Piše: IVO KOMŠIĆ

Prvo, trebalo je osigurati mjesto za iseljene bosanskih Hrvata, drugo, trebalo je te ljude silom istjerati s njihovih povijesnih obitavališta.

Herceg-Bosna/HVO su morali u tom cilju provoditi dvostruku kampanju: izvršiti etničko čišćenje Bošnjaka iz hercegovačkih općina koje su uključene u Herceg-Bosnu, te realizirati preseljavanje bosanskih Hrvata u te općine.

Tuđman je svoj zločinački plan ostvarivao u Hercegovini relativno lako, uz podršku Hrvatske vojske i uz logistiku hrvatske države.

To što se projekat provodio strašnim zločinima, njega nije zabrinjavalo, bio je uvjeren da time udara nove granice Hrvatske i da cijena koja se plaća nije bitna. (Vjerojatno je znao i to da će tu cijenu, ako se uopće bude plaćala, platiti izvršitelji).

Međutim, imao je problem sa srednjom Bosnom, Krajinom i Posavinom iz kojih je trebalo preseliti Hrvate kako bi njegova nova hrvatska granica bila što dublje u BiH, što čvršća i sigurnija.

Na sjeveru BiH ta granica je bila prirodna, na rijeci Savi. Ona se osiguravala rušenjem mostova na toj rijeci tako da ih je HV, u sklopu predaje Posavine Srbima, sve porušio.

U zaleđu dalmatinske obale granicu je dogovorio s Miloševićem samo je trebalo protjerati Srbe iz Grahova, Glamoča i Drvara i tu naseliti Hrvate.

Na dubrovačkom zaleđu granica je također dogovorena s tim što je Tuđman bio spreman prepustiti Miloševiću, odnosno Srbiji, Prevlaku, a za središnju ”bosansku republiku” izlaz na more u Molunatu, ne u Neumu.

Popovo polje bilo mu je lako halaliti jer je to bila teritorija BiH pa je s njom lako trgovao. Krajiški Hrvati ga nisu zanimali jer je njegov interes završavao kod Fikreta Abdića i njegove ”Autonomije”.

Problem su bili Hrvati srednje Bosne. U Sarajevu se već pojavila organizirana politička snaga koja se suprotstavila Tuđmanovom zločinačkom poduhvatu.

Uz već formiranu stranku HSS BiH, formiran je Hrvatski koordinacijski odbor (HKO), tako da su bili objedinjeni intelektualci, vjerske, kulturne i nevladine organizacije Sarajeva i srednje Bosne. Njihova politika je bila jedinstvena u tome da se spriječi daljnje iseljavanje naroda.

Također, bilo je jasno da će se bez srednjobosanskih Hrvata podijeliti Bosna i Hercegovina i da će to biti kraj jedne vjekovne države. To što bi se u srednjoj Bosni formirala zasebna ”središnja republika”, koja bi faktički bila muslimanska, nije bila nikakva kompenzacija za te Hrvate i sve vjerske i kulturne institucije koje su se vjekovima etablirale na tim prostorima.

U varijanti podjele BiH na tri nacionalne državice, Hrvati ne bi mogli sebi osigurati opstojnost u ”središnjoj republici”, ona bi u najboljem slučaju bila prelazna faza do konačnog iseljavanja.

Zbog svega toga, osnovni politički interes srednjobosanskih Hrvata i opozicijskih politika Tuđmanovom zločinačkom poduhvatu bio je spriječiti iseljavanje naroda i u najtežim ratnim okolnostima doći do sporazuma koji bi prekinuo rat.

To se moglo postići samo vraćanjem povjerenja među suprotstavljenim politikama, zaustavljanjem širenja mržnje među narodima i otvaranjem dijaloga kroz političke i državne institucije. Ma koliko taj dijalog bio bez vidljivih rezultata on je ublažavao tenzije na svim područjima.

Podrška za politiku koja se suprotstavila Tuđmanovom planu došla je od Hrvata iz cijele BiH, čak i iz zapadne Hercegovine gdje je bilo sjedište Herceg-Bosne. Naročito snažna podrška je došla od raseljenih i protjeranih koji su već formirali svoje izbjegličke udruge, te iz dijaspore diljem svijeta.

