PROFESOR IVAN MARKEŠIĆ, OTVORENO: Biskupi se zalažu da na izborima ne uspiju ”crveni vragovi”

Ne bijaše tako davno, 10. lipnja 2020., kada biskupi Hrvatske biskupske konferencije (HBK) uputiše hrvatskim državljanima katolicima u tuzemstvu i inozemstvu poruku za parlamentarne izbore raspisane za 5. srpnja 2020., kako bi im pomogli (sugerirali?) izabrati onu političku opciju, odnosno pojedinca koji će u svome političkom djelovanju promicati temeljne ne samo kršćanske nego i nacionalne hrvatske vrijednosti

  • Društvo

  • 24. Jun. 2020  24. Jun. 2020

  • 0

Piše: IVAN MARKEŠIĆ

A kako ”izbori zastupnika za Hrvatski sabor značajno utječu na osobnu, obiteljsku, društveno-političku i gospodarsku stvarnost”, u tome smislu, naglašavaju hrvatski biskupi, za vjernike kršćane izlazak na izbore čin je kojim oni osobno preuzimaju odgovornost za pravedniji i općedruštveni boljitak te za ”daljnji razvoj demokracije u hrvatskome društvu”.

A to znači da za hrvatske kršćane izlazak na izbore nije samo neka uobičajena građanska dužnost, ”nego i izričaj kršćanske odgovornosti i istinske ljubavi prema Domovini”.

Lijepo rečeno! Baš lijepo.

Da se ostalo na ovom iskazu, mogli bismo reći da su hrvatski biskupi uvjereni u političku zrelost svojih vjernika, a to znači da su uvjereni da hrvatski katolici mogu sami odlučiti koga birati i da im nije potreban nikakav izvanjski šaptač i preporučitelj, čak ni u liku biskupâ Hrvatske biskupske konferencije, koji bi njima – kao politički, svjetonazorski i nacionalno nezrelim i za ovaj ”izričaj kršćanske odgovornosti i istinske ljubavi prema Domovini” nedoraslim građanima – trebali kazati ”komu od predloženih kandidata na izbornim listama iskazati svoje povjerenje”.

Nažalost, to se nije dogodilo. Kako nisu sigurni u ”biračku mudrost” svojih vjernika, biskupi odlučiše biti i ovaj put, kao i ranije, glasni izborni šaptači. I to bez imalo uvijanja. A sve da bi u već uobičajenoj predizbornoj nedoumici ”pomogli” svojim vjernicima odabrati pravu stranu.

A da slučajno ne bi bilo zabune čije bi to kandidate hrvatski kršćani trebali izabrati na sljedećim izborima, hrvatski biskupi odmah u prvom odjeljku svoje preporuke neizravno navedoše sljedeće: u ovih nekoliko prošlih mjeseci morali smo se zbog pandemije odreći mnogih svojih uobičajenih navika pa smo, navode biskupi, privremeno ”iz brižnosti za zdravlje bližnjih” obustavili i liturgijska slavlja i odustali od društvenih okupljanja.

Suprotno tomu, svjedočili smo, međutim, nastupu nekih svećenika kojima u tome vremenu ni na kraj pameti nije bila brižnost za zdravlje bližnjih nego puko liturgijsko ‘kantanje’.

A kako je ova preporuka bila pisana u vrijeme kada je predsjednik HDZ-a proglasio pobjedu nad pandemijom, a kao slogan svoje predizborne kampanje naveo Hrvatsku kao sigurnu zemlju, hrvatski biskupi su, unatoč upozorenjima da bi mogao (na)doći drugi val pandemije, požurili iskazati svoje oduševljenje uspjesima HDZ-ovih članova Nacionalnoga stožera civilne zaštite, rekavši da nam je iskustvo u uspješnoj borbi s koronom pokazalo ”koliko su važne stručne i mjerodavne osobe u javnim službama i u politici” i da ”samo mudri i stručni, pošteni i nesebični pojedinci” – a gdje takvi postoje osim u HDZ-u!? – ”mogu osigurati da društvo napreduje i raste”.

Zapravo, navode biskupi, ”epidemiološka je kriza uz to pokazala koliko je važna samostalnost i neovisnost države, i u donošenju vlastitih odluka i propisa, i u gospodarskom smislu proizvodnje hrane, lijekova i drugih potrepština.”

