Piše: SLOBODAN ŠOJA

Davno, davno sam čuo anegdotu o Muji i Sulji kako gledaju neki akcioni film.

Kaže Mujo Sulji: ”Hajde da se kladimo da će se onaj na bijelom konju zabiti pravo u drvo.”

Pristane Suljo i izgubi opkladu.

Njegovog najboljeg jarana krene gristi savjest pa mu veli: ”Nema smisla da ti uzmem novac, ja sam već gledao isti film prije nekoliko dana”.

Suljo reče: “Ma i ja sam gledao, ali nisam mogao vjerovati da je toliki kreten da se dvaput zabije u isto drvo.”

Sa izborima u Bosni i Hercegovini je otprilike ista priča. Na svim izborima je uvijek isti scenario, isti režiseri i glumci, isti zapleti, ista tragedija. Svi to znaju i opet na isti način glasaju i tvrdoglavo ponavljaju greške.

Naši su vicevi nagomilane istinite tužne priče.

Čudni su i neobični, poput države, bili lokalni izbori u Bosni i Hercegovni, održani u nedjelju 15. novembra.

Sve je faktički bilo isto, predizborna kampanja očajna i ponižavajuća, prepuna prezamornog pominjanja ratnog perioda. Kampanja koju je pratila podlost, nepismenost, glupost, prostakluk… uz sve manje skrivenu želju da se birači po ko zna koji put nasamare.

Ove godine mogli su narod dodatno virusom zaraziti na paradama pijanstva i kiča, u šta su se pretvorili politički mitinzi. Ljudi i ljudski životi su postali nebitni u odnosu na njegovo veličanstvo glas na izborima. Nažalost, voli naš primitivni svijet ići na prevarantske teferiče uz besplatnu muziku, jelo i piće.

Tokom glasanja, kupovina glasova je cvjetala i bila veća nego prije. Sve dakle poznato, deprimirajuće i ponižavajuće.

Uprkos svemu, dogodilo se nekoliko simboličnih promjena u najvećim gradovima dok je u manjim sredinama sve ostalo apsolutno isto i ovo se stalno zaboravlja. Iracionalnost se i dalje zabrinjavajuće dobro drži.

Najbolju simboličnu sliku šta se dogodilo na upravo proteklim izborima pokazuju rezultati u dvije po svemu različite opštine: Ustikolina i Centar Sarajevo.

U Ustikolini je sa skoro duplo više glasova pobijedio jedan probisvijet, notorni kriminalac i bivši ministar. Ne zaslužuje da mu se ime pominje, a mnoge ne bi čudilo da je u tom mjestu, dalekom od svijeta, većinu glasova kupio.

U sarajevskoj opštini Centar pobijedio je, ubjedljivo, Srđan Mandić, kandidat četiri koalicione partije. Više čovjek nego političar, Mandić je preživio nehumane uvrede na nacionalnoj osnovi. Velika je stvar što su mnogi revoltirani građani opštine Centar svojim glasovima zaštitili jednog perspektivnog političara i time onemogućili da sarajevski duh raznolikosti ode u prošlost.

Zbog poraza Izetbegovićeve SDA u nekoliko sarajevskih opština gdje su do juče bili na vlasti, prije svega Centra, kao i zbog poraza Dodikovog SNSD-a u trci za gradonačelnika Banja Luke, tokom izborne noći nastalo je veliko veselje u cijeloj zemlji i po internetu!

Krenuli su komentari da se radi o revolucionarnim izborima.

Bilo bi dobro da je to tačno. Veselje je sasvim razumljivo jer umorni i depresivni građani Bosne i Hercegovine jedva čekaju da ih sreća konačno pogleda pa se i svakoj sitnici poput djece obraduju, kao da je stoput veća.

Gledajući, međutim, rezultate na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, a naročito analizirajući sastave gradskih i opštinskih vijeća, lako će se vidjeti dominacija stranaka etničkih političkih svjetonazora, dok su stranke građanske orijentacije ili u opadanju ili u blagom rastu, ali veoma zaostaju za etničkim partijama.

Uz to, na teritoriji cijele države mnogo više je bilo primjera izbora sličnih onim u Ustikolini nego onim u Banja Luci i sarajevskom Centru. Stanovništvo zabačenih mjesta kojima se mozak ispira godinama ili se autistički drži nacionalizma pa redovno glasa za nacionalističke stranke ili smatra da je pametnije unovčiti svoj glas za 25 eura, kilogram brašna i litar ulja.

Kad se u ovom moru tuge stvari malo dublje pogledaju vidjeće se da je stanovništvo u dva najveća grada, Sarajevu i Banja Luci (u iščekivanju Mostara gdje se izbori održavaju 20. decembra) snažno i simbolično obilježilo ove izbore, napravivši odličnu predigru za mogući veliki uspjeh na opštim izborima koji će se održati u jesen 2022. godine.

