Piše: IVO KOMŠIĆ

Sabor Hrvata BiH, održan u Sarajevu 6. februara 1994. godine, postigao je iznenađenje koje su od njega očekivali organizatori. Pored tragedije na pijaci ”Markale”, koja se desila dan ranije, Sabor je bio medijski najpropraćeniji događaj u bosanskom ratu. Zaista je cijeli svijet okrenuo glavu da bi vidio što se tu zbiva.

Uz državnu delegaciju koja je otišla u Genevu na nastavak pregovora koji su se trebali završiti potpisivanjem pripremljenog sporazuma o ”Uniji tri republike”, otišla je i delegacija Sabora, odnosno Hrvatskog Narodnog Vijeća (HNV-a).

Oni su sa sobom nosili prijedlog ”Federacije BiH”, precizno nanesen na karti i sa svim ucrtanim kantonima, te novim federalnim ustrojstvom. Taj prijedlog je prezentiran Owenu i Stoltenbergu kao prijedlog državne delegacije, ali su ga oni odbili kao platformu za daljnje pregovore.

Oni su na stolu držali konačnu verziju sporazuma o ”Uniji tri republike” i tražili samo da se na njega stavi potpis. Nakon tog odbijanja, državna delegacija BiH je obavijestila ”mirovne” posrednike da neće staviti svoj potpis na njihov ”paket” i da neće više učestvovati ni u kakvim pregovorima koji dijele državu.

Novi mirovni plan Sabora (HNV-a) je zatim prezentiran medijima, na licu mjesta, u međunarodnom press-centru u zgradi UN-a gdje su se vodili pregovori. Preko stotinu novinara iz cijelog svijeta pratilo je prezentaciju novog plana za BiH i prekid rata.

Osim toga, članovi HNV-a su plan prezentirali i obrazložili političkom savjetniku njemačke ambasade u Švicarskoj, novinaru Mirku Galiću koji je izvještvao za HRT s pregovora u Genevi, zatim Aloisu Mocku i Francescu Cossigi koji su došli u Genevu. Svi su plan ocjenjivali kao ”fantastičan” i kao ”pravo idejno rješenje” za prekid rata.

Nakon ženevske prezentacije, plan je predstavljen na konferencijama u Zagrebu i Ljubljani, zatim američkom ambasadoru Peteru Galbraithu i nekim ambasadorima evropskih zemalja u Zagrebu, administracijama važnih evropskih država i njihovim funkcionerima.

Posebno je planom bio oduševljen Alois Mock, iako je izrazio sumnju da je zakašnjeno, ipak je ohrabrivao da se istraje i ne odustaje.

Međutim, najvažnije je bilo kako će reagirati američka administracija. Ambasador SAD-a u Sarajevu, Viktor Jakovich, preuzeo je plan odmah 6. februara i proslijedio ga njegovoj Vladi.

Nije se dugo čekao poziv iz Washingtona, došao je za sedam dana poslije Geneve. Tražili su da državna delegacija dođe u Washington s novim mirovnim planom Sabora Hrvata i prezentira ga američkoj administraciji, na čijem čelu su bili predsjednik Clinton i državni sekretar Christopher.

Međutim, oni su zahtijevali promijenjenu delegaciju Herceg-Bosne i Hrvatske, a to je značilo da u njoj nije mogao biti Mate Boban, o kome se u američkim medijima već pisalo kao o ratnom zločincu, a sa hrvatske strane samo Mate Granić kao ministar inozemnih poslova.

Tuđman nije imao veliki izbor, njegova politika prema BiH i vojna kampanja nisu imali američku podršku. Republika Hrvatska se nalazila pred sankcijama. Američka administracija je procijenila da je konačno predložen prihvatljiv mirovni plan za BiH, da je važno da dolazi od domaćih političkih snaga i da zaustavlja rat.

Na sastanku kod Tuđmana, sedam dana nakon sarajevskog Sabora,13. februara 1993. godine, Krešimir Zubak koji se prvi puta pojavio u pregovorima u Genevi 9. februara, izvještava Tuđmana o razgovoru s Charlesom Radmanom, budućim američkim posrednikom pregovora u Washingtonu, i kaže: ”Dotakli smo u razgovorima i pitanje unutarnjeg uređenja buduće države Bosne i Hercegovine kao države Hrvata i Muslimana i on je u tim razgovorima preferirao ovu kantonizaciju, odnosno preferirao je ovo što je nudio Komšić”.

