Važio je za velikog čovjeka, profesionalca i vrhunskog infektologa. Od njega se postom punim emocija, ali i neskrivene ljutnje na građane zbog nepoštivanja mjera, nenošenja maski, fešti, komentara... oprostio njegov kolega, prof. dr. sc. Nermin Salkić, v. d. načelnika Klinike za interne bolesti UKC-a Tuzla.

"Preminuo je naš kolega, infektolog, otac, suprug... preminuo od Covid-19. Preminuo jer je radio svoj posao, spašavao živote onih koji su se zarazili tuđim nemarom, ali i one koji su se zarazili svojim nemarom, neznanjem, bahatošću... 

Neki dan čitam na komentarima na nekom portalu kako pojedini od ovih zadnjih, bahatih, opasnih po sebe i druge, opasnih po društvo komentarišu kako bi medicinski radnici “trebali da pocrkaju u ovim odijelima, jer ionako ništa ne rade, a sami su birali poziv”.

Pa jesmo birali... ali ne OVO...

Poznajem bolest, poznajem sivo, koščato lice smrti. Gledao sam je u oči, gledao sam je dok kosi druge, dok uzima moje najbliže, čak sam ponekada kao ljekar uspijevao i da joj otmem dušu ili dvije, nakratko ili na duže. Mi, zdravstveni radnici smo navikli na nju, dio je posla i ništa bolje ne opisuje taj naš stav nego onaj citat iz "Igre prijestolja" - "Šta kažemo Bogu Smrti? Ne danas! Ne danas!"

Ali, ne mogu i nikad neću moći da se naviknem na uzaludnu, bespotrebnu, preventabilnu smrt. Smrt koja se mogla spriječiti, nije morala da se desi. A ovo je ta situacija - da je njih više držalo distancu, da je više nosilo masku, da je manje njih sjedilo po raznim feštama uz višak ića i pića, manje bi bilo oboljelih, ne bi ovako dugo i intenzivno trajalo, a nas je tako zastrašujuće malo i tako smo umorni. A posebno umorni od uzaludnih smrti, poput ove - iako ova više pogađa, neću lagati, jer je pao jedan od nas.

I tako, bit će sigurno onih koji će možda ovo što ispade iz mene loše primiti, komentarisati, a iskreno, šta me briga, kako reče neko mudar, vrijeme je da pametni prestanu svojim ćutanjem štediti osjetljiva osjećanja onih manje pametnih, a ionako smo od aplauza svako veče u 20 sati prebrzo dogurali do ovoga sada, za šta ne postoji pristojna riječ u ljudskom vokabularu. Ako se, pak, makar jedno opameti i počne da shvaća ozbiljno ovo sa čime se nosimo, bit će dosta.

Sutra je novi dan i sutra opet moje kolege i kolegice i moja malenkost idemo da kažemo Bogu Smrti “Ne, danas!”

Bez jednog od nas...", napisao je dr. Salkić.