Na današnji dan prije stotinu godina u Fojnici je rođen Nijaz Dizdarević, čovjek impresivne biografije, izuzetnog obrazovanja, poliglot, političar, diplomata, prevodilac i autor nekoliko vrijednih rukopisa. Nažalost, mlađe generacije o Nijazu Dizdareviću znaju malo ili nimalo; na internetu gotovo da i ne postoji (na Wikipediji nema njegove biografije), savremenika uglavnom više nema, a propala je i država kojoj je posvetio svoj život. Umro je 1989. u 69. godini. 

Njegovo cjelokupno ratno, političko, diplomatsko i intelektualno djelo uvrštava ga u red značajnih ličnosti i znamenitih Bošnjaka dvadesetog vijeka. Šest godina mlađi brat Raif (Oslobođenje, 2017.) potvrđuje da je Nijaz od četvorice preživjele braće “imao posebno interesantan i djelima bogat život”. U ovu tvrdnju staje uloga vođe štrajka učenika sarajevske medrese 1937, kada je uhapšen i isključen iz škole bez prava polaganja ispita; odlazak u partizane, član najužeg rukovodstva SKOJ-a, vijećnik Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a, impresivna diplomatska karijera i visoke političke dužnosti. Osvrt na brojne uloge - vojne, političke, diplomatske i kulturne - zahtijevao bi mnogo prostora. Činjenica da nakon izbacivanja iz Medrese privatno završava gimnaziju, da je već u toku školovanja odlično savladao turski i arapski jezik (govorio je još italijanski, albanski, francuski...), da poslije rata uz sve druge obaveze upisuje i završava fakultet, da je pristupio NOB-u iz uvjerenja, govori o jednoj izuzetnoj ličnosti.
Ovom prilikom i na ograničenom prostoru moguće je izdvojiti samo neke biografske akcente.

Eliminacija ljudske patnje 

Slušao sam Nijaza kada govori o Kantovom “Vječnom miru”, o odnosu morala i politike, o tome da se u politici ne bi smio učiniti ni jedan korak bez sagledavanja moralnog aspekta... Ili kada spominje Tagorea i njegovu misao o nacionalizmu (“Nemojte misliti da šteta koju nanosite drugim narodima neće otrovati i vas same”). Ili kada govori o Karlu Popperu citirajući njegovu misao da se treba više zalagati za eliminaciju ljudske patnje, negoli za promociju sreće (...).  (Čedo Kisić, Oslobođenje, mart/2019)

Ostaće upamćeno da je bio prvi Bošnjak koji je zauzimao najviše partijske dužnosti. Zajedno sa Cvijetinom Mijatovićem 1969. godine biran je u Izvršni biro Predsjedništva CK SKJ. Kakvo je to društvo bilo, najbolje svjedoče imena: Stane Dolanc, Edvard Kardelj, Mika Tripalo, Veljko Vlahović, Vladimir Bakarić, Kiro Gligorov... Na čelu je bio Josip Broz Tito. To je vrijeme u kojem je Nijaz nakratko pao u nemilost, o čemu svjedoči Latinka Perović (“Zatvaranje kruga”, str. 86). U najkraćem, Tanjug je emitirao jedan tekst o kome Izvršni biro nije bio obaviješten. Ta epizoda, kako piše Perović, ostala je “mutna i nerazrešena, ali je poslužila kao povod da se sa sektora međunarodnih odnosa pomeri Nijaz Dizdarević, a postavi Stane Dolanc, koji postaje ličnost od posebnog Titovog poverenja”. U pitanju je Tanjugov nešto kritičniji komentar o politici SSSR-a, što je Tita razljutilo pa je tražio da bosanskohercegovački CK pokrene Nijazovu smjenu. Od te presude, Nijaza je spasilo snažno zauzimanje Branka Mikulića. “Kompromis je bio imenovanje Nijaza za ambasadora u Pariz 1971. godine”, svjedoči Raif Dizdarević.

U partijskom i državnom vrhu Nijaz Dizdarević će se izdvojiti kao diplomata od zanata i poliglot. Diplomatsku karijeru, tada dvadesettrogodišnjak, započinje u avgustu 1944. godine, kada je imenovan za sekretara Vojne misije pri VŠ-u NOV-a Albanije i omladinski instruktor. Kako niko od članova misije nije govorio strani jezik, Nijazu je pripala i uloga prevodioca. U “Albanskom dnevniku” (Zagreb-Sarajevo, 1988.) Dizdarević piše kako mu je Aleksandar Ranković na Visu saopštio da ga je u Misiju odredilo, između ostalog, “što dobro zna turski” jer su “turski i albanski jako slični”. Dizdarević je, kako piše u “Dnevniku”, rekao Rankoviću da su “turski i albanski slični koliko i turski i srpskohrvatski”. Ranković je na to rekao: “Sada je sve gotovo, snalazite se kako znate!”.

Nevolja je natjerala Dizdarevića da za nekoliko mjeseci nauči talijanski, jer su gotovo svi članovi VŠ-a govorili taj jezik, a potom je za kratko vrijeme preko talijanskog naučio i albanski. U “Dnevniku” se na više mjesta navodi Nijazova uloga prevodioca i nevolje članova delegacije u danima kada je Nijaz odsutan.