Plan nije bio nametnut od Evrope koja je cijelo vrijeme pokazivala nesposobnost i nemoć zaustaviti rat u BiH. Svi njihovi planovi su bili zasnovani na ideji podjele države što je generiralo samo šire vojne sukobe i tragedije naroda.

Projekat federalizacije BiH je došao od domaćih hrvatskih političkih snaga, bio je zasnovan na očuvanju cjelovite države, onakve kako ju je svijet priznao i UN, a decentralizacija države je bila zasnovana na kantonima kao federalnim jedinicama.

To za američku politiku nije bilo ništa strano jer imaju stoljetno iskustvo funkcioniranja države kao federacije. Federacija je efikasno unutarnje uređenje koje ne dijeli državu, ali je decentralizira.

Tuđman nije imao kud, nije se smio suprotstaviti američkom zahtjevu za pregovorima na temelju takve koncepcije. Njemu je iz SAD-a, vodećih evropskih zemalja i iz Vatikana, koji su svi redom podržavali osamostaljenje Hrvatske od Jugoslavije, dali do znanja da ne podržavaju njegovu politiku prema BiH i podjelu države po etničkim šavovima.

Sazvao je sastanak 13. februara 1994. godine, samo dan nakon propalih ženevskih pregovora, u Predsjedničkim dvorima s predstavnicima Herceg-Bosne, na čelu s Bobanom. Na tom sastanku bilo je jasno da je njegov zločinački poduhvat propao, da se Herceg-Bosna topi i da se na pregovorima o federalizaciji BiH teško može sačuvati.

Slamka spasa mu je bila tzv. četverostepena federacija, tj. federalizacija triju kantoniziranih republika koje bi ostale u zajedničkoj državi i koje se ne bi mogle odvajati od nje.

Međutim, on nije shvatio da je taj prijedlog bio zamka u koju je trebao upasti. Taj prijedlog mu je prezentiran preko Granića kao mamac koji ga treba uvući u pregovore i koji prividno ostavlja na životu Herceg-Bosnu, u kakvoj-takvoj formi.

Pravi plan je bio trostepeno uređenje, odnosno federalizacija cijele BiH bez ikakve mogućnosti njene podjele i bez unutarnjih zasebnih etničkih teritorija. Time propada zločinački plan o razmjeni teritorija i preseljavanju naroda, odnosno etničkom čišćenju.

Sve što su vojske, boreći se za etnički čiste teritorije učinile, padalo je u vodu, sve je delegitimirano i sve postaje nelegalno – predmet suda za ratne zločine. Najtragičnije je bilo to što su sve žrtve bile uzaludne. Zločini koji su pri tome izvršeni ostali su puki zločini i za njih se moralo odgovarati.

Tuđman nije ni shvatio što je uopće značilo doći za pregovarački stol i razgovarati o modelu uređenja BiH koje je bilo potpuno u suprotnosti s njegovim planom. Kada je njegova delegacija sjela za stol bilo je jasno da će njegov plan s Herceg-Bosnom biti proglašen zločinačkim. Osim zločina on nije imao nikakav drugi rezultat.

Američka administracija odredila je Charlesa Radmana za posrednika pregovora. Tuđman je morao poslati novu delegaciju Herceg-Bosne u Washington koja je Amerikancima bila prihvatljiva i koja je zapravo bila anonimna.

Pošto je delegacija morala imati neki legitimitet, tj. zastupati i Herceg-Bosnu, Mate Boban je morao i formalno i stvarno biti uklonjen i zamijenjen nekim drugim. Na sastanku od 13. februara, Tuđman je požurio provesti smjenu. Bio je to dramatičan sastanak na kome je trebalo politički likvidirati glavnog njegovog saradnika i simbola Herceg-Bosne.

Kako to objasniti ostalim funkcionerima i HVO-u za koje je Boban bio oličenje svega što su Herceg-Bosna/HVO činili? Upravo kao njihov simbol Boban je morao otići.

Na tom sastanku Tuđman kaže: ”Do sada su davali do znanja da nisu zadovoljni našom politikom u Herceg-Bosni, da smo mi krivi za zaoštravanje odnosa s Muslimanima, pa su nam davali do znanja da bismo mi to morali mijenjati i da bi otvoreno Matu Bobana učinili simbolom te tobožnje i naše odgovornosti zbog sukoba s Muslimanima, što je onda bilo rečeno u prijateljskom razgovoru da taj simbol moramo mijenjati. Zato je bila ona moja odluka da Mate ne sudjeluje više u razgovorima, ali očito i time, ali to nije samo Amerika, nego je to i šira zapadna politika do toga da je to bilo rečeno i potpredsjedniku Vlade i ministru vanjskih poslova Graniću u Vatikanu, da bi Amerikanci objavili onda u isto vrijeme članak u Sjedinjenim Američkim Državama gdje Matu nazivaju, proglašavaju ratnim zločincem”.

