Bh. književnica Amila Kahrović Posavljak do danas je napisala tri romana - "Smrtova djeca", "Izvedeni iz kičmi" i "Škriptaji kože". Ona je izvjesno vrijeme radila kao novinarka, ali je napustila ovaj poziv jer joj je, kako kaže, bilo besmisleno da ostaje u sferi u kojoj je osjetila da ne pripada.

Naš cijenjeni pisac i njen kolega, Damir Ovčina, je pročitao sva tri naslova, pa je za "Slobodnu Bosnu" razgovarao sa autoricom.

DAMIR OVČINA: Bila si novinarka. Treba li piscu takvo i kakvo mu iskustvo treba? Šta je tebe odvojilo od drugih poslova da bi te približilo samom pisanju fikcije kao poslu?

AMILA KAHROVIĆ POSAVLJAK: Odvojilo me sve. Najviše potreba za samoćom. Novinarstvo podrazumijeva stalnu komunikaciju s ljudima koja je mene iscrpljivala do krajnjih granica. I to često komunikaciju oko kojekakvih politikantskih besmislica. Odvojila me i činjenica da bilo kome moram polagati račun za svoje vrijeme i kako ga “trošim”. Kao i vječita angažovanost oko aktuelnosti koje mene ne zanimaju. Obzirom na moj obrazovni okvir, na to da sam se uvijek i najviše bavila književnošću i, naposlijetku, ovo što sam prethodno navela, nisam se pronašla u tom poslu. Osim toga, težila sam jednom radikalnom pounutrenju. U novinarstvu nisam mogla naći slobodu koja mi je trebala i za kojom sam žudila. Iznutra me zvao neki drugi svijet.  Iako cijenim taj dio života i neke od ljudi iz tog svijeta koje sam imala privilegiju sresti, bilo mi je besmisleno da ostajem u svijetu kojem osjećam da ne pripadam. Zato sam napustila sve.

"KNJIŽEVNOST JE MOJA SLOBODA GOVORA"

DAMIR OVČINA: Nema društva koje može uspjeti i u čemu do u zatvaranju zaglupljivanju cijeđenju ljudi bez slobodnog govora a najviše pisanja. A to je što bi novinarstvo moralo biti. Kako ti vidiš to što se meni makar čini da smo mi društvo neprepoznate pa i neiskorištene neosvještene slobode govora?

AMILA KAHROVIĆ POSAVLJAK: Meni je sloboda govora – književnost. I podrazumijevanje da se za svaku riječ mora biti odgovoran, da sve što kažemo ima ne jedno nego neizbrojiva potencijalna značenja. U ove slobode govora koje se potežu u skladu s dnevnopolitičkim agendama i po kakvim udruženjima, ja uopće ne vjerujem. Nisu to nikakve slobode govora nego obične retoričke maske i laži sakrivene iza slobode. Zato su i nevjerodostojne. Sloboda i istina su fundamentalno povezane. Laži i sloboda nemaju ništa zajedničko, ma kako kojejakvi PR-ovi lažne slobode misli htjeli disciplinirati ljude da vjeruju u bliskost laži i slobode. Je li naš potencijal slobode neprepoznat? Mislim da jeste. Prije svega na nivou pojedinaca, a onda i na nivou svih naših premreženih identiteta. Uzroci su brojni i mislim da bi se o tome jednog dana mogla napisati kvalitetna studija, u bilo kojoj formi. A temeljni tragovi tog bijega se mogu pronaći gdje li drugo nego u književnosti. I to na brojne načine. Ne bježe od slobode na jednak način Tolstojevi likovi, baš kao što ne bježe ni likovi koje su ispisali Bellow ili recimo Llosa, Saramago... No, isto tako ne hrle svi slobodi na isti način. Nekima je sloboda potencijal, a neki od sebe bježe u laž proglašavajući je slobodom. I to je jedno nerazmrsivo klupko ljudskog života na Zemlji kojeg se dobra književnost uspješno dotiče.