Narod se nije želio dalje preseljavati, a vjerske, političke i kulturne institucije nisu željele napustiti područja svoje djelatnosti i svoja povijesna prebivališta.

Taj otpor je bio dobro organiziran, spontanost je uobličena u instituciju ”Sabor Hrvata BiH” koji je organiziran u opkoljenom Sarajevu, 6. februara 1994. godine. Sabor su podržali Hrvati Posavine, srednje Bosne, Krajine, izbjegli i prognani, Hrvati iz dijaspore iz evropskih zemalja, Amerike i Kanade.

U pripremi Općeg Sabora održani su sabori Hrvata Bosanske Posavine (Slavonski Brod, 18. decembra 1993.), srednje Bosne (Zagreb, 16. januara 1994.), te Bosanske Krajine i zapadne Bosne (Zagreb, 5. marta 1994.) koji je podržao sve zaključke Općeg sabora.

Posebno snažna podrška došla je od Hrvata Tuzle, koji su se dobro organizirali i krenuli u Sarajevo, ali nisu mogli, uslijed blokade grada, probiti se dalje od Zenice. Iz Zenice su pratili Sabor preko medija i posebno uspostavljenim telefonskim linijama i faks porukama slali svoje diskusije i prijedloge.

Svi su plebiscitarno bili protiv Tuđmanove zločinačke politike prema BiH i protiv preseljavanja naroda.

Sabor se pripremao u pozadini ženevskih pregovora o ”Uniji tri republike”, bez velike pompe i medijske propagande koja bi u tom trenutku samo smetala.

Pripremama Sabora je pogodovalo razvlačenje ženevskih pregovora što je bilo posljedica neslaganja oko podjele teritorija među ”republikama” i njihovim budućim međusobnim odnosima. Sitničavost oko procenata teritorija, varijante izlaska na Jadransko more, koridori i sl. stvaralo je prostor za pripreme Sabora.

S druge strane, Owen-Stoltenbergov ”paket” je stvarao privid da je sve dogovoreno i da pregovori ne mogu izaći izvan njega. Važno je bilo da se stekao dojam kako je svaka ”strana u sukobu” dobila sve što je tražila i da su ostale samo sitnice.

Predstavnici hrvatske opozicijske politike u Sarajevu koji su učestvovali u pregovorima u Ženevi i izvan njih, insistirali su upravo na tim ”sitnicama” jer im je bio interes da se dogovor ne postigne i da se pregovori odugovlače.

U toj fazi pregovora, Tuđman je bio siguran da je njegov interes ostvaren, da će međunarodnim sporazumom legalizirati Herceg-Bosnu. Cijena koja se plaćala bila je nebitna, bio je spreman na velike ustupke i koncesije i prema ”srpskoj” i prema ”muslimanskoj republici”.

Organizacija Sabora je bio strateški interes Hrvatskog koordinacijskog odbora i njegovi glavni akteri su se trudili da ne otvaraju u toj fazi veliki sukob s Tuđmanom koji je mogao, uz podršku svojih saveznika iz međunarodne zajednice, spriječiti njegovo održavanje.

Važnije je bilo delegitimirati Herceg-Bosnu, a to se nije moglo postići otvaranjem dvaju frontova. U toj fazi bilo je potrebno postići podcjenjivački odnos prema organizaciji Sabora i njegovim mogućim efektima.

Također, organizatori Sabora su htjeli izazvati politički šok u trenutku kada je sve bilo pripremljeno za podjelu BiH i kada su akteri te podjele postali opušteni i sigurni u svoj uspjeh.

Trebalo je napraviti spektakl koji će privući pažnju cijeloga svijeta, posebno onih političkih svjetskih autoriteta koji su bili protiv podjele države BiH i protiv uništavanja njenog društva.

Njih nije bilo malo, bili su to veliki autoriteti svijeta, ali nisu mogli probiti institucionalne pregovaračke okvire koji su bili čvrsto zatvoreni (papa Ivan Pavao II, Alois Mock, Helmut Kohl, Klaus Kinkel, Schwarz Schilling, Madeleine Albright, Bob Dole, mnogi članovi američke administracije, neke utjecajne nevladine organizacije iz svijeta, mnogi svjetski poznati intelektualci).

