Piše: Robert Matteoni

Snimke su te 1984.godine djelovale kao da se ukazuje svevišnji. I za glamuroznu Italiju bilo je to senzacionalno i medijski popraćeno kao rijetko što u nogometu prije toga. Tog 5.srpnja prije 36 godina helikopter je doveo onog koji će uskoro postati najveći nogometaš koji je kročio u grad podno Vezuva. Uzavrele su strasti na krcatim tribinama San Paola, gdje se 80 tisuća ljudi u transu radovalo slijetanju „malog zelenog“.

Tako su zvali desetku koja je igrala nogomet sasvim drugačije nego svi drugi. Sjećam se tih scena kao danas. Jer El Pibe de oro, zlatni dečko je bio svijet za sebe već tada, ali je u svijetu bio prvi od velikana najpopularnijeg sporta u povijesti čovjeka koji je usmjeravao svijet medija. I za to, u konačnici, plaćao veliku cijenu...

Talijanski mediji, koji su ovih dana, a pogotovo u petak 30.listopada posvetili ogroman prostor 60.rođendanu Diega Armanda Maradone, izvukli su najbolje od svojih novinara pisaca. Kako dolikuje onom koji je mijenjao svijet nogometa 1980tih godina, i za kojeg je jedan od nadahnutih kroničara napisao da je bio „prva desetka koji je donio nogomet u boji, nakon što su Di Stefano, Pele i Cruijff ostali simboli crno bijele ere“.

Ima tu puno simbolike, pogotovo za medije, koji su usporedo sa razvojem karijere fantastičnog Maradone, u domove širom globusa počeli slati široki spektar kronika nogometa(ša), kao nikad prije. Maradona im je u tom smislu bio idealan. Igrao je nogomet kao nitko prije njega, ali se nekonvencionalno ponašao kao niti jedan od velikih prije njega. Maradona je bio top vijest u svemu što je radio. Nije čudno da su španjolski mediji, svojevremeno vrlo nepravedni prema njemu zbog ere u Barceloni, u kontekstu posebnijih posebnosti njegove karijere izvukli jednu prilično rječitu za evolucije nogometa. Naime, snimak treninga u kampu u Napulju, ukazuje na kaljužu od terena, derutne zidove i infrastrukturne okvire, a sve to remeti svojim fantastičnim udarcima, vicom i rješenjima mali zeleni.

Golman je bio „lud“ od nemoći, Maradona raspoložen zafrkavati ga ali i častiti gledatelje svojim veličanstvenim tehničkim vještinama. „Danas je nezamislivo da igrači treniraju u ovakvim uvjetima“ teza je koja dovoljno ukazuje u kakvoj je epohi i okruženju Maradona postao Maradona!

Igrač koji je mijenjao DNK momčadi u kojoj je igrao, momak koji je trebao toplinu okruženja da bi pokazao najbolje od sebe, buntovnik odrastao u siromaštvu periferije Buenos Airesa koji se emotivno punio na izvoru inata bogatima…

- Ovo je u počast bogatoj Italiji, koja misli da je Napoli sjever Afrike!“ – gotovo je mitska poruka za Napolitance, odaslana nakon što je Maradona nebesko plave doveo do prve titule prvaka Italije. Bila je to 1987.godina, treća sezona od 7 koliko ih je proveo u gradu južnjačkog temperamenta, koji je disao po njegovim ritmovima.

Iza sebe je imao već legendarni pohod u Meksiku, godinu prije je „za ruku, svojim nogama“ odveo Argentinu do naslova svjetskih prvaka. I učinio je to uz dva poteza koji će postati mit za Argentince, u dvoboju sa omraženim neprijateljima Englezima. Kojima je postigao gol koji se smatra naj u 20.stoljeću, predriblavši cijelu postavu Gordog Albiona i, kako su kroničari zapisivali, srušivši englesko kraljevstvo kao kaznu za rat za Falklandske otoke. Taj je meč onda zaključio Božjom rukom, kako je okarakterizirao svoju prevaru, kada je postigao gol u skoku rukom.

U toj utakmici može se iščitati sav život nogometaša Maradone. Genijalnost, hrabrost, liderstvo, moć, tehnička savršenost, ali i sklonost prljavoj igri i ponašanju, prkos moćnijima i egocentrizam.

