„I tek na kraju, u vrijeme kad je Vučić prvi put formalno sudjelovao u režimskoj strukturi, 1999, vlasti Srbije i njihove vojne formacije, prognale su više od tri puta toliko Albanaca s Kosova u Albaniju“, piše u kolumni za Aljazeeru politički analitičar Davor Gjenero.

-Najgore što bi se moglo dogoditi, kao posljedica ove Vučićeve retorike, bilo bi prihvaćanje i zaplitanje u Vučićevu aritmetiku smrti i progona. Povijesno je sve jasno. Još 1992. odnose na Balkanu jasno je definirao Tadeusz Mazowietski, tvrdnjama „da etnička čišćenja u Bosni nisu bila posljedica nego cilj rata, te da su diskriminaciju i ratne zločine činile sve strane u ratu, ali da su etničko čišćenje provodile, prije svega, srpske snage, one koje su opsluživale politiku Miloševićeva režima.

Iako posve dominira u političkoj areni u Srbiji, iako kontrolira medije i sudstvo, efikasno guši slobodnu javnost, Vučić, naravno, nije personifikacija Srbije. Koliko god njegovi trabanti nastojali sve neovisne o režimu proglasiti nacionalnim izdajnicima, u Srbiji postoji relevantan broj pojedinaca, ali i snažnih udruga, koje zastupaju vrijednosti mira i nenasilja i odupiru se Vučićevu projektu rekonstrukcije Miloševićeva autoritarnog režima.

To kako se u promijenjenim okolnostima, nakon jačanja umjerenih demokratskih aktera u parlamentarnoj areni, Milorad Pupovac u Hrvatskoj našao u položaju (su)pokretača važnih procesa pomirenja i demokratske konsolidacije, i to samo godinu i koji mjesec nakon toga što niti o notornoj stvari kao što je sjećanje na genocid nad Židovima, Romima i Srbima u Jasenovcu Hrvatska nije mogla obilježiti jedinstveno, nego su vijence u spomen parku polagale tri odvojene kolone, govori da ima razloga za optimizam. Danas Srbi i Hrvati u Hrvatskoj mogu zajedno obilježiti Oluju, tugovati za stradalim Srbima tokom Oluje, i naročito nakon nje. U dva simbolična mjesta stradanja Srba - Grubore i Varivode - zajedno će otići predstavnici srpske zajednice, koji su tamo s predstavnicima civilnog društva bili i tijekom protekle 24. godine, ali ovoga puta zajedno s najvišim državnim predstavnicima - predsjednikom Republike i Premijerom, ali i Ministrom branitelja i istaknutim zapovjednikom HV tijekom Oluje, generalom Tomom Medvedom. Po svemu sudeći, i u Vukovaru će biti zajedno, a to bi mogao biti pritisak koji će doprinijeti razbijanju prakse nacionalne segregacije dviju zajednica u tom gradu.

Emancipacija srpske politike u BiH

Je li nešto takvo moguće i u BiH. Naravno da je, ali tek nakon smjene generacija u srpskoj politici i nakon stvaranja uvjeta da se politika bosansko - hercegovačkih Srba emancipira od Beograda i od Vučićeve škole mišljenja. Kad je politički izbor uglavnom sveden na odabir između ratnih zločinaca i ratnih profitera, ta emancipacija nije moguća.

Preduvjet za takvu emancipaciju razbijanje je protu-BiH savezništva Milorada Dodika i Dragana Čovića, odnosno njihovih stranaka i širih ekonomsko - socijalnih struktura koje su ova dvojica generirala. Vučić, naravno, jako dobro zna da je za nj najopasnija jednostavna poruka bosansko -hercegovačkim i Srbima i Hrvatima: Sarajevo je vaš glavni grad, ovdje morate rješavati svoje probleme. Jer kad bi počeli svoje probleme rješavati u Sarajevu, politički vođe bosansko -hercegovačkih Srba vrlo bi brzo shvatili da je emancipacija od Vučićeve politike preduvjet bilo kakvom uspjehu.

intergralni tekst Davora Gjenera možete pročitati ovdje.