Njemački publicista Michael Martens, autor biografije Ive Andrića naslovljene "U požaru svjetova", nakon što je knjiga objavljena u Srbiji (prethodno je objavljena u Bosni i Hercegovini u izdanju "Baybooka") našao se na udaru brojnih kritika, od kojih su neke imale izrazito uvredljiv, pa i nacionalisitčki ton. Optužuje ga se da ne može kao Nijemac pisati objektivnu i relevantnu biografiju srpskog Nobelovca, da ima negativne predrasude prema Srbiji i Srbima, a time i prema Andriću. Iako je Martens u brojnim javnim govorima, pa i u knjizi samoj, kazao da ga je na bavljenje biografijom Ive Andrića motiviralo divljenje
njegovom književnom opusu, kritičari u Srbiji ga optužuju da je knjiga denuncijantska usmjerena na demistificiranje književne veličine i ličnog ugleda slavnog Nobelovca.

SRPSKO "ANTIJUGOSLOVENSTVO" JE SAHRANILO DVIJE JUGOSLAVIJE

Michael Martens je u nekoliko navrata odgovorio svojim kritičarima, a to je učinio i intervjuu kojeg je dao zagrebačkom "Večernjem listu".

"Neki srpski recenzenti žale se da je moja biografija o Andriću "antijugoslovenska", pri čemu nesvjesno "antijugoslovensvo" izjednačavaju sa "antisrpstvom" i ne primjećuju da slijede upravo onu ideologiju koja je Jugoslaviju dva puta odvela u propast. Tko upozori na znanu sukrivnju Beograda u propasti jugoslovenskih eksperimenata, ili na krvavu Titovu strahovladu tijekom četrdesetih i ranih pedesetih godina, taj je za njih automatski "antijugoslovenski", ili "antisrpski nastrojen", odgovorio je na početku razgovora Martens svojim kritičarima.

Brojni kritičari među kojima ima značajan broj univerzitetskih profesora, kjniževnih istoričara njemačkom publicisti najviše zamjeraju što je u svojoj knjizi Ivu Andrića nazvao "oportunistom" koji je bio blizak svim režimima u kojima je živio. Michael Martens za "Večernjak" objašnjava:

"Jedan srpski profesor iz Londona ( Zoran Milutinović, autor knjige "Bitka za prošlost-Andrić i bošnjački nacionalizam", op. S.B.) tvrdi da je "Andrić bio moralno integriran i hrabar čovjek". Tvrdim da to nije tako jednostavno. Tridesetih godina Andrić je bio član Antikomunističke Jugoslovenska radikalne zajednice Milana Stojadinovića. Nesporno je da je Andrić poslije Drugog svjetskog rata postao član Saveza komunista Jugoslavije. U oba je slučaja, dakle, pripadao najmoćnijoj partiji u zemlji. Postoje dobri razlozi koji mogu objasniti Andrićevo članstvo u ovim ideološki tako suprotstavljenim partijama, naime njegov jugoslovenski patriotizam. Andrić je oba puta želio pripadati partiji koja je kontrolirala onu zemlju za čiji se opstanak on zalagao. To je u redu. Ali, čini li ga to "moralno integriranim i hrabrim čovjekom"? Hrabri su bili Borislav Pekić i Dragoslav Mihajlović koji su u državi u kojoj je Andrić vidio samo dobro sjedili u zatvoru. Hrabar je bio Danilo Kiš, koji se uhvatio u koštac s uskogrudnom komunističkom kulturnom elitom čiju je blagonaklonost Andrić uživao...Da me ne biste pogrešno shvatili, pjesnici nisu aktivisti za ljudska prava. Kvaliteta nekog književnika ne mjeri se njegovim karakterom. Ali, ne treba ni iz ideoloških motiva Andriću pripisivati osobine koje nije imao. On je pokušao koliko je moguće ostati integriran. Ali, "hrabar" je bio rijetko u životu".

O držanju Ive Anrića tokom Drugog svjetskog rata, zbog čega je njegova knjiga također oštro krtizirana Michael Martens kaže:

"Postoji određena ironija u činjenica da komunistički dokumnet otkriva da barem na kraju 1941.godine Andrić simpatizira Dražu Mihailovića i četnike. Godine 1954. Aandrić je prihvaćen kao član Saveza komunista Jugoslavije. Naravno da je bilo određenog nezadovoljstva u Partiji zbog toga. Svi znamo da je bio diplomata monarhist i desna ruka Milana Stojadinovića (Stojadinović je bio predsjednik Vade Kraljevine SHS, koji je nakon rata živio u Argentini gdje je sa zločincem Antom Pavelićem napravio sporazum o budućem razgraničenju Srba i Hrvata, u kojem nije planirano postojanje Bosne i Hercegovine, koji je zapravi bio okosnica kasnijih sporazuma Miloševića i Tužmana u Karađorđevu, odnosno Mate Bobana i Radovana Karadžića u Grazu, pa i današnje kooperacije Milorada Dodika i Dragana Čovića op. "SB"). Tako 1954. godine Partija naručuje dva interna dokumenta o Andriću u težnji da dokaže da je on vrijedan da bude član Partije.