“Albanski dnevnik” i neobjavljeni ratni dnevnik (Nijaz ga vodio od novembra 1943. do odlaska u Albaniju u avgustu 1944.) pokazuju jednu zrelost, analitičnost, izrazitu pismenost i zanimanje za međunarodne odnose. Pritom je nevjerovatno da te stranice ispisuje neko sa 23 godine života. Na više mjesta, kada piše o lokalnim događajima, borbama ili političkim zasjedanjima, Nijaz analizira i širi kontekst – političke i vojne okolnosti na evropskim frontovima, što saznaje prateći radiovijesti na Slobodnoj Jugoslaviji (emitirala se iz Moskve) i BBC-u. Ti kratki osvrti pokazuju potpuno razumijevanje međunarodnih odnosa i politika koje vode istočni i zapadni saveznici, što objašnjava Nijazovo buduće profesionalno usmjerenje. Neobjavljeni ratni dnevnik sadrži zanimljive opise mjesta (Bjeljina, Prnjavor, Sanski Most...), detalje koji imaju književnu vrijednost (npr. opis dječaka koji pjeva po kafanama u Bijeljini 1943.) i autentične crtice koje se odnose na stanje u pokretu i raspoloženje naroda koje nije kao u istorijskim čitankama.

Već u maju 1945. Nijaz je upućen u Ankaru, gdje je radio na preuzimanju i uspostavi jugoslovenske ambasade. Njegova diplomatska karijera nastavlja se u Kairu (savjetnik 1951-1952), odakle ga je kralj Faruk protjerao zbog kontakata sa naseristima. Nijaz je prvi ambasador SFRJ u Bagdadu (1958-1961) nakon iračke revolucije, a onda 1962. slijedi Alžir, nakon sticanja nezavisnosti.

Nijaz Dizdarević (1920-1989)
Diplomatska karijera Nijaza Dizdarevića zaslužuje poseban prilog. U tom esnafu uživao je veliki ugled kao znalac međunarodnih odnosa koje je pasionirano pratio cijelog života. Iz tog svijeta povukao je i prepoznatljiv imidž s leptir-mašnom. U dva navrata je trebao biti i ministar vanjskih poslova, ali je te ponude odbijao jer “odboluje svaki let avionom”.
Ljudi iz prvog Nijazovog kruga svjedoče kako je cijeli život bio organizovan, temeljit u svemu čega se dohvatio, posvećen radu i naročito obrazovanju, o čemu svjedoči učenje stranih jezika i završetak studija orijentalistike u Beogradu nakon rata. Zanimanje za orijentalistiku predstavlja njegov hobi, strast pa i rezervno zanimanje. Preveo je roman Taha Huseina “Dani” i “Putopis” Ibn Fadlana. Zahvaljujući njegovom angažiranju, 1979. godine objavljena je enciklopedija “Svijet islama” (IP “Vuk Karadžić”, BG) u kojoj je Nijaz zajedno sa Darkom Tanaskovićem napisao opsežan predgovor. Bolja enciklopedija nije ni prije ni kasnije objavljena (ur. Bernard Lewis, London, 1976, u to vrijeme vodeći svjetski arabist i islamolog) sa izvrsnim tekstovima svjetskih autoriteta koje su prevodili sarajevski profesori. Za jugoslovensko izdanje dobijena je saglasnost da Smail Tihić napiše poglavlje o islamskoj civilizaciji na prostorima Jugoslavije. Vrijedi spomenuti i zapažen prilog “Stvaralaštvo Jevreja u kulturnoj baštini i razvoju Bosne i Hercegovine” (1984), što je zapravo pregledni naučni rad.
Nijazovo znanje orijentalnih jezika povezano je i s jednom anegdotom koju sam čuo od Hakije Pozderca. Negdje ranih osamdesetih Hakija Pozderac je bio domaćin Nijazu u cazinskom kraju. U jednom haremu (ne sjećam se da li je u pitanju Pećigrad kod Cazina ili Bihać) Nijaz je prišao da vidi stare nišane, koji su specifični za ovaj dio Bosne. Lokalni efendija je rekao kako su tu ukopani šehidi iz Rusko-turskog rata koji su, prema narodnom predanju, bez glave došli na ovo mjesto. Nijaz je pročitao da na nišanima piše da su podignuti cazinskim hadžijama koji su umrli u Meki i tamo ukopani. Neki gastarbajter iz tog kraja koji se tu zatekao, prilazi Nijazu i kaže:
- Vidi se da si učevan, uskoro će ramazan pa nam imami, a ja ću te platiti u kojoj hoćeš valuti!
Bila je velika privilegija poznavati ovog čovjeka. Povremena kafanska druženja sadržavala su nenametljive besjede o značaju kulture u ljudskim i međunarodnim odnosima, o saznavanju i čitanju (“ja sebi dnevno zadam za čitanje 80 stranica”) i potrebi obrazovanja (“znanje je kapital”), o običajima zemalja koje je posjetio, njihovim kuhinjama ili pjesnicima... Rado je zalazio u Klub novinara jer je i sam bio pokretač i urednik lista Sedam dana. Život Nijaza Dizdarevića bio je toliko bogat da se na ovom prostoru ne mogu pobrojati ni sve njegove funkcije (1956. na Sinaju je u mirovnoj misiji UN-a, u činu pukovnika), a kamoli ocijeniti njegov diplomatski, politički ili publicistički rad. Njegov život zaslužuje ozbiljnu monografiju koja bi bila zasnovana na arhivskoj građi i svjedočenju ono malo preživjelih savremenika. Inače, postoji potreba da se ispričaju ozbiljne priče o značajnim ljudima koji su obilježili dvadeseto stoljeće jer je to priča o emancipaciji Bosne i Hercegovine, državi kakvu današnja mladost mlađa od četrdeset godina ne poznaje.