Piše to "Poslovni dnevnik" postavljajući pitanje zašto proizvođačima mlijeka ili, možda, cigareta, cipela, automobila, kompjuterskih komponenti ili televizora nije isplativo proizvoditi u Hrvatskoj.

Za razliku od politike koja je za birače (posebno one slavonske) odigrala jedan prozirni igrokaz, ulagači se vode jednostavnom računicom. Ili, u slučaju Hrvatske, njezinim izostatkom. U toj igri nema dobrih i loših igrača, nema patriota ni entuzijasta, već samo crno na bijelo brojki. Svaka ozbiljna firma ili korporacija uvijek je spremna na akvizicije i/ili preseljenje proizvodnje, ovisno o isplativosti i dugoročnoj profitabilnosti. Bez povrata, nema ni ulaganja, piše "Poslovni dnevnik".

Pritom ističe kako Hrvatska ima niz prednosti; od geostrateškog položaja, (relativno) obrazovanog stanovništva, saobraćajne povezanosti, povoljne klime, do članstva u Europskoj uniji. Istovremeno, privredu guše nabujala i neučinkovita administracija, neefikasno pravosuđe, apsurdna lokalna i regionalna uprava koja vrvi lokalnim šerifima, relativno visoko porezno opterećenje koje favorizira rentijerstvo, politička umreženost podobnim kadrovima, a strategije razvoja se pišu pa pospremaju u ladice….

‘Novac usmjeravaju tamo gdje donosi dobit’

Ono što politika fokusirana na iduće izbore i zadržavanje statusa quo nikako da shvati jeste da Hrvatska sa svim svojim prednostima, ali i dugačkim popisom mana, nije otok, već jedan igrač u regiji; na nekoliko stotina kilometara konkurencija za privlačenje ulaganja, novih tehnologija, inovacija i otvaranje radnih mjesta je žestoka i neumorno radi, piše "Poslovni dnevnik".

“Godinama u Bijeloj knjizi pišemo isto: što smeta investitore u poslovanju u Hrvatskoj. Onda nam kažu, deklarativno, super, no nakon sedam-osam godina ponavljanja, investitor shvati da suštinskih promjena nema”, kaže predsjednik Udruženja stranih ulagača u Hrvatskoj Mladen Fogec te dodaje kako neprofitno poslovanje tjera vlasnika da svoj novac usmjeri tamo gdje će mu donositi dobit.

“Tu nema emocija, svatko od nas napravio bi isto. Ako stavite štednju u banku koja vam ne donosi kamatu, premjestit ćete ju tamo gdje donosi", pojasnio je Fogec za "Poslovni dnevnik".

‘Kod nas je, jednostavno, čitavo poslovanje skupo’

Fogec ističe kako je problem u visokom trošku rada u Hrvatskoj.

“Tu ne govorimo o neto plaći, već o tzv. bruto dva trošku za poslodavca koji je značajan. Slijedi porezno opterećenje i puno skrivenih (para)fiskalnih nameta; na vodu, na šume, spomeničku rentu, obvezne članarine Hrvatskoj gospodarskoj komori… Kod nas je, jednostavno, kompletno poslovanje skupo”, ističe.

Nabrajajući razloge tome, u prvi plan stavlja pravosuđe.

“Pravni okvir, nedosljednost odluka pojedinih pravnih tijela, trgovačkih sudova dovodi do nepredvidivosti i rizika za poslovanje, a to je kod nas konstanta”, napominje Fogec.