Od njih su dolazili signali da je Hrvatska izgubila status žrtve u očima svijeta i da Tuđman nema podršku za svoju politiku prema BiH. Posebno su ti signali bili snažni s američke strane koja inače nije sudjelovala u ženevskim pregovorima i koja je otvoreno ispoljavala nezadovoljstvo s evropskom neefikasnošću u BiH.

Hrvati BiH su morali povući potez koji će privući svjetsku pažnju i pokazati da odbijaju hrvatsku kvazidržavnu tvorevinu Herceg-Bosnu, da odbijaju Tuđmanovu zločinačku politiku i da se ograđuju od svih zločina koji su počinjeni pod tom politikom. Radi toga su svi zaključci Sabora bili nedvosmisleni i radikalni.

Rezolucija koja je usvojena na Saboru poziva se na volju hrvatskog naroda, iskazanu na referendumu 1992. godine, i potvrđuje da je državna cjelovitost BiH najviši interes hrvatskog naroda, što je i međunarodna zajednica potvrdila svojim priznanjem BiH.

Također, Rezolucijom se tražio hitan i apsolutan prestanak svih ratnih djelovanja kako bi se be-ha kriza razriješila pregovorima u miru. Što se tiče unutarnjeg uređenja BiH, Rezulacija je bila na stanovištu da se mora osigurati kontinuitet državotvornosti hrvatskog, kao i drugih dvaju naroda, na svakom dijelu teritorije BiH.

Sabor je usvojio federalnu decentralizaciju države sa kantonima po kojoj bi svaki narod imao dominaciju u onim kantonima gdje je bio u većini, s tim što kantoni nisu bili države nego federalne jedinice.

Ovim prijedlogom BiH se nije dijelila, rat za teritorije bi bio suvišan jer bi svi kantoni, osim velike autonomije, bili objedinjeni u državnim institucijama Federacije BiH. Također, niti jedan narod ne bi imao status manjine jer se svima garantirala ravnopravnost.

Rezolucijom koja je usvojena na Saboru odbacilo se svako rješenje krize u BiH koje legalizira izvršene etničke progone i tzv. humana preseljenja naroda, te traži nesmetan i cjelovit povratak svih prognanih.

Konačno, Sabor je donio odluku da se u buduće pregovore o BiH moraju uključiti njegovi predstavnici, odnosno predsjednik Sabora i članovi Hrvatskog narodnog vijeća koje je izabrano kao izvršni organ Sabora.

Također, donesena je posebna Odluka o sudjelovanju Hrvata u predstavničkim tijelima i organima vlasti Republike Bosne i Hercegovine, koje su inače kadrovi HDZ-a bili napustili.

Već sama najava takve politike, u aprilu 1993. godine, formiranjem HSS-a BiH, u jeku kampanje koja je vođena preko Herceg-Bosne/HVO-a i HV-a, Tuđmana je usporavala i činila nervoznim.

Čak u samoj Hrvatskoj dolazi do polarizacije na tom pitanju i to ne samo opozicije i vladajućeg HDZ-a nego i unutar vladajuće stranke.

Zato on žuri sa svojim zločinačkim planom, vojnim aktivnostima, etničkim čišćenjem i preseljavanjem naroda želi mirovne pregovore dovesti pred gotov čin, u tzv. realno stanje koje zahtijeva i ”realnu politiku”.

U takvim ”realnim prilikama” on podržava sve mirovne sporazume koji na bilo koji način dijele BiH i legitimiraju njegovu politiku.

Najveća smetnja u tome su bosanski Hrvati koji ne žele napustiti svoja ognjišta i koji su ključ opstanka BiH. Bez njih BiH ne bi bila moguća.

Radi toga se provodi zločinačka taktika: izvršiti zločin i isprovocirati protjerivanje naroda. Tamo gdje se ne uspije, HVO ih treba protjerati silom i preseliti u područja Hercegovine koja su već ”čista”.

Jedan od najgnusnijih zločina počinjenih s tim ciljem je onaj u Stupnom Dolu, u općini Vareš, pored onoga koji je izvršen u Ahmićima, na granici općina Busovače i Viteza.

Općina Vareš nalazi se u srednjoj Bosni, sjeverno od Sarajeva. Na popisu stanovništva 1991. godine brojala je 22.203 stanovnika. Oko 40,6% stanovništva (9.016 osoba) činili su Hrvati, 30,23% (6.714 osoba) Muslimani, 16,41% Srbi, a 12,73% ostali.