Što su ovom posljednjom rečenicom biskupi željeli reći, teško je odgonetnuti. Jesu li izrekli pohvalu ili pokudu za stanje u kojem se nalazi Hrvatska kao država?

Prije bi se reklo da je riječ o pokudi. Naime, iako to nigdje izravno ne spomenuše, ipak su biskupi ovom svojom preporukom uputili oštru kritiku zastupnicima Hrvatskoga sabora u svim dosadašnjim mandatima (u kojima je, da ne bude zabune, bilo najviše zastupnika HDZ-a) zbog toga što Republika Hrvatska još uvijek nije postala ”mjestom dobroga i zdravoga življenja”.

Pa bi u tome smislu hrvatski katolici trebali obratiti pažnju na stranačke programe, ali i na izjave i stavove pojedinačnih kandidata o tome kako ”namjeravaju jačati samostojnost države, promicati otvorenost i suradnju s drugim državama i narodima i provoditi učinkovito gospodarske programe i agrarnu politiku, te kako i što žele učiniti da javna uprava postane učinkovitija i na službu građanima”.

Ne sadrži li ova rečenica sasvim jasan stav da ono što je do sada učinjeno nije bilo dovoljno da bi Hrvatska bila poželjnim ”mjestom dobroga i zdravoga življenja”?

A to se posebno odnosi na sljedeću rečenicu u kojoj se kaže da bi posebice valjalo uočiti ”koje se mjere kane poduzeti da se zaustavi val iseljavanja mladih ljudi i obitelji, stvore uvjeti za povratak hrvatskih iseljenika, spriječi socijalno raslojavanje i osiromašenje građana te promiču načela socijalne države”.

Nažalost, ovo je tema o kojoj u predizbornoj kampanji gotovo nitko ne govori kao o ozbiljnome problemu ovoga društva i države.

Dosadašnja istraživanja pokazala su da je u 2001. godini, dakle prije nepunih 20 godina, broj useljenih u Hrvatsku bio tri puta veći (24.415) od broja iseljenih (7.488). Tada je Hrvatska još bilježila pozitivni demografski saldo (16.927).

Međutim, petnaest godina kasnije, u Hrvatskoj je u 2017. zabilježena obrnuta situacija: iseljenih je bilo tri puta više (47.352) nego doseljenih (15.553), što je činilo negativni saldo od 31.799 osoba.

U uvodnome dijelu svoje studije ”Iseljavanje iz Republike Hrvatske nakon ulaska u Europsku uniju” (2016.) dr. sc. Drago Župarić-Iljić iz Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu navodi da su većina (iseljenih) ispitanika bili zaposlene osobe koje najčešće imaju završenu srednju školu (60,7%), što znači da je u odnosu na ranija razdoblja dvostruko porastao broj onih koji sa srednjom stručnom spremom odlaze iz zemlje u najproduktivnijoj radnoj i fertilnoj dobi.

U drugom istraživanju (2017.) koje je proveo prof. dr. sc. Tado Jurić s Odjela za povijest Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u Zagrebu posebno se ističe da nezaposlenost ili nemogućnost pronalaska odgovarajućeg posla u struci u Hrvatskoj nisu ”glavni motivi iseljavanja”, nego su to ”nesposobni političari, neučinkovito pravosuđe i ratni profiteri”, zatim ”nesposobne poduzetničke elite, vodstva političkih stranaka te kriminal u privatizaciji i pretvorbi” dok je ”najmanji broj ispitanika kao razlog iseljavanja istaknuo rat i posljedice rata te lijenost Hrvata”.

Njegovo istraživanje također je pokazalo da su glavna obilježja ovog iseljavanja, ne samo iseljavanje mladih osoba i to onih koji su pretežito već bili zaposleni, već iseljavanje cijelih obitelji.

No ono što je uistinu zabrinjavajuće, a o čemu se uopće ne govori, jest činjenica da ni jedna narodnosna skupina koja se useljava u Njemačku ne želi prihvatiti njemačko državljanstvo kao što to žele Hrvati.

Zapravo, u istraživanju se navodi da ”Hrvati danas u Njemačkoj slove kao jedna od rijetkih etničkih skupina kojoj je njemačko državljanstvo primamljivo” pa su tako Hrvati u 2015. godini ”zabilježili dvostruko veći porast prelaska na njemačko državljanstvo nego u prethodnim razdobljima”.