DAMIR OVČINA: Godinama objavljuješ samo književnost kolko ja znam makar. Čime se tvoja književnost hrani. Šta čitaš i gledaš da bi pisala?

AMILA KAHROVIĆ POSAVLJAK: Književnost se hrani čitanjem. Mogu reći da više čitam nego što gledam jer mi vizuelna percepcija, ipak, ograničava maštu. Volim čitati i zamišljati. Nevjerovatno je kako to iznutra otvara čovjeka ka nekim obzorima za koje nije mogao ni znati da postoje. Čitam dobru književnost, ne volim naročito knjige koje su hir trenutka. I uvijek se vraćam onome što se u književnosti zove klasicima. Naslovima koji su nas odredili.

DAMIR OVČINA: Imaš sinove. Šta djeci govoriš da bi čitali i koje bi knjige ponudila svim đacima smorenim kretenlukom birokratijom lažnošću škola i nedoraslošću nastavnika da sami puna srca i svijetla obraza čitaju ne tražeći ocjene certifikate napredovanja. Ništa do zadovoljstvo i vlastitu potpuno neizračunljivu korist?

AMILA KAHROVIĆ POSAVLJAK: Meni je to s napredovanjima naprosto smiješno. Takav meritum u umjetnosti i općenito humanističkoj misli ne bi trebao da postoji. Jer ta izbrojivost koja u nekim naukama može sezati do, recimo, primijenjivosti u privredi, u umjetnosti i humanistici je smiješna. Jer, kič – a to je temeljno politička kategorija čak i kad je zamotan u oblandu ljubavnog romana ili trenutno aktuelnog opšteg smaranja čitatelja ličnim ispovijestima i dekonstruiranja svega i svačega – uvijek ima, recimo tako, brojniju recepciju nego ono što poseže za fundamentalnim.

A ljudima, općenito, bih uvijek ponudila da čitaju temelje oblasti koja ih zanima. U književnosti bih mladima uvijek rekla da pročitaju recimo "Srce tame" ili Saramagovo "Sljepilo", Mahfuza i Pamuka i Tolstoja i Solženjicina i Dostojevskog, Wolfa i Faulknera, i mogla bih nabrajati i nabrajati, te i važna djela naše jezičke tradicije, pjesničke pogotovo, ali i neke savremenike. Majstora jezika, Huseina Haskovića, naprimjer. Dakle, ljudima bih uvijek, da ponovim, savjetovala da čitaju temeljnu literaturu da bi razumjeli ono što ih zanima. Interesira vas religija? Čitajte osnove pa se odredite prema tome, umjesto da vam raznorazne internet superzvijezde čiji misaoni obzor seže do tiktoka i nazad objašnjavaju šta je to Bog. Ili, zanima vas nauka? Mnogo je odlične literature koja će biti izuzetna zapreka opštoj poplavi banalnih objašnjena o porijeklu čovjeka ili kosmosa koja stanu u par zvučnih slogana. Jer, u čitanju i obrazovanju nema brzih rješenja.

"KNJIŽEVNOST TRAŽI ISKRENOST I STRAST"

DAMIR OVČINA: Pišeš sad doktorat. Zašto? Šteti li ozbiljno shvatanje akademskog izučavanja književnosti samoj književnosti?