Selo Stupni Do, oko četiri kilometra jugoistočno od grada Vareša, bilo je pretežno muslimansko i brojalo je oko 250 stanovnika i 60 kuća. Kada je 18. novembra 1991. proglašena Herceg-Bosna, općina Vareš postala je njen dio.

Dana 1. jula 1992. godine, HVO je preuzeo vlast u općini, a Muslimani, istjerani iz ranije izabranih općinskih organa, povlače se i osnivaju zasebno ”Ratno predsjedništvo”. Usprkos tome, Hrvati, Muslimani i ostali u općini nastavili su relativno miran suživot sve do sredine 1993. godine.

To je vjerovatno bila posljedica dugotrajnog zajedničkog života u jednom rudarskom mjestu koje je bilo radničko, bez velikih socijalnih razlika i političkih polarizacija.

Vareš je bio jedno od dvaju mjesta u cijeloj BiH u kome je na izborima 1990. godine pobijedio Savez komunista i formirao općinsku vlast. Ta vlast je srušena vojnim pučem koji je izveo HVO, 1. jula 1992.

U junu 1993. godine, nakon jedne vojne akcije Armije BiH u susjednoj općini Kakanj, oko 13.000 bosanskih Hrvata (uključujući vojnike HVO-a) preselilo se u grad Vareš.

Ta vojna akcija uslijedila je nakon što je HVO postavio kontrolne punktove prilazima Kaknju, Visokom, Zenici i Varešu, te tako blokirao glavne komunikacije među tim gradovima. Približno u isto vrijeme, vlada HVO-a u Varešu postavila je ultimatum Muslimanima u Stupnom Dolu da predaju naoružanje, inače će biti napadnuti.

Stanovnici Stupnog Dola odbili su predati naoružanje i, u strahu od napada, po isteku ultimatuma pobjegli u susjedna sela. Kada i poslije nekoliko dana HVO nije napao Stupni Do, stanovnici tog sela vratili su se svojim kućama.

Dana 18. oktobra 1993. godine, snage Herceg-Bosne/HVO-a uhapsile su šestoricu lokalnih pripadnika Armije BiH-a na kontrolnom punktu HVO-a u Pajtovom Hanu, na prilazu Varešu, i ispitivali ih o naoružanim Muslimanima u Stupnom Dolu.

Dana 21. i 22. oktobra 1993. godine, Armija BiH izvršila je napad na selo Kopjari u općini Vareš, a njegovi stanovnici, Hrvati, sklonili su se u selo Pogar.

Približno u isto vrijeme, 21. oktobra 1993. godine, komandanti Herceg-Bosne/HVO-a, među kojima su bili Milivoj Petković i Ivica Rajić, odlučili su uputiti pojačanje snagama Herceg-Bosne/HVO-a u Varešu.

Istoga dana, snage Herceg-Bosne/HVO-a, uključujući jedinice ”Maturice” i ”Apostoli”, krenule su iz Kiseljaka za Vareš. Oni su prešli preko teritorije pod kontrolom Karadžića i Mladića i 22. oktobra 1993. stigli u Vareš.

Dana 23. oktobra 1993. godine, SLOBODAN PRALJAK je izdao naređenje snagama Herceg-Bosne/HVO-a na području Vareša da ”nemaju milosti ni prema kome”.

Pod tom komandom uhapšeno je i nekoliko funkcionera HVO-a iz Vareša koji nisu željeli sukob sa svojim komšijama Muslimanima, među kojima su i načelnik općine i zapovjednik HVO-a, prebačeni su u Kiseljak gdje je zapovjednik HVO-a ubijen.

Uhapšeno je također oko 250 muškaraca, Muslimana, nezavisno od toga jesu li bili civilna ili vojna lica. Tokom tog hapšenja vojnici HVO-a ulazili su u njihove domove, fizički i psihički ih zlostavljali i pljačkali vrijedne stvari.

Uhapšene Muslimane zatvorili su u dvije škole u Varešu – u Srednju školu ”Ivan Goran Kovačić” i Osnovnu školu ”Vladimir Nazor”. Uvjeti u školama bili su nesnosni, nedostajalo je hrane i nije bilo sanitarija.