Tuđman je previdio elementarnu činjenicu – ukidanjem simbola ukida se i ono što on simbolizira. (Ovaj previd je dokaz da je prag njegove ”genijalnosti” bio veoma nizak).

Taj sastanak najbolje svjedoči o tome koliko je cijela Heceg-Bosna bila Tuđmanova tvorevina, a njeni funkcioneri samo njegove marionete.

On je lako postigao na tom sastanku da Boban sam podnese ostavku (”mandat dan na raspolaganje”), da to ne bude smjena jer za nju nije mogao navesti niti jedan argument koji istovremeno ne bi bio i dokaz poraza njegove politike.

Tuđman zapravo krije da je došao kraj Herceg-Bosni, da je njegov zločinački poduhvat propao, pa Bobanovu smjenu opravdava novim razlozima, novom političkom konotacijom i konstelacijom.

On dalje navodi kako je ”hrvatski položaj veoma delikatan”, kako ”je došlo do približavanja američko-francusko-njemačko-engleskog” koje traži novu hrvatsku politiku prema BiH.

Tuđmanu je jasno da nema adekvatnu zamjenu za Bobana, nema ”simbola” i ne može se više osloniti niti na jednog značajnog funkcionera Herceg-Bosne. On mora tražiti nekoga tko je anoniman, tko se uopće nije eksponirao, tko će biti novi za pregovarače-posrednike.

On ne uzima ni predsjednika Vlade Herceg-Bosne Prlića, niti ministra obrane, niti ministra policije, ljude iz njegove obavještajne službe koji su radili na terenu Herceg-Bosne, ne uzima niti jednog časnika HVO-a. On je već tada znao što će biti njihova sudbina.

Trebao mu je netko tko će bez ikakve mrlje pokušati spašavati Herceg-Bosnu kakvu-takvu, u obliku koji je moguć, barem njeno ime.

Radi toga on uvjerava: ”Prema tome, i sada od svojih bitnih ciljeva, pa i bitnih strateških opredjeljenja u pogledu Bosne i Hercegovine nećemo odustati, ali ćemo morati voditi računa, molim, što se tiče Mate, mi ćemo se danas dogovoriti ovdje tko će na koji način to formalno provesti, tko će znači, u ime Herceg-Bosne biti prvi čovjek, s tim da to, molim, bude ovdje između vas.

Znači da to bude onaj čovjek za koga mi sutra neće moći iznijeti nekakve argumente koje ne bih mogao politički braniti pred svijetom, a da bude dovoljno … čvrst da nastavi politiku koju smo vodili, odnosno koju trebamo voditi i da ne dopusti one greške koje su se desile.

Nije nam trebalo to rušenje tog mosta, da ne govorim drugo, itd… Mati Bobanu moram naći mogućnost da ostane u našim prvim redovima, ali ne može biti više ličnost preko koje bismo provodili tu politiku…”

Tako se došlo do imena Krešimira Zubaka i Mile Akmadžića (koji je inače bio i predsjednik Vlade Republike BiH na početku rata). Ni jedan ni drugi nisu imali ratnih mrlja, uz to Zubak je dolazio iz srednje Bosne, iz Usore, bio je ministar pravosuđa u Bobanovoj vladi, nije se eksponirao u ratu i nije sudjelovao u prethodnim pregovorima o BiH.

Na tom sastanku, na licu mjesta, Zubak je imenovan Bobanovim zamjenikom, predsjedavajućim tzv. Predsjedničkog vijeća Herceg-Bosne koje objedinjava vodstva Sabora i Vlade Herceg-Bosne i postaje državno-političko vodstvo Republike Herceg-Bosne.

Zubak ne dobija ni status predsjednika koji je imao Boban, što također upućuje na to da se Herceg-Bosna topi pred njihovim očima, gubi funkcije i prerogative države koje je sama sebi dala. (Predsjedničko vijeće je inače u tom trenutku bilo nelegalno tijelo koje Statut Herceg-Bosne nije predviđao i koje nije izabrao Sabor Herceg-Bosne).