Čitajući dalje spomenute preporuke biskupa primjećujemo da i oni smatraju da u Hrvatskoj do sada nije učinjeno dovoljno na demokratizaciji društva pa bi zastupnici u novome sazivu Hrvatskoga sabora trebali poraditi na tome, ali i promijeniti izborni zakon.

Uz to, ne zaboravljaju biskupi napomenuti do se ni civilno društvo nije do sada razvijalo ”na načelima pluralnosti i vjerske slobode” i da nije dovoljna pažnja posvećivana zločinima ”svih ideologija u kojima su stradali članovi našega i drugih naroda tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata” pri čemu se, pretpostavljam, svakako misli ponajprije na zločine koje su počinili pripadnici komunističke ideologije posebno nakon Drugoga svjetskog rata, a tek potom na zločine pripadnika fašističkih i profašističkih režima.

Također, iz Preporuka hrvatskih biskupa vidljivo je da oni nisu zadovoljni stavovima nekih dosadašnjih zastupnika Hrvatskoga sabora niti njihovih političkih stranaka prema Domovinskome ratu kao ni njihovom osudom ”svih oblika totalitarizma, rasne, vjerske i druge netrpeljivosti” kao ni njihovim programima u kojima se, prema mišljenju biskupa, ne promiče ”pozitivan i zdrav nacionalan osjećaj” i da oni u tim programima ne traže ”cjelovitu i punu istinu o događajima iz prošlosti temeljem koje će se moći uspostaviti kultura dijaloga, nacionalnoga pomirenja i zajedništva”.

I zadaća je stoga hrvatskih kršćana prepoznati stranke i osobe koje će sve to popraviti i promijeniti.

Također, biskupi ovom preporukom jasno poručuju dosadašnjim zastupnicima Hrvatskoga sabora da se nisu dovoljno zauzimali za ”zaštitu braka kao zajednice muškarca i žene”, njihovim promicanjem kulture života ”dugoročnom pronatalitetnom politikom” i da se nisu dovoljno zalagali ”za neradnu nedjelju kao dan obiteljskoga zajedništva i dan Gospodnji”.

Svakako je važno napomenuti da hrvatski biskupi nisu zadovoljni dosadašnjom obrazovnom reformom jer nije u potpunosti ”uključivala odgojne dimenzije utemeljene na općeljudskim vrijednostima i u skladu s kršćanskim vrijednosnim sustavom koji je utkan u identitet našega društva”.

U tome smislu zadaća je hrvatskih katolika da i ovdje prepoznaju stranke i pojedince – posebne one koje je moguće izabrati preferencijalnim glasom – koji će to promijeniti pa ih zaokružiti, kao i one koji se ”kane zalagati za ozdravljenje hrvatskoga društva od ideoloških raslojavanja, korupcije i različitih oblika pogodovanja koja razaraju dobro i guše nadu”, jer sve to mnogi od dosadašnjih zastupnika nisu činili u dovoljnoj mjeri.

Ipak, hrvatski biskupi su svakako u pravu kada na kraju svoje preporuke kažu: ”Kad netko ostane kod kuće i ne ide na biralište, čini grijeh propusta. Bježeći od vlastite odgovornosti, prepušta drugima da odlučuju i u njegovo ime”.

Točno! No bio bi još veći grijeh, zapravo smrtni grijeh, ponovno birati one iste tipove koji do sada nisu učinili ništa da bi hrvatska postala ”mjestom dobroga i zdravoga življenja” nego su svojim (ne)činjenjem omogućili pljačku njezinih prirodnih i društvenih dobara, osiromašenje njenih građana, kao i nacionalnu, religijsku i rasnu i spolnu netrpeljivost.

Ipak, uzimajući u obzir posljednja zbivanja na predizbornoj sceni, preporuku biskupa HBK za izbore 2020. moguće je protumačiti kao mlinicu s dva mlinska kola – jedno za HDZ, drugo za Domovinski pokret. Jer, i jedni i drugi su dečki iz našega sokaka!

Važno je da ne uspiju ”crveni vragovi”.

(Prenosimo s portala Autograf)

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...