Zatočenike su prisiljavali da preko dana stoje s rukama na leđima i gledaju u pod. Vojnici HVO-a ulazili su u škole i fizički zlostavljali zatočene. Tjerali su ih da tuku jedni druge, pri čemu su često i članove iste porodice prisiljavali na to.

Neke zatočenike premjestili su u zatvor u Vareš Majdanu, gdje su ih vojnici HVO-a surovo premlaćivali.

Ujutro 23. oktobra 1993. godine, snage Herceg-Bosne/HVO-a napale su Stupni Do. Preuzevši kontrolu nad selom, vojnici HVO-a istjerali su civile iz njihovih domova i skrovišta, opljačkali im dragocjenosti, seksualno zlostavljali žene i ubili najmanje trideset jednog muškarca, ženu i dijete.

U toku i nakon napada, snage Herceg-Bosne/HVO-a bezobzirno su razorile gotovo cijelo selo. Konačno, u napadu HVO-a na Stupni Do ubijeno je na gnusan način oko trideset sedam muškaraca, žena i djece.

U danima poslije napada HVO-a na Stupni Do, organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a obavijestili su Hrvate u Varešu da moraju napustiti grad zbog rizika da će ih pobiti snage Armije BiH-a koje bi mogle odgovoriti na napad. Hiljade bosanskih Hrvata napustilo je Vareš i otišlo u Kiseljak, odatle većina u Hercegovinu preko srpske teritorije.

U periodu od 23. oktobra do 3. novembra 1993. godine, prije nego što su otišli iz grada Vareša, pripadnici snaga Herceg-Bosne/HVO-a oduzeli su i opljačkali dragocjenosti u vlasništvu Muslimana i seksualno zlostavljali žene.

Dana 3. novembra 1993. godine, snage HVO-a koje su čuvale dvije škole i zatvor u Vareš Majdanu, napustile su to područje, pa su zatočeni Muslimani bili slobodni. Pri tom povlačenju zapalili su cijeli kompleks stambenih zgrada u Varešu koji je ionako oskudijevao stambenim prostorom zbog svoje konfiguracije.

Kako su vijesti o tome počele dopirati do međunarodnih organizacija na tom području, predstavnici UNPROFOR-a pokušali su ući u Stupni Do i u dvije pomenute vareške škole. Snage HVO-a su tim međunarodnim organizacijama prepriječile put i spriječile ih u toj namjeri.

Konačno, 26. oktobra 1993. godine, UNPROFOR je s oklopnim vozilima ušao u Stupni Do.

Istog dana, reagujući na tvrdnje medija o zvjerstvima HVO-a u Varešu i Stupnom Dolu, MILIVOJ PETKOVIĆ je naredio istragu.

Dana 31. oktobra 1993. godine, upitan o događajima u Stupnom Dolu, JADRANKO PRLIĆ je obavijestio međunarodne predstavnike da je svaki eventualni tamošnji zločin neprihvatljiv, da je zatraženo da se provede istraga, te da su suspendirani svi komandanti koji su bili povezani s tim.

Istina je, međutim, da niti jedan komandant HVO-a koji je bio umiješan u te operacije nije bio suspendiran niti na bilo koji način disciplinski kažnjen.

Nakon jednog sastanka Franje Tuđmana i drugih u Zagrebu, međunarodnoj zajednici su pružene garancije da je Ivica Rajić, oficir HVO-a koji je komandovao snagama Herceg-Bosne/HVO-a u Varešu i Stupnom Dolu, smijenjen, te da je pokrenuta krivična istraga.

Ono što se zapravo dogodilo jeste da je Ivica Rajić jednostavno promijenio ime i faktički ostao na istom položaju, pri čemu su njegovi nadređeni vojni komandanti i političko rukovodstvo znali za to.

Ni protiv Ivice Rajića, ni protiv Milivoja Petkovića, ni protiv Slobodana Praljka, ni protiv bilo koga drugog tko je izvršio zločine, nisu poduzimane disciplinske ili druge kaznene mjere zbog onoga što se dogodilo u Stupnom Dolu.

To je uradilo Tužiteljstvo Haškog suda.

(Prenosimo s portala Autograf)