Mile Akmadžić je dodan Zubaku samo kao član pregovaračke delegacije.

Na istom sastanku Tuđman prisutne upozorava da je on već proučio kantonalnu koncepciju i da ”odmah unaprijed rečeno zbog rasijanosti hrvatskoga pučanstva u Bosni nama kantoni unutar republika apsolutno odgovaraju, a samo je pitanje razgraničenja”.

Svakom razumnom je bilo jasno i dovoljno da Herceg-Bosna ne može opstati jer je nespojiva s kantonima. Bilo je također jasno da se ona ne može sačuvati ni kao jedan kanton u Federaciji BiH jer njena teritorija nije bila kompaktna, čak ni u Hercegovini – HVO nije imao punu kontrolu ni nad Mostarom, pogotovu ne nad Jablanicom i Konjicem, što je značilo da je za Herceg-Bosnu kao neki budući kanton bila izgubljena rijeka Neretva i Mostar kao ”stolni hrvatski grad”.

Tuđmanu je najveći problem bio što se to buduće uređenje BiH i mir do koga ono vodi izbija iz njegovih ruku. Radi toga on insistira na delegitimaciji i kompromitaciji HNV-a i njegovih predstavnika, kako ih američka administracija i evropske zemlje ne bi uzele kao partnere i tvorce mira u BiH.

On traži da se u kampanju protiv tih ljudi uključe režimski mediji i novinari, da se svim tim ljudima mora pronaći nešto što ih kompromitira i delegitimira.

On i dalje nastupa dvolično pa traži da se s jedne strane pokazuje otvorenost za dijalog: ”Moramo biti široki, principijelni. Ali, s druge strane, isto tako, ne dopustiti, niti Komšiću, niti nikome, da nam prodaje kukavičja jaja u hrvatsku politiku. Prema tome, mi moramo, i to još nešto, jednim dijelom, mi to moramo reći službeno, u Saboru.

A, s druge strane, dati novinarima, i, kazati, sada to, da napišu, novinari, da idu, i tako. Znači, bio je komunista, izgubio je na izborima, protiv HDZ-a, itd., i sada nastupa tobože, u ime, kao jedino, molim te, vrhovno političko predstavničko tijelo hrvatskog naroda BiH. To treba ići redom, znači, da se ne dopusti da ti Amerikanci ne misle da mogu s takvim ljudima, i s takvim tijelom dovoditi u pitanje, ne samo vašu politiku u Herceg-Bosni, nego i moju politiku u ime hrvatskog naroda i hrvatske države.”

Međutim, Tuđmanu je jasno da je Sabor u Sarajevu bio prekretnica i da se HNV kao njegov izvršni organ ne može delegitimirati u narednim pregovorima.

Radi toga on upozorava: ”Ovaj sarajevski skup, na koji su doveli, znači, i iz Californije, a od Californije do New Yorka je toliko koliko od New Yorka do Evrope, doveli su, znači, američkim avionima na sarajevski skup, pa su ih vodili iz Sarajeva u Frankfurt, pa iz Frankfurta ih slali meni.

Prema tome, to je jedan, i to Vijeće, i ta deklaracija, bez obzira koliko danas, ali ona ostaje kao dokument, s kojom će vršiti pritisak, do posljednjeg momenta na našu politiku u Herceg-Bosni, i na hrvatsku politiku, s tim zahtjevom zaokreta, itd.”

Državna delegacija BiH koja je otišla na pregovore u Washington, i uz koju su bili i članovi HNV-a, imala je samo jedan cilj: likvidirati i formalno i stvarno Herceg-Bosnu i tako potvrditi da je sve što je pod njenim imenom urađeno bilo nelegalno, rušenje države BiH i brutalni zločin.

Iz tih razloga, delegacija nije ni ponudila za pregovore četverostepenu varijantu ”Federacije BiH” koja je imala za cilj uvući Tuđmana u pregovore.

Na stol je stavljena čista opcija – trostepena ”Federacija”, sa kantonima kao federalnim jedinicama i lokalnim zajednicama, bez ikakve mogućnosti objedinjavanja kantona na etničkoj osnovici i stvaranja bilo kakvih separatnih međukantonalnih institucija.

Granić, Zubak i Akmadžić nisu imali izbora, morali su prihvatiti početnu varijantu i samo o njoj pregovarati.

(Prenosimo s portala Autograf)