Piše: Pavle Pavlović

Dok me prepariraju za još jednu sunčanu gnjavažu, uz, kažu, tragično prazne jadranske plaže na kojim ni peškir s mirom ne mogu spustiti, zavidim nekim novim klincima što rastu u kapitalističkom, demokratskom društvu naše mile Bosne i Hercegovine.

Ne proganjaju ih iz nekih novih pionirskih organizacija, društava za brigu o djeci i omladini. Bezbrižno rastu bez pogleda na morske žalove sa velikom vjerovatnoćom da im razni faktori nikada neće biti dostupni i potrebni. Tu i tamo uskakaće u blatnjave plićake, ili čak u mutne, mirišljave brzake Miljacke u sve paklenijim ljetima. I niko ih neće siliti na kurseve plivanja, ronjenja. Lijepo će se, kao i svi neplivači, držati kraja. Putujući, jednom u četiri ili pet godina s roditeljima do dalekog Jablaničkog ili Boračkog jezera. A možda i češće, ako o njima budu brinuli popovi ili hodže. Država ni vremena, ni para nema da ih voda našim nekadašnjim pionirskim stazama sa crvenim maramama oko vrata. Jer, vidite dokle su nas one dovele?! Još se vadimo iz tih belaja bolje, zatamnjene prošlosti. Uostalom, šta će im plavo more kada više nije naše. A mogli bi zaraditi i traume iz rane mladosti u susretima sa granitno čvrstom granicom svijetle Evropske unije.

Raduje me i statistika koja kazuje da će ovog ljeta gospodnjeg gotovo 35 odsto bh. građana manje putovati prema tuđinskim valama i zaljevima. Time pokazujemo neiscrpni patriotizam prema svojoj domovini, baš kao i veliki Nijemci birvaktile. Rekla im gđa Merkel, prije koju godinu, da je najljepše doma lovu trošiti i oni poslušno, kao vojnici iz prošlih svjetskih ratova, iskazaše svoju planetarno čuvenu disciplinu i zajedništvo. Naše ostajanje ćiku ima, ustvari, još veću vrijednost nego kod dragih Švaba. Jer mi niti imamo discipline, a kamoli tek zajedništva.

Ipak, brine me što će neki najveći sinovi naših plemena na godišnje odmore u susjednu, mladu zvjezdicu EU. Tamo je sunce jače, a ozonske rupe demokratije još veće. Ne bih mogao podnijeti da neki važni ljudi, što, recimo, imaju stanove po Dubrovniku, Makarskoj, Kleku fasuju nebranjene udarce po svojoj čistoj, nevinoj koži. Sreća u nesreći je što smo bili galantne ruke i kapom i šakom dijelili sva radnička odmarališta što smo ih imali uz ondašnju zajedničku obalu. Ostalo je, zapravo, još jedino ono gospodsko u Trpnju. Tamo naši sadašnji važni kadrovi trpe li, trpe sunce kolovoza. Navikli na žilavu birokratsku borbu za narode i, još više, džepove svoje. Zato sam siguran da će pobijediti i te neke melanome što im pod tuđinskim nebom prijete.

…I dok se mažem još jednim slojem kreme sa zaštitnim faktorom 30, kontam kako je Aleksa Šantić bio vidovit. Još u onaj vakat je skužio da sunce tuđeg neba vazda neki belaj nosi. A to kao da mi je pokazao i moj prijatelj Narcis Vučina, što je, iz danske dijaspore, komponovao čuveni ljetni hit Crvene jabuke, Đes’ba, Đes’ba i himnu navijača Haaajmo Bosno, Bosno, Bosno, hajmo Hercegovino. Obučen je od glave do pete na usijanoj Makarskoj rivi. Pokrio se i velikim slamnatim šeširom i zabrinuto šapuće:

- Vajču se melanoma!

Baš smo postali dio razvijenog svijeta. Niko više staromodno ne uzvikuje - čuvaj se raka kože!