Piše: HRVOJE KLASIĆ

Nema ničeg spornog u kritiziranju jugoslavenskog komunizma. Jer, bez obzira na milijune onih koji su se u njemu osjećali dobro, koji su bili zadovoljni socijalnim i radničkim pravima, besplatnim školstvom i dobro organiziranim zdravstvenim sustavom, kao i činjenicom da su živjeli u miru i slozi sa svojim susjedima različite nacionalnosti, ne treba zanemariti niti iskustva onih koji se u toj državi, iz različitih razloga, nisu osjećali dobro. Posebno nije sporno ukazivati na nepostojanje višestranačja, ograničavanja ljudskih prava, slobode govora i pisanja, te represiju nad ideološkim neistomišljenicima i državnim neprijateljima.

Dovoljno je pomisliti na sve one ratne zarobljenike poubijane nakon Drugog svjetskog rata bez sudskih presuda, na fizičku i psihičku torturu zatočenika na Golom otoku, pa i one koji su samo zbog pjevanja “krivih” pjesama završavali u zatvoru. Bez obzira na to što je sličnih, ili i gorih, oblika ugrožavanja spomenutih prava u isto vrijeme bilo i u naprednim demokratskim društvima poput američkog, britanskog ili francuskog. Dovoljno je samo pomisliti na odnos prema crncima i Indijancima u SAD-u, Alžircima u Francuskoj, Ircima u Velikoj Britaniji, na aktivnosti sigurnosnih službi spomenutih država u uklanjanju s vlasti demokratski izabranih političara širom svijeta, ili fizička uklanjanja onih pojedinaca koje se doživljavalo prijetnjom za nacionalnu sigurnost.

Jugoslavija se ne može gledati kao raj ili pakao

Da, bitno je uspoređivati i kontekstualizirati, ali je nužno prošlost promatrati kritički i objektivno. A upravo su stavovi o socijalističkoj Jugoslaviji, kao raju ili paklu, odličan primjer selektivnosti i tendencioznosti. Jedan od najboljih primjera zlonamjernog iskrivljavanja prošlosti, koji ne počiva na činjenicama nego na ideološkoj ostrašćenosti, vidljiv je u nastojanju da se izjednače Jugoslavija i NDH, te komunistički i ustaški režim. Ta tendencija se pojavila ranih 1990-ih proglašavanjem NDH “izrazom političkih težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom”, a ustaša hrvatskim domoljubima.

S obzirom na to da taj plan (službeno) nije uspio i da se Hrvatska (službeno) nastavila ponositi antifašističkim nasljeđem, taktika je promijenjena. Kad se već jedne nije uspjelo prikazati pozitivcima onda se druge krenulo prikazivati isključivo negativcima. I stvorena je teza o dva, jednako zločinačka, totalitarizma. Tako je danas u javnosti postalo potpuno normalno, a kod nekih i obavezno, spominjanje u istoj rečenici Jasenovca i Bleiburga, i jednako tretiranje ustaških i komunističkih zločina i žrtava, a sve kako bi se moglo poentirati jedinstvenom osudom dva totalitarna politička sistema.

Ovaj tekst je prekratak da bi pokazao koliko je takvo poistovjećivanje pogrešno, te uvjetovano ponajprije osobnim svjetonazorom, a ponajmanje povijesnim činjenicama. Zato ću se osvrnuti samo na licemjerje nekolicine onih koji su najglasniji u tom poistovjećivanju, a čije su životne priče najbolji dokaz neutemeljenosti njihovih optužbi.

‘Teška’ sudbina velikih antikomunista

Prisjeća će tako filmski režiser Antun Vrdoljak da je “u Poljskoj bio poljski komunizam, u Češkoj češki, u Mađarskoj mađarski, a u Hrvatskoj – srpski”, da su “Pavelić i Tito jednaki” te da su “fašisti i komunisti isti, jedni i drugi totalitaristi i protiv demokracije”. Čovjek bi pomislio da je ovom antikomunistu život u komunizmu bio pakao, da je proganjan i da mu je bio zabranjen rad. Kad ono, Vrdoljak je tijekom komunizma bio najprije poznati glumac, a zatim i ugledni režiser. Njegov partizanski film “U gori raste zelen bor”, koji se svidio i samom Titu, prikazivan je osim po Jugoslaviji i u većini istočnoeuropskih komunističkih zemalja. Vrdoljak je tijekom komunističkog perioda za svoj rad ovjenčan i nizom nagrada.

Slična, teška, sudbina zadesila je tijekom komunizma još jednog današnjeg antikomunista. Književnik Ivan Aralica ističe da je komunizam “građen na mržnji i na zavisti”, što je on “iskusio na vlastitu životu”. Danas je žestoki borac protiv “mentalnih komunista”, zalaže se za “lustraciju od komunističkog totalitarizma… od jugoslavenstva, samoupravnog komunizma i komunističkog mentaliteta”. Pomislili ste da je Aralica tijekom komunizma bio u nekom logoru, da mu je bilo zabranjeno pisanje? Upravo suprotno! Na “vlastitom je životu”, u režimu “građenom na mržnji i zavisti”, iskusio kako je biti profesor i ravnatelj škole, i vjerovali ili ne, zastupnik u Saboru socijalističke Hrvatske.