Da ovo malo pojasnimo sa dvije napomene.

Prvo, u velikim gradovima nije se glasalo za jednog ili drugog kandidata, već se glasalo protiv Izetbegovića i Dodika. Korona je osvijestila urbano stanovništvo koje je ostalo šokirano što se u poharanoj državi u doba pandemije vlast manje brine za zdravlje svojih građana, a više gleda kako da u vanrednim uslovima ostvari milionsku korist.

U velikoj sjenci korone, gledajući tradicionalnu neodgovornost vlasti, nebrižnost, nepotizam, afere… građani Sarajeva i Banja Luke su se pobunili i odlučili kazniti vlast oličenu u dvojici neprikosnovenih lidera. I Izetbegović i Dodik su to primili u bolu i nevjerici i duboko su svjesni da su odbačeni i da je to početak njihovog kraja.

Dok je šok Izetbegovića paralisao i povukao iz javnosti, Dodik se javno razjario i ne prestaje osvetnički vrištati i prijetiti. Kad bi Dodik sa barem malo mira i razuma samokritički pregledao šta je i kako govorio u danu poslije izbora, shvatio bi zašto je izgubio Banja Luku i zašto će tonuti još dublje ako se ne urazumi.

Druga i možda potencijalno najvažnija pouka izbora u Bosni i Hercegovini je nešto o čemu niko u Bosni i Hercegovini ne piše, a zaslužuje da se o tome s pažnjom razmišlja.

To je spontano rađanje jedne naizgled neobične, ali za Bosnu i Hercegovinu spasonosne pobjedničke koalicije četiri ideološki različite partije. Ona je sa zajedničkim kandidatom na više mjesta uspjela lako pobijediti SDA. Ne svuda, ali uglavnom je uspjela.

U toj koaliciji nalaze se dvije desne i dvije lijeve partije, mada je kod nas teško definisati šta je desnica, a šta ljevica? To se uglavnom svodi na pitanje političkog koncepta državnog ustrojstva, etničkog ili građanskog.

Umjesto sukoba ili takmičenja ova dva koncepta, četvorka je najavila njihovu kohabitaciju. Svi tvrde, ne bez razloga, da je to neprirodno i da neće dugo trajati. A zašto je neprirodno i zašto ne bi dugo trajalo kad se zna da je to formula za uspjeh države.

Narod i Pravda je stranka nacionalne orijentacije koja opasnost za državu više vidi u nepotizmu, kriminalu i korupciji nego u ljudima druge nacije ili građanske orijentacije.

Slične orijentacije je stranka Nezavisna bosanskohercegovačka lista i obje se nalaze na desnom centru.

Na drugoj strani su Socijaldemokratska partija BiH i Naša stranka. One čine lijevo krilo koalicije i socijalno-liberalnu grupu.

Značajno najjača stranka među njima je Narod i Pravda, kao što je i u cijeloj državi dominantan etnički koncept.

Ono što konačno svi moramo shvatiti je da u ovakvoj zemlji kao što je BiH jedan koncept bez drugog ne može niti treba djelovati.

Četvrt stoljeća bije se ljuti boj, ljudi se tabore i prepiru oko toga ko je bolji i ko će koga izbrisati. To je opasno i kontraproduktivno.

U istoriju ne ulazi onaj ko se svađa već onaj ko prvi pruži ruku.

Ptica ima dva krila i ne može visoko poletjeti s jednim krilom.

Sljedbenici etničkog i građanskog koncepta moraju imati u vidu da se iznad i jedne i druge ideje nalazi nešto mnogo veće i važnije od njih, a to je država, njeni interesi i njena budućnost. Država mora predstavljati inspiraciju i motiv zajedničkog djelovanja. Samo tako će svi moći pokazati vlastitu vrijednost.

Približavanje jednih drugima je ideal Bosne i Hercegovine, a ne pobjeda jednih ili drugih.

To bi trebao biti zadatak četvorke koja može ostati otvorena za sve partije koje razmišljaju na isti način.

Ne znam koliko su svjesni svoje istorijske odgovornosti, ali ona je uistinu velika.

Ukoliko se sljedeće dvije godine državna i društvena svijest, mudrost i zajedništvo uspiju nametnuti, blagi povjetarac koji je dunuo na ovim izborima mogao bi dobiti snagu jakog vjetra.

Bilo bi zaista glupo da se jahač na bijelom konju zabije u drvo i treći put pa da Suljo opet izgubi opkladu.

(Prenosimo s portala Autograf)