PODRŽAVANJE DRAŽE

U jednom od tih izvještaja kojeg je supotpisao pisac i komunist Marko Ristić piše da je Andrić na početku njemačke okupacije pratio novosti Mihailovićevog pokreta sa veseljem i antuzijazmom. Autori (Izvještaja) pišu: "Kao pravi patriota i osoba koja je provela tri godine u austrijskom zatvoru za vrijeme Prvog svjetskog rata, Andrić je vjerovao da su takozvane nacionalne snage, one koji su na čelu vojske koja se uzdiže, ali nije tako slijep prema činjenici koju je postepeno uočio da su te snage sa Dražom Mihailovićem na čelu podmukle, te da on časno revidira svoje iluzije". Zasigurno to Ristić ne bi napisao da nisu i drugi znali za Andrićevu privremenu privrženost četnicima", zaključuje Martens.

Njemački biograf Ive Andrića iznio je i rezultate svoga istraživanja (dugog sedam godina) u vezi sa famoznom pripovijetkom "Pismo iz 1902.godine" koja je bila predmet brojnih (neknjiževnih) manipulacija i političkih zloupotreba.

"Orginalno je Andrić planirao dati ime "Pismo iz 1992.", ali je odustao od toga. Da ju je nazvao tako, izabrao bi baš godinu kada je izbio posljednji rat u Bosni. Usudio bih se reći da su Andrićeve riječi vjerovatno najpogrešnije shvaćene i riječi kojima se najviše manipuliralo ne samo u Andrićevom opusu, nego da su i jedna od najpogrešnije shvaćenih rečenica u cijeloj povijesti književnosti. U toj priči Max Levenfeld, mladi liječnik, napušta Bosnu samo zato što ne želi živjeti u zemlji koju smatra domovinom mržnje. A kakva je sudbina mladog Levenfelda? On gine 1938. kao dobrovoljac u Španjolskom građanskom ratu. "Tako je završio čovjek koji je pobegao od mržnje", posljednja je misao u ovoj priči i može se tumačiti kao Andrićev komentar: Max Levenfeld, čovjek koji je pobjegao od mržnje u Bosni, stradao je od mržnje na drugom mjestu.

ANDRIĆ IZMEĐU KARADŽIĆA I CLINTONA

U "Pismu iz 1920." Andrić pokazuje da je mržnja univerzalni fenomen. Ako pogledate cjelokupno Andrićevo djelo, jasno je da nije mislio da je mržnja neka posebna bosanska disciplina. Ali "Pismo iz 1920." poslužilo je brojnim političarima i znanstvenicima i novinarima, naprimjer Radovanu Karadžiću da konstruiraju "svoju Bosnu" koja im je u tom trenutku bila potrebna.

Iskrivljena interpretacija Andrićeva "Pisma iz 1920" stigla je do najmoćnijeg čovjeka na svijetu - ameirčkog predsjednika Billa Clintona. Početkom 90-ih Clinton je pročitao "Balkanske duhove" Robert D. Kaplana. Knjiga je jako površna i krcata klišejima, ali bila je utjecana u SAD. Clintonovi (i Hillary je pročitala tu knjigu) bili su toliko impresionirani da je "New York Times" prognozirao hoće li čitanje te knjige utjecati na američku politiku prema Balkanu. A to se i dogodilo, Clinton je rekao ministru odbrane Lesu Aspinu da mu je Kaplanova knjiga otvorila oči za duboko ukorijenjene uzroke sukoba na Balkanu. Ovo će kasnije dovesti do američke intervencije. A tko je Kaplanov najvažniji svjedok za teoriju o drevnoj, biološkoj mržnji na Balkanu? Pa, Andrić i "Pismo iz 1920.". To nam ne nudi nikakav nauk o Andriću, ali govori mnogo o činjenici da književnost može biti i vrlo moćna i vrlo slabasna u isto vrijeme", kazao je Michael Martens u razgovoru sa zagrebački "Večernji list".

("Večernji list", "SB")