Piše: Tomislav IŠEK

Reakcije na najavljenu Svetu misu – komemoraciju koju će 16. svibnja/maja predvoditi Vinko Puljić u povodu 75-e obljetnice „Bleiburške tragedije“, „masakra“, „križnog puta“ su toliko brojne i, naglašeno kontroverzne, od odobravanja njenog održavanja do apsolutnog protivljenja. Stavovi  “pro et contra” zavise tko stoji iza očitovanja o dogadjajima o kojima treba reći povjesnu istinu. Utoliko je uloga uzoritog vrhbosanskog nadbiskupa kardinala, istinskog predstavnika onoga što podrazumjeva termin “ante portas cristianitatis“, značajnija.

Ove redove pišem kao znanstveni savjetnik profesor moderne povijesti u mirovini koji se preko 45 godina bavi isključivo političkom i kulturnom poviješću Hrvata u Bosni i Hercegovini s kraja XIX, cijelog dvadesetog i prva dva desetljeća trećeg milenija, objavio relevantne, od strane stručne kritike pozitivno ocjenjene knjige pa mi to daje, vjerujem, za pravo da se kratko oglasim, isključivo kao znanstvenik-povjesničar. Tim prije i više što se (pre)često može čuti, stanovište – pustimo ljudima od struke – povjesničarima da oni, ne presuđuju nego kažu ili napišu povijesnu istinu. Nažalost, ni povijesna istina ne može biti egzaktna, nego subjektivna, ali mora, biti zasnovana na povijesnim činjenicama, ne bilo kojim nego onim za koje se tvrdi da su „tvrđe od čelika“.

Bez primisli i potrebe da se nadugo i naširoko raspravlja o Bleiburgu u kontekstu izrečenog htio bih naglasiti da se svaki onaj koji si daje za pravo da piše i govori o tisućama žrtava koje su pale na bleiburškim terenima i nakon povratka iz Austrije i tisuća zavedenih, zaplašenih zapita otkud i zašto su se tamo našli. Pored nezanemarljivog broja inih neprijatelja borbe za slobodu svih naroda ex Jugoslavije četnika,rupnikovaca, balista itd. bili su aktivni pripadnici vojnih jedinica NDH – ustaše i domobrani, koji su što iz straha što po naredbi, slijedili Poglavnika i njegove privrženike (i bili izdani i napušteni od istih). Njima treba pridružiti, takođe tisuće civila koji su doživjeli istinsku golgotu i koji zaslužuju da ih se u misama sjeća. Sudbina te dvije brojne skupine treba jedanput za svagda prosuđivati prema onodobnoj sudbini koja ih je zatekla. Od jednih je napravljen mit da su bili borci za Hrvate i Hrvatsku. Jesu, ali na pogrešnoj, gubitničkoj strani.

Jedan povjesničar po struci (dr J. Jurčević) napravio je neoprostivu grešku pišući „znansvestveno“ disertaciju o Bleiburgu propustivši da kaže povijesnu istinu. Zanemario je neoborive dokaze kako i zašto je došlo, nakon pregovora o PREDAJI ustaša, do definitivnog obračuna partizana i „stradanja“ boraca „protiv“ komunizma. Da je samo citirao ocjenu A. Stepinca, koji je tijekom rata izrekao ocjenu da će se generacije Hrvata stidjeti djela ustaša otklonio bi brojne zablude u njihovu istinsku ulogu. 

Sva dešavanja na Bleiburgu u režiji, posebno počasnog bleiburškog voda, najviših tijela Republike Hrvatske (Sabora) i čelnika Katoličke crkve zadnjih godina i preživjelih su na liniji propagande za jedan događaj kome je mjesto isključivo u povijesti.

Svaki drugi motiv spada u domen manipulacije i pokušaja da se prekraja historija da se poraženi prozovu pobjednicima, a pobjednici poraženim – non pasaran (neće proći).

Sticajem okolnosti Kardinala Puljića je „zapalo“ da Misu za žrtve Bleiburške tragedije, zbog nekih objektivnih problema održi u Sarajevu. U mjestu u kome je kao u rijetko kom drugom gradu stradao od strane nacifašista – ergo ustaša za vrijeme Drugog svjetskog rata, naročito pri samom kraju veliki broj simpatizera NOP-a – ilegalaca, antifašista (bez suda i krivice : Jevreja 8.776 (81.34%), Srba 1.029 (9.54%), Hrvata 473 (4.38%), Muslimana/Bošnjaka 410 (3.80%), ostalih i nepoznatih 101 (0.94%).

Neka se održi misa, ali će istina o žrtvama nevinih ostati, apsolutno nezasluženo fokusirana samo na bleiburške žrtve – što se graniči sa, “nolens-volens” povjesnom istinom.

Cijela priča doima se bez razloga, blago rečeno bolno i neprimjereno u odnosu na ogroman broj masovnih smrti koje su zadesile ex-jugoslovenske zemlje.

(S. B.)