Na današnji dan 2003. godine Haški tribunal objelodanio je optužnicu protiv bivšeg vođe krajiških Srba Milana Babića za zločine protiv čovečnosti nad hrvatskim civilima 1991 - 1992. godine. Babić je priznao krivicu i 29. juna 2004. osuđen je na 13 godina zatvora.

Babić je od 1991. do 1992. obavljao dužnost premijera samoproglašene „Srpske autonomne oblasti“ (SAO) Krajine, a zatim predsjednika „Republike srpska Krajine“ (RSK) u Hrvatskoj. Sudjelovao je u kampanji progona usmjerenoj protiv nesrpskog stanovništva. Bio je svjestan toga da se čine zločini kao što su zlostavljanje po zatvorima, deportacije, prisilno premještanje i uništavanje imovine te je znao je da se tokom prisilnog premještanja ubijaju civili.

Podržavao je i sudjelovao u vojnom zauzimanju teritorija te poticao i pomagao nabavku oružja. Izjasnio se krivim i pristao da svjedoči pred Međunarodnim sudom u predmetu "Milošević". Osuđen je na 13 godina zatvora. 

Milan Babić pronađen je mrtav 5. marta 2006. u 18.30 sati u svojoj ćeliji Haškog suda. Prije toga je svjedočio kao svjedok optužbe protiv Momčila Krajišnika i Slobodana Miloševića.

Podsjećamo na Babićevo priznanje koje je uzdrmalo temelje velikosrpskih težnji na Balkanu.

"Izlazim pred ovaj Tribunal s dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi da učestvujem u progonu najgore vrste, protiv ljudi, samo zato što su oni bili Hrvati, a ne Srbi. Nevini ljudi su bili proganjani, nevini ljudi su nasilno istjerani iz svojih kuća i nevini ljudi su ubijani. Čak i nakon što sam saznao šta se dogodilo, šutio sam o tome. Još gore, nastavio sam sa službom i kroz moje vlastite aktivnosti postajao lično odgovoran za nehumane postupke koji su pogodili nevine ljude.

Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol s kojom moram živjeti ostatak života. Ovi zločini i moje učešće u njima nikada ne mogu biti opravdani. Ostajem bez riječi kada trebam da izrazim dubinu mog kajanja za ono što sam učinio i za utjecaj mog grijeha na druge. Mogu se samo nadati da iznoseći istinu, priznanjem krivice i izražavanjem mog kajanja mogu poslužiti kao primjer onima koji još pogrešno vjeruju da takva nečovječna postupanja mogu ikada biti opravdana. Samo istina može dati šansu srpskom narodu da se rastereti kolektivne sramote.

Samo priznanjem krivice ja mogu preuzeti odgovornost za sve pogrešno što sam uradio. Ja se nadam da svojim kajanjem mogu bar malo olakšati patnju onima koji su patili. Shvatio sam da nam neprijateljstva i podjeljenost nikada ne mogu poslužiti da bolje živimo. Shvatio sam da naša pripadnost istoj ljudskoj vrsti je značajnija od bilo koje razlike između nas. Shvatio sam da samo kroz naše međusobno razumijevanje i pomirenje možemo imati šansu da živimo kao ljudi u miru i tako osiguramo bolju budućnost za našu djecu i generacije koje dolaze.

Molio sam Boga da mi pomogne da se pokajem i zahvaljujem Bogu na mogućnosti koju mi je pružio da izrazim svoje kajanje. Molim moju braću Hrvate da oproste svojoj braći Srbima. Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti gdje će dobro, suosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kome sam i sam učestvovao. I na kraju, bezrezervno stavljam sebe na raspolaganje ovom Tribunalu i međunarodnom pravu. Hvala.”