Nakon što se 1970-ih prestao baviti politikom posvećuje se književnom radu. Knjige mu se, tijekom komunizma, odlično čitaju i prodaju, te za njih dobiva brojne nagrade. Za razliku od čeških, poljskih ili mađarskih režisera i književnika, koji zbog neslaganja s nedemokratskim komunističkim režimima napuštaju svoje domovine, Vrdoljaku i Aralici (kao i velikoj većini jugoslavenskih “antikomunističkih” intelektualaca) to očito nije bila opcija. A za razliku od ovih u ostalim komunističkim zemljama oni su imali putovnice i mogli su to učiniti u svakom trenutku.

Blesava teza o ‘dva totalitarizma’

Tezu o “dva totalitarizma” u posljednje vrijeme naglašava i hrvatski premijer. Tako Plenković ističe da pobjeda nad fašizmom nije Hrvatskoj donijela demokraciju već novi totalitarizam, te kako su “taj masovni zločin, kao i progoni i uhićenja svih tzv. klasnih neprijatelja i neistomišljenika, te represalije prema Katoličkoj crkvi, izazvale nemir i strah kod velikog djela hrvatskog naroda”. Čovjek bi pomislio da su “nemir i strah” izazvali recimo prijezir Plenkovićevih prema tom totalitarizmu i napuštanje nedemokratske Jugoslavije.

Kad ono, i otac i majka postali ugledni članovi (komunističkog) društva i ostvarili vrhunske karijere – sveučilišnog nastavnika, odnosno liječnice. Uza sve to, otac je, kao član Saveza komunista, obnašao i neke važne društveno-političke funkcije, a majčin poslodavac bila je jugoslavenska armija. Da se razumijemo, za razliku od onih koji mu te obiteljske detalje predbacuju, ja smatram da na svjetonazor, obrazovanje i stručnost svojih roditelja može biti ponosan. Ali, ipak i svjestan, da parafraziram Boru Ćosića, uloge svoje porodice u jugoslavenskoj komunističkoj revoluciji.

Plenkovićev stranački kolega i predsjednik Sabora, antikomunist Gordan Jandroković naglašava da je “Hrvatska bila žrtva fašističkog, nacističkog i komunističkog totalitarnog režima”, te poručuje “kao što smo osudili ustaški režim, tako jednako glasno i jasno moramo govoriti ne samo o totalitarnom, nego i zločinačkom karakteru komunizma”. Naravno, zaključili biste da su Jandrokovićevi bili politički emigranti, te da se on, čim je postao punoljetan (1985.), učlanio u neku hrvatsku revolucionarnu organizaciju. Opet krivo!

Dok je on koristio (komunističke) povlastice besplatnog školovanja i studiranja u Jugoslaviji, otac je obnašao visoke društvene funkcije. Priznat ćete, čudan način opiranja zločinačkom karakteru komunizma. Mogao bih nabrajati unedogled one koji danas ne vide problem u poistovjećivanju dva totalitarizma i za koje bi čovjek mogao (pogrešno) zaključiti da su tijekom komunizma, kao antikomunisti, ili otišli u političku emigraciju ili stalno bili proganjani i zatvarani.

Poput npr. dvojice ekstremno desnih kolumnista, Zvonimira Hodaka i Milana Ivkošića. Kada danas čitate njihove tekstove pomislili biste da su obojica s gnušanjem napustili komunističku Jugoslaviju, i kao ugledni politički emigranti branili žrtve komunističkih progona ili pisali za neke hrvatske domoljubne novine. Kad ono, Hodak je upravo u vrijeme komunizma otvorio odvjetnički ured, a Ivkošić je radio u najtiražnijim novinama, koje su, naravno, izlazile uz dozvolu vlasti. Kakva hrabrost, kakav sofisticirani oblik otpora!

Jugoslavija nije isto što i NDH

Komunistički režim bio je represivan prema onima koji su ga pokušavali srušiti ili ga otvoreno kritizirali. Ali je istovremeno dopuštao svima koji poštuju zakone, uključujući vjernike, nekomuniste, bivše domobrane, pa čak i djecu bivših ustaša, da slobodno žive, školuju se, rade i zarađuju. Jesu li se svi oni tijekom života susretali s nekim oblicima ograničenja, vjerojatno jesu. Što je ipak neusporedivo sa sudbinom koju je “nepoćudnima” namijenio ustaški režim.

Niste morali biti protivnik NDH već samo po rođenju Židov, Srbin ili Rom pa da možete zaboraviti na karijeru režisera, književnika, odvjetnika ili novinara. Jer vam je, s ciljem zaštite “arijske kulture hrvatskog naroda”, bilo zakonski zabranjeno “svako sudjelovanje u radu, organizacijama i ustanovama društvenog, omladinskog, športskog i kulturnog života… a napose u književnosti, novinarstvu, likovnoj i glazbenoj umjetnosti, urbanizmu, kazalištu i filmu”. Nažalost, nakon što su krenuli progoni, odvođenja u logore i masovna ubijanja, ove zabrane pokazat će se kao najmanji problem po “nepoćudne”.

Poistovjećivanje komunističkog režima u Jugoslaviji i ustaškog u NDH niti je ispravno niti je razumno. Zašto se onda i dalje inzistira na takvom pristupu? Mislim da je razlog ponajbolje opisao jedan bosanskohercegovački pisac ustvrdivši kako ljudi na ovim prostorima često ne raspoznaju niti boje, a kamoli nijanse. A to je već poremećaj za neke druge stručnjake, a ne povjesničare.

(Prenosimo s portala Net.hr)