AMILA KAHROVIĆ POSAVLJAK: O romanu nakon Drugog svjetskog rata, da tako kažem, u najširem. Zašto? Zato što sam naprosto imala potrebu da taj jedan značenjski obrazac koji sam uhvatila na neki način i objasnim. Akademsko izučavanje književnosti može da šteti, a i ne mora. Ako se svede na jurcanje za stavkama u CV, važnim za napredovanje, na dopisivanje u radove i štampanje ogromne količine naučno i paradigmatski nebitnih tekstova, samo da bi se stekla referenca i zadržala pozicija – onda ne samo da šteti nego je ubica razumijevanja i doživljavanja književnosti. Nisam jednom srela osobu kojoj je katedra izopačila osjećaj za riječ, za književnost i naposlijetku za slobodu. Baš kao što nisam jednom srela osobu kojoj je akademski uvid u teorije veoma proširio interpretativno polje, ne uzimajući ništa od osjećaja za umjetničko. Sve je dakle do pristupa. Književnost traži iskrenost i strast. U suprotnom je loša jer nije stvorena za kalkulantstvo.

DAMIR OVČINA: Štampala si romane "Smrtovu djecu" i "Izvedene iz kičmi". Oba su teških a obećavajućih naslova. Kako danas vidiš svoje romane i tuđe reakcije na njih?

AMILA KAHROVIĆ POSAVLJAK: Vidim ih kako sam ih vidjela pišući. Kao dva svijeta koja nisam mogla ostaviti da ostanu neispričana. Ništa od njih ni danas ne bi oduzela niti bih im šta dodala. To su dva svijeta – svoja, dovršena i sačuvana. Sažeta u riječ. I kao takvi su mi i dalje potrebni.

Što se tiče reakcija, bilo je odličnih prikaza, kandidatura za nagrade i pohvala od pisaca i ljudi koji su meni bili važni i formativni. Ali, ono zbog čega se piše nije to. Piše se da taj svijet ostane, da priča ostane. U tom smislu sam doživjela nešto najveće što pisac može doživjeti. A to je da se sedam godina nakon objavljivanja "Smrtove djece" i četiri godine nakon objavljivanja "Izvedenih iz kičmi", oba romana veoma intenzivno čitaju, interpretiraju i stalno mi stižu povratne informacije od čitatelja kako iz Bosne i Hercegovine, tako i iz Srbije i Hrvatske. To mi je iznimno drago.

DAMIR OVČINA: Šta je po tvom osjećaju i pameti roman u svojoj širini i dubini. Šta tražiš dok pišeš?

AMILA KAHROVIĆ POSAVLJAK: Iako sam pisala poeziju, i to nagrađenu, i od poezije ne bježim te je i danas pomalo pišem, roman je moja forma. Zato što je roman – svijet. Sve ljudsko, a i neljudsko i nadljudsko, čak izmišljeno i fantazmagorično stane u roman. Na studiju komparativne književnosti sam imala predmet roman i mnogo naučila o toj formi. I opet, pred romanom ostajem zadivljena. Svi glasovi, sva mjesta, svi prostori, svi odnosi, sažimanje vremenskih okvira, premoštavanje prostora i vremena, promišljanje, voljenje i mržnja, pamet i glupost, jad, zlo, sreća, radost – skoro sve što možemo zamisliti uhvatljivo je romanu. Roman je ljudsko pamćenje u najboljem obliku.

DAMIR OVČINA: Kako bi svoja prva dva romana sažela u pet rečenica svaki?

AMILA KAHROVIĆ POSAVLJAK: Ne mogu ih sažeti. Mogu samo reći da je prvi roman dominantno određen opsadom i stanjem nakon opsade, lažnim zanosima iza čijih je kulisa propadala cijela jedna generacija djece. Svijet u kojem je smrt pokazala, brutalnije nego drugdje, da ima zadnju riječ. Drugi roman je o tome kako je ljubav temeljno politički čin i kako je naša predestiniranost za neke stvari okvir iz kojeg ne možemo pobjeći. O iluzijama dobrih država i još većim iluzijama slobode. O temeljnoj ljudskoj zabludi da je ijedna ideologija, ikad i igdje, došla s ciljem da nas oslobodi. O tome kako je zbiljska duhovnost, baš iz tog razloga, na sasvim drugom spektru od tobože slobodarskih ideologija.

