Glavna junakinja naše današnje priče je Nada Dimić, sudionica Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije.

Nada je rođena u ličkom selu Divoselu 6. septembra 1923. godine u obitelji od sedmero djece. Majka joj je umrla kad je imala devet godina. Odlazi u Zemun, gdje završava četiri razreda gimnazije i prvi razred Trgovačke akademije. Nijedna akcija radničke, srednjoškolske i studentske omladine u Zemunu, u prvoj polovini 1940. godine, nije prošla a da Nada nije u njoj sudjelovala. U oktobru iste godine uhapšena je i isključena iz svih škola tadašnje Jugoslavije. Nada odlazi u Sisak, gdje je dočekala okupaciju. Radi kao frizerka, ali to je bila kamuflaža da je ustaše ne protjeraju kao nezaposlenu. Izabrana je u Kotarski komitet SKOJ-a, a uskoro je postala i članica Partije.

Kad je osnovan Prvi partizanski odred, Nada mu se odmah priključuje. Sudjelovala je u diverzantskim akcijama na pruzi Zagreb-Sisak, a u šumi Šikara rukovodila je tehnikom OK KPH za Sisak sa ciljem da se umnoži propagandni materijal. U ljeto 1941. bile su prekinute veze partijskih organizacija grada i Odreda, pa je dobila zadatak da ponovo uspostavi vezu. Tokom tog zadatka su je uhapsili ustaški agenti i poslali je u zatvor u Karlovac. Mučili su je, ali ništa nije priznala.

Popila je veliku količinu lijekova, pa je prevezena u bolnicu u Zagreb. Odatle je izbavljuju zagrebački komunisti i prebacuju na oslobođeni teritorij Petrove gore, gdje se odmah priključila partizanima.

Na oslobođenom području Nada je opet aktivna, požrtvovno i hrabro izvršava sve zadatke, a uskoro je postala i članica Okružnog komiteta za kotar Karlovac.

U to su vrijeme ustaše uspjele razbiti karlovačku partijsku organizaciju. Nada se uspjela izvući iz grada, da bi se uskoro opet vratila sa zadatkom Glavnog štaba Hrvatske, da pripremi spašavanje Marijana Čavića. Nadin je zadatak bio da prikupi sve potrebne informacije i pripremi teren, a spašavanje je trebao izvršiti vod kordunaških partizana pod komandom Većeslava Holjevca, koji je kasnije postao najpoznatiji gradonačelnik Zagreba u povijesti.

No, dan uoči napada udarne grupe, ustaše su Marijana Čavića odvele iz bolnice, i ta akcija nije uspjela.

Rad u Karlovcu tada je bio gotovo nemoguć, a Nadin život doveden u pitanje. Drugovi joj predlažu da pređe na slobodni teritorij, no ona to odgađa zbog ostvarivanja zadataka i na kraju pada u ruke policije.

Jednog decembarskog dana, na izlasku iz grada, zaustavili su je agenti i zatražili dokumente. Nadi nije preostalo ništa drugo nego borba. Otvorivši torbicu da pokaže legitimaciju, sasvim mirna, kao što je uvijek bila, izvadila je pištolj i ubila prvog agenta koji ju je legitimirao, a drugog je, koji je potrčao da intervenira, ranila, ali metak joj se tada zaglavio u pištolju i njezin otpor, uz pomoć Talijana, je savladan.

Kako u Karlovcu od nje nisu uspjeli dobiti ni riječ, ustaše je prebacuju u zagrebački zatvor na Savskoj cesti gdje je dva mjeseca trajala drama jedne mladosti, koja je šutnjom davala otpor divljanja nečovjeka nad čovjekom. Pekli su joj dlanove i stopala, otkidali nokte, čupali kosu, ali Nada je i dalje uporno šutjela.

Kad su vidjeli da od nje neće ništa saznati, ustaše je prebacuju u logor u Staru Gradišku, u ruke poznatog krvnika Ljube Miloša, za koga su ustaše govorile da kod njega i mrtav progovori.

No, ni krvnik nije uspio u svom naumu. Ubrzo se zarazila pjegavim tifusom. Streljali su je krajem na današnji dan 1942. u zloglasnoj logorskoj bolnici „Dr. Gavro“.

Tvornica u Zagrebu nosila je njezino ime, kao i jedna ulica u Zemunu, te bivša trgovačka akademija koju je pohađala.

Ukazom predsjednika FNRJ Josipa Broza Tita, 7. jula 1951. godine, Nada Dimić proglašena je za narodnog heroja.

(SB)