Maradona je postao Bog nogometa, ali nije ostao veliki čovjek i uzor mladima. Iz Barcelone je morao otići jer nije mogao živjeti kako je htio. Tukli su ga na terenu, nitko ga nije štitio, a kad mu je grubijan iz Bilbaoa Goikoetzea slomio gležanj brutalnim starom, to je bio okidač. U Barci nije dao najbolje od sebe što je mogao.

Formalno je imao problem zbog hepatitisa, ali javna je tajna da je Maradona zapravo dobio spolnu bolest. Obavijeno velom tajne „pokupio“ se iz Katalonije uz pomoć vlasnika Napolia, osebujnog Corrada Ferlaina, koji je uložio za tadašnje vrijeme rekordnih 14 milijardi lira (14 milijuna maraka). Zajedno će podignuti, iako su sve zasluge išle Maradoni, Napoli u red velikih, iako je do dolaska malog zelenog to bio klub provincijskog štiha.

Postao je ikona Napolitanaca koji su mu opraštali i najgore ispade jer su ga jednostavno obožavali. Ferlaino je ubrzo postao njegov neprijatelj broj 1 jer je teško trpio sve ono što Maradona izvodi, a obuhvaćalo je nedisciplinu na treningu, podrivanje trenera, organiziranje raznih partya za momčad te naposljetku i kokainske seanse, mnoštvo preljuba supruge Claudie, koji su rezultirali vanbračnom djecom. Maradona nije mario za Ferlaina i pravila, i sve je uvijek bilo pokriveno rezultatom i „štitom“ navijača. Sve dok se problem dopinga odnosno ovisnosti o drogi, te posljedično i problemi sa poreznim organima zbog izbjegavanja plaćanja obveza nije slomio i na njemu.

Maradona je iz Italije doslovno morao pobjeći 1992.godine se skrasio u Sevillu, gdje je zatekao i prijateljevao sa Davorom Šukerom.

Dvije godine kasnije, vrativši se nogometu kao navodno riješen ovisnosti, činilo se da će na SP-u u Americi 1994., opet zapaliti plamen najvećeg. No, nakon što je protiv Grčke odmah imao pozitivan nalaz na nedopuštena sredstva (Efedrin…) diskvalificiran je i bio je to praktični kraj igračke mu karijere. Još je nešto pokušavao u Boca Juniorsu 1995.godine, ali nogometno bio je ruina.

Što je najgore, Diego Armando Maradona se pretvarao u ljudsku ruinu, jer su godine konzumiranja alkohola i droge nepovratno oštetile njegovo zdravlje. Svima koji su ga bolje poznavali bilo je jako teško jer su redom tumačili, i danas to pogotovo čine, kako je Maradona bio uvijek izuzetno dobar čovjek prema njima, spreman pomoći i na svoju štetu drugima da im riješi problem.

Probao je sve, biti i novinar, na koje je pucao u igračkim danima iz sačmarice sa kućnog balkona.

Okušao se kao politički promotor Fidel Castra, nastojao je razviti trenersku karijeru i zaraditi novac kojeg mu nikad zbog stila života i brojne obitelji nije dostajalo. Bio je i izbornik Argentine, vodeći svog jedinog dostojnog nasljednika Lionela Messija, ali nije uspio ostvariti ništa značajno. Jer sve nakon njegove igračke genijalnosti bilo je osuđeno da bude „beznačajno“. Teret svoje veličine dijete iz siromašne obitelji, uz sve terete slave i bogatstva, nije znao nositi.

Slomio se i danas sa 60 godina izgleda kao oronuli starac koji se jedva kreće, a što njegovim ljudima i fanovima najteže pada doima se kao da ne može više realno prosuđivati stvari i normalno se pričati. I svi kao da mu žele samo jedno, iako je još po godinama srednje dobi, a to je da bude „normalno zdrav“…

Diego Armando Maradona je bio jedinstven igrač i iako se po kriterijima današnjeg nogometa Messija može smatrati boljim, uspješnijim i kontinuiranijim, on nema osobnost i karizmu koja je od Maradone učinila božanstvo. To je vjerojatno ona točka na kojoj se razlikuje, pogotovo u Argentini, doživljaji prvog i drugog malog zelenog.

(Sportske novosti)