred Sarajeva podsjeća na slavu partizana i pet ofanziva koje su u Drugom svjetskom ratu dobijene na ovom tlu.

(Oslobođenje) 

loading...

Komentari - Ukupno 1

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...