"ODBIJAMO POGLEDATI STVARNE RAZLOGE SVOG POSRNUĆA"

DAMIR OVČINA: U "Smrtovoj djeci" daješ neveselu sliku odrastanja i jednog sarajevskog ćoška. Šta je to što je naš svijet već tad gurnulo u neveselost, u sumnju u sebe, bezvoljnost i tavorenje a da to nije rat kao izgovor za sve pa i necijenje života kao prilike i jedinog pravog kapitala?

AMILA KAHROVIĆ POSAVLJAK:  Pa to jeste bio rat, preciznije agresija, opsada i genocid. Djetinjstvo provedeno gledajući lice zla. I smrti u oči. Ali, poslije, kada se konačnost smrti privremeno povukla s naših ulica, šta je ostalo? Ostale su obmane, smutnje, ostala je situiranost između činjenice da su neki od nas preživjeli i da, ako se ne snađu, neće još dugo. Jer, nije bilo nikog da pomogne. Već tada, ne treba to zaboraviti, pokušaju i to bih rekla hrabrom pokušaju, običnih ljudi da nastave sa životima, prkosili su raznorazni profiteri i tajkunčići. Firme razorene ratom su davale neku simboličnu pomoć (sjećam se osobe iz moje familije koja je išla svaki mjesec da podigne 10 maraka u nekim bonovima, jer je bila na čekanju), a sav je ljudski život bio na čekanju. Skupa s jednom, rekla bih manifestacionom retradicionalizacijom, doimalo se da niko ne razumije šta se dešava u svakodnevnim ljudskim životima. Tuga jedna, možda bi tako najbolje bilo kazati. I to, tuga koja zbog svega viđenog nije mogla ostati nedjelatna i morala je postati devijantna, da ne kažem tragična. I danas vidimo s jedne strane insistiranje na tradicionalnim vrijednostima, s druge jednu ukupnu moralnu posrnulost. I niko da se zapita gdje se pogriješilo, ko su zaista bili ljudi koji su ovdje vodili društvene i mentalne procese, kako su ih vodili i, naposlijetku zašto. Odbijamo pogledati stvarne razloge svog posrnuća. Književnost ih pomaže dohvatiti.

DAMIR OVČINA: Neveselost je u životima dvoje mladih i njihovih porodica u tvom drugom romanu "Izvedeni iz kičmi". To je priča o kasnijem vremenu ali sličnoj atmosferi. Čime književnost treba dići ljude iz učmalosti potištenosti zlovolje?

AMILA KAHROVIĆ POSAVLJAK:  Mirenje sa životom i službenicima, iz pitanja, nije lako odvojivo u sveopćoj birokratizaciji. Temelj toga nam je objasnio Kafka, s tim da je nivo političke smutnje i premrežavanja različitih finansijskih i ideoloških centara moći stvorio jedan maltene rizom birokratije i nasilja kojemu je teško sagledati dimenzije. Nasilje birokratije i birokratiju nasilja.

Nisam ja sigurna da književnost treba dići ljude iz učmalosti, niti da književnost išta treba osim da bude ozbiljna i dobro napisana pa će probuditi u čovjeku sve što je važno. I zato vjerujem da, kad bi se više čitalo, književnost bi mogla mijenjati svijet. Ona ne nudi reforme izvana, one koje osmisle birokrate i njihovi šefovi ubijeđeni u svoju moć koja je lažna samim tim što seže uglavnom do ruba grobne rake. Književnost nam, kao i svaka duhovnost, nudi mijenjanje iznutra. Da ne kažem promjene iznutra jer je riječ “promjene” postala toliko otrcana da mi nekada dođe muka od nje.

DAMIR OVČINA: U trećem romanu prilaziš teško izmučenoj ženi i našem neosvještenom neopisanom bolu i pored silnog brbljanja i pored svih tankih filmova, plitkih pjesama, nategnutih priča, pored svih potrošenih kolumni i nenapisanih reportaža. Zašto to danas?

