Ubistvo Georgea Floyda izazvalo je globalni talas solidarnosti s diskriminisanim manjinama, ne samo onima u Americi. U Francuskoj je podsjećano na nedavne kikseve policije, u Izraelu se priča o položaju Palestinaca, u Australiji su tema Aboridžini, u Njemačkoj rumunski ili sirijski doseljenici. U britanskom Bristolu demonstranti su bacili u more statuu trgovca robljem Edvarda Kolstona, što je podsjetilo na plišane revolucije iz 1989. godine.

Da, izgleda da svijet doživljava korjenitu promjenu i mnogi bi se zakleli da je to promjena nabolje.

Ipak, Balkan je kutak Evrope u kojem su protesti ovim povodom bili rijetkost. Dok drugdje hiljade ljudi marširaju zalažući se za ljudska prava, u bugarskom glavnom gradu Sofiji bilo je manje od dvije stotine mladih koje su na ulice pozvale Antifa, LGBT i druge ljevičarske grupe obrazovane po zapadnom uzoru. Koliko sam razumio, impuls je došao od Amerikanaca koji žive u Bugarskoj.

U komunističkoj Bugarskoj je postojao vic: šta povezuje Bugarsku i SAD? Odgovor: u obje zemlje možeš bez problema da protestuješ za prava američkih crnaca.

Taj vic više nije primjeren - demonstranti u Sofiji su manje protestovali protiv policije u Mineapolisu, a više zbog diskriminacije Roma u Bugarskoj. Protest je otvoren dirljivim govorom jednog romskog novinara.

Mali skup organizovan je u Bukureštu na sličan način. Bilo je sporadičnih činova solidarnosti u bivšoj Jugoslaviji i Turskoj. Regionalni izuzetak bila je Grčka, gdje slični povodi pokrenu ekstremne ljevičare na ulične borbe uz tradicionalni antiamerički narativ. Postojanje izvorne radikalne ljevice kao da je znak da je Grčka odavno dio Evropske unije.

Demonstracije na Balkanu nisu bile samo slabo posjećene, već su dočekane mješavinom nerazumijevanja i kritike ili čak pripisane arhiglobalisti Georgeu Sorosu.

Sa jedne strane, kao da malo ko vjeruje da bi Afroamerikanci mogli da imaju pravih problema u najbogatijoj zemlji svijeta. Njihovi zahtjevi za jednakost pred zakonom vide se kao zavjera demokrata, izraz anarhije i "kulturalnog marksizma". U Sofiji se desio čudnovat skup pred američkom ambasadom uz slogane "Zaustavite crnački teror" i "Podrška Trumpu". Djelovalo je kao da su učesnici bili nacionalisti naklonjeni predsjedniku Rusije Vladimiru Putinu.

S druge strane, većina naprosto odbacuje da u vlastitim zemljama postoji diskriminacija manjina. Romski sugrađani se nepravedno označavaju kao povlašteni, jer tobože profitiraju od stranih donacija i uživaju poseban, bolji tretman od policije.

Zapravo, važan aspekt balkanskog identiteta je, čini se, vjerenost ljudi da su prave žrtve jedino oni sami. Istina je od sekundarnog značaja, cilj je predstaviti sebe kao mučenika i time steći izgovor da se drugima odrekne empatija. Mi smo žrtve gepopolitičkih igara, komunizma, pravila EU i tako dalje.

Odsustvo debate o rasizmu je ozbiljan problem u regionu. Kao u onom vicu, to je nešto američko što se nas ne tiče. I pod državnim socijalizmom je, kao i svuda u svijetu, bilo ponižavajućih rasističkih obrisa. Ali, bilo je apsolutno zabranjeno govoriti o tome. No, ove nacije nisu imale priliku da prođu kroz bolne debate koje su na Zapadu obavljene poslije Drugog svjetskog rata niti da uvide neophodnost promjene određenih politika.

U balkanskoj verziji postoje samo grupe koje se bore, a od pojedinca se očekuje da podrže svoj tim. Srbi tlače Albance, onda se Albanci svete na Kosovu. Turci "porobljavaju" Bugare, onda Bugari pobjeđuju. Pravoslavci se dižu protiv muslimana, katolici protiv pravoslavaca...

Ali, rasizam nije politička borba među narodima. To je kulturalna predrasuda duboko usađena u društvo, koja dovodi do sistematskog tretmana čitavih grupa kao inferiornih. Romi su najtužniji primjer, ali tu su i migranti u Grčkoj i Turskoj, seksualne i rodne manjine posvuda.

Rasizam je kada te tvoje ime, porijeklo, boja kože ili tijelo dovode u inferioran položaj. Kada te ne puštaju u bazen, jer si tobože prljav, možda i zarazan.

Krajnja desnica će reći da želi jednakost: manjine treba da poštuju zakone kao i svi ostali. Argument nalaze u tome što romske mahale, baš kao i četvrti gdje u SAD-u žive isključivo Afroamerikanci, statistički imaju veću stopu kriminala. Ali, da li je takva statistika argument ili razlog da se neko uhapsi samo zato što je tamnija boja kože sumnjiva?

Zamislite da u Njemačkoj za radno mjesto konkurišu Bugarin i Estonac. Poslodavac kaže: "Vi Bugari ste na dnu Pisa testiranja obrazovanja, neću ni da provjeravam šta znaš, uzet ću Estonca, jer je njegova zemlja na vrhu." Da li bi to bilo pravedno? Možda je, uprkos statistikama, ovaj Bugarin mnogo obrazovaniji od ovog konkretnog Estonca.

Ili ovaj primjer: znamo da devedeset odsto nasilnih zločina čine mladi muškarci. Da li bi policija, onda, trebalo da privodi svakog mladića kojeg zatekne na ulici u deset uvečer?

Thomas Jefferson je rekao čuvenu rečenicu: "Nema ničeg nepravednijeg nego jednako tretirati nejednake ljude." Ako društvo želi da integriše građane koji počinju iz nezavidnih pozicija, onda treba da im pomogne da počnu s fer-pozicije.

Novi rasizam razvija novu ideologiju formalizma, doslovnu jednakost pred zakonom: jednakost osobe rođene u dvorcu i one rođene u faveli. U Bugarskoj i Rumuniji su, apsurdno, neki građani tužili državu, jer navodno diskriminiše većinu politikom pozitivne diskriminacije Roma.

Globalni izliv antirasističke solidarnosti bi trebalo da Balkanu pokaže da na pragu ima tempiranu bombu. Rasizam podriva koheziju ovih društava, od kojih neka još nisu do kraja izgradila svoje nacije. Rasizam marginalizuje ove zemlje u odnosu s globalnim svijetom, podstičući neku vrstu provincijalnog resantimana protiv stranih radnika, investitora, stručnjaka ili čak turista.

Izgovor da balkanske zemlje nisu imale kolonijalnu historiju zapadnih društava te da time ne mogu imati problem sa rasizmom jeste zabijanje glave u pijesak. Rasizam koji se gura pod tepih, mogao bi da bude još opasniji pa bi bilo dobro da počnemo da se suočavamo s njim tako što ćemo početi da pričamo o njemu.