Film “Quo vadis, Aida?” može sada da gleda i publika u Srbiji. Kakve reakcije očekujete s obzirom na to da se bavi temom bolnom s obje strane Drine? 

– Dobijamo divne reakcije i od kolega i od nepoznatih ljudi koji su vidjeli film, koji kažu da ih je film proteresao iz temelja, te koliko im je bio potreban. Vrlo malo je negativnih. Nadam se da to znači da idemo dalje…

Šta Vas je motivisalo da snimite “Quo vadis, Aida?”. Kako ste se pripremali za film?

– Priča o Srebrenici je priča o nama. Ne samo o prošlosti, nego i o sadašnjosti. Pripreme su bile duge i izuzetno teške, razgovori sa svjedocima koji su bili tamo, s holandskim vojnicima, ljudima iz UN-a, čitanja i gledanja materijala, obilazak lokacija, masovnih grobnica. To je bilo potrebno da se napiše scenarij. A raditi ovakav film u Bosni i Hercegovini, zemlji gdje ne postoji filmska industrija, je zaista veliki izazov.

Šta je Vama pri snimanju najteže palo?

– Političke blokade su nas smarale. Osim svih silnih produkcijskih i rediteljskih izazova koji ovako zahtjevan film ima, morali smo se baviti stalnim preprekama koje su imale političku pozadinu.

Jasna Đuričić briljira u naslovnoj ulozi, a Boris Isaković upečatljiv je kao Ratko Mladić. Kako je došlo do toga da dvoje novosadskih glumaca igraju u Vašem filmu?

– Prostor bivše Jugoslavije tretiram kao jednu jedinstvenu kulturnu cjelinu. Kada biram saradnike ne filmu, ne gledam odakle ko dolazi nego da li govori naš jezik – koji, također, smatram jednim jezikom – i da li su ta glumica i glumac najbolji za taj lik. Pošto su Jasna Đuričić i Boris Isaković apsolutno najbolji – bila sam presretna da imam priliku raditi s njima.

Da li ste očekivali da u koprodukciju filma uđe i Srbija? Da li bi to značilo više za film i temu kojom se bavi od njegovog sufinansiranja?

– Skupština Srbije je usvojila deklaraciju koja se poziva na presudu Međunarodnog suda pravde u Haagu, kojom je utvrđeno da je u Srebrenici jula 1995. izvršen genocid. Tako da ovaj film za Srbiju ne bi trebao biti kontroverzan. Mi smo čak i pripremili projekt za srbijanski filmski fond, ali nam je rečeno da projekt povučemo. Pošto projekt predaje producent iz Srbije, odlučili smo ne praviti problem kolegama.

Mislite li da je film moguće gledati bez predznanja o tome šta se u Srebrenici dogodilo? Kako ga gleda publika na inostranim festivalima?

– To nam je bio najveći izazov na nivou scenarija, jer ljudi ne znaju šta se tačno desilo. Kada se obrađuje tema holokausta, autori mogu odmah ući u priču, jer svi znamo tačno šta se desilo, međutim ovdje smo morali naći pravi put kako uvesti gledaoce da shvate činjenice, a posebno šta je tu radio UN. Mislim da smo uspjeli, jer ljudi se potpuno mogu poistovijetiti s Aidom i njenom sudbinom. Od Venecije, Toronta, Beča, Pariza, Jerusalema, Ankare, Pusana, Makaoa… dobijemo izuzetno jake emotivne reakcije.

Integralni intervju možete pročitati ovdje.