AMILA KAHROVIĆ POSAVLJAK:  Zato što je sazrelo, što sam morala. Bio je to jedan duboki zov u meni da tu priču napišem. I zrila je i ona, kao i sve drugo, prije nego što sjednem pisati. Mene nije zanimalo da napravim narativno iskoristiv proizvod, pokupim nagrade i sveopšte divljenje jer sam, eto, empatična. Mene je zanimalo da uđem u srce zločina. U srce ljudskog zla.

"NE MOGU NIKOGA OŽIVJETI, ALI MOGU SAČUVATI NJEGOV TRAG"

DAMIR OVČINA: Čitajući tvoj treći roman nazvan "Škriptaji kože" moj utisak je da čitalac žudi pa i traži od tebe kao pisca spašavanje te djevojke. Kako je tebi bilo iznijeti njenu muku do samog kraja a ne spasiti je?

AMILA KAHROVIĆ POSAVLJAK: Nije je bilo moguće spasiti pa je nisam ni spasila. Kože onih koji nisu mogli pobjeći iz svoje kože i koji su agresijom i genocidom svedeni na nivo biološke činjenice, a čiji se trag utvrđuje u DNK laboratorijama, će nas uvijek svojim škriptajima upozoravati. Samo je pitanje hoće li biti onih koji će se na to obazrijeti temeljnim obaziranjem a ne pukim skupljanjem statistika i politikantskih, čak ne ni političkih, koristi.

DAMIR OVČINA: Šta uopće može spasiti sve izmučene zaboravljene pobijene ako ne književnost a u njoj pisci?

AMILA KAHROVIĆ POSAVLJAK: Na to pitanje ja nemam odgovor u smislu književnosti odnosno u smislu života na ovome svijetu. Ne mogu nikog oživjeti, ali mogu sačuvati trag da je nekad neko živio. I to ne birokratski, formalni, trag nego ljudski i umjetnički. Spasiti jedan svijet od isčezavanja iz ljudskog poimanja, to je meni važno.

DAMIR OVČINA: Tema nesreće i nasilja ratnog a i današnjeg nad ženama postala je alat za uzimanje budžetskih para i neobavezno blebetanje a obavezno glupetanje s propisivanjem i koječim. Ne pripadajući tom dženderaškom i endžijevskom svijetu stojiš na jednoj posebnoj tački s koje gledaš i na to mučenje žena smišljeno i dozvoljeno kao ratna strategija, kao način uništavanja i zatiranja a opet ne upadaš u rupu olakosti i traženja od nekog da zakonima nekakavim popravi sve ono pogano i bijedno u čovjeku što uvijek i jedino udara u slabije i napada s leđa. Šta je ono što treba književnost uradit za ženu pa time i za čovjeka u oba njegova pola i svim uzrastima?

AMILA KAHROVIĆ POSAVLJAK: Ne pripadam. I ne bih mogla da pripadam. Ne zato što neko valja ili ne valja, nego iz razloga koji nije čak ni istovrsan pitanju da li neko valja ili ne. Naime, moja pozicija je samoća jer mi se čini da samo iz nje mogu da vidim svijet. I čini mi se da u promišljanjima i ne umijem drugačije nego biti sama. U zakonska rješenja vjerujem donekle. Da zakonska rješenja mogu spriječiti kolektivne zločine – nije baš da vjerujem. Zapravo, nekada i potiču kolektivne zločine. Nakon aparthejda, nacističkih zločina, genocida koji je počinjen nad nama ili Palestine odnosno Gaze, ne mogu vjerovati u to da zakoni mogu spriječiti kolektivne zločine. Prije sam uvjerena da im mogu biti pokriće. A ne može ni književnost spasiti one koji su već stradali. Ali može potaknuti ljude da se zapitaju o mnogočemu, pa možda u budućnosti drugačije pristupe samima sebi i ličnom te kolektivnom zlu.