Piše: SENAD AVDIĆ

Na kratki osvrt objavljen na portalu "Slobodna Bosna" (4. 1. 2021.) u kojem je ukazano na (ne)primjerenost najave "Dnevnog avaza", koji je 2021. godinu predstavio "Godinom raspleta", dakle parafrazom naslova najzloglasnije knjige bivše države i njenog autora Slobodana Miloševića ("Godine raspleta", 1989), uslijedio je nepotpisani i nepismeni odgovor stranačkog biltena Fahrudina Radončića. Tekst ("Svilena Osmica oko vrata BiH", "Dnevni avaz" 5. 1. 2021.) je sročen, odnosno smandrljan, tako da čitatelj ni uz najbolju volju i najveći trud ne može razumjeti šta mu je povod, šta cilj i sa kakvim to nedokučivim utvarama i kojim neidentificiranim tajnim silama autor(i) "polemizira(ju)".

U taj bljutavi tekstuljak zamućen s nešto aktuelne poltičko-obavještajne pljeve, umiješane su nerazumljive poruke Radončića njegovim kolacijskim partnerima, šefu SDA Bakiru Izetbegoviću, prije svih, koji u pervertiranoj, dakle bolesnoj uobrazilji lidera SBB-a ima neki ujecaj na "Slobodnu Bosnu". Niko, pa ni "intelektualac, industrijalac i utemeljitelj", nimalo naivni slikar iz Gusinja, ne vjeruje u tu praznu, lohotnu konstrukciju: pune dvije godine "Avaz" je prenosio, prepisivao, krao, dakle, tekstove iz "Slobodne Bosne" u kojima su debele dvije decenije u krvavoj iscrpljujućoj novinarskoj borbi demontirane sve poluge, kriminalni mehanizmi, familijarno-stranačka uzurpacija od strane SDA i uskog kruga ljudi koji su njom od osnivanja vladali i upravljali ključnim procesima u društvu i državi. Nisu "Avazovi" analfabeti bili kadri prepisati, "kopipejstati", koliko smo mi bili u stanju napisati, dokumentirati i objaviti. U vrijeme kada su ti naši tekstovi objavljivani, kada smo zbog njih suđeni, anatemizirani, premlaćivani… Radončić je, privijen uz skute bošnjačke poličko-vjerske kamarile, objavljivao potjernice za "Slobodnom Bosnom" i njenim novinarima, opužujući nas za nacionalnu izdaju, rušenje jedinstva naroda, političku izdaju i vjersku blasfemiju. 

Ne bi najnoviji objektivni odraz subjektivne novinarske nepismenosti bio vrijedan ovog osvrta da se u njemu Radončić prvi put, otvoreno i bez ustezanja, sa minimalnom upotrebnom "zaštitnih sredstava" nije, pored tzv. poljinskog klana (bračni par Izetbegović, Osman Mehmedagić, direktor OSA-a), okomio i na njihovog Počasnog predsjednika, kako je nekada govorio, "svog prijatelja" Aliju Izetbegovića. 

"Zamjene identiteta im tu neće biti od pomoći jer su oni (Izetbegovići, op. SB-a) sa Miloševićem, Karadžićem, Tuđmanom i Bobanom "tikve sadili". I, primjerice, išli na osnivačku sjednicu Skupštine SDS-a, spriječili u Dejtonu ukidanje te genocidne stranke."

Na osnivačku sjednicu Skupštine SDS-a je 1990. godine išao Alija Izetbegović (zaželivši im dobrodošlicu), kao što je on, u jednini, a ne u množini, odbio prijedlog Richarda Holbrookea, glavnog američkog pregovarača, ne u Daytonu, kako netačno  piše "Avaz", nego koju godinu kasnije, da zabrani rad Srpske demokratske stranke.

NA TU STRANU ON OKREĆE GLAVU

Neće biti, nikako ne može biti da je lider SBB-a i utemeljitelj "Avaza" to saznao tek početkom ove godine. Imao je Radončić nebrojeno mnogo prilika da kod Alije Izebegovića osobno provjeri zbog čega je postupao kako je postupao, prije rata, tokom rata i nakon njegovog okončanja. Početkom 2000-tih, u "Dnevnom avazu" je bila otvorena javna tribina "Pitajte predsjednika", u kojoj je Izetbegović svake nedjelje odgovarao na "najljepša pitanja znatiželjnih čitatelja" i predusretljivih novinara, pa se niko ne okuraži da ga propita oko njegovog "merhametluka" i "sabura" glede SDS-a, Karadžića, Miloševića, Bobana, Tuđmana.

U to vrijeme, jedan današnji Radončićev bliski prijatelj iz oblasti zdravstva i pravosuđa, tada uposlenik međunarodne organizacije koja se bavila transparentnošću finansiranja medija, uručio mi je financijski dokument prema kojem je Stranka demokratske akcije za pokretanje "Dnevnog avaza" izdvojila više od 9 (devet) miliona maraka. Dokument je bio manjkav sa stanovišta autentičnosti pa nikada nije objavljen iako nije bilo nikakve sumnje da podrška najveće bošnjačke stranke "prvom dnevnom listu", "medijskoj kičmi Bošnjaka" nije bila samo moralno-komunalne naravi.

"Slobodna Bosna" i ovaj potpisnik sve što su imali reći o Stranci demokratske akcije i njenom predsjedniku, učinili su prije više od četvrt stoljeća, u ljeto 1994., kada smo samoinicijativno otkazali uređivačku lojalnost toj politici i ispisali iz "patriotskog novinarstva" izlažući se realnim opasnostima svake vrste, fizičke, materijalne, egzistencijalne... Naš odnos prema kriminalu, zloupotrebi javnog novca, likvidacijama građana BiH "krive" nacionalnosti, uplitanju vjere u politiku i cjelokupan socijalno-humanitarni milje… nije mogao biti artikuliran i prezentiran u okviru medijskog projekta koji je imao karakteristike ne režimskog nego stranačkog. 

(Neposredni povod za otkazivanje poslušnosti našim financijerima bio je sukob iz 1994. godine između šefa RMUP-a Bakira Alipsahića i šefa sarajevske policije Munira Alibabića, koji ga je opužio za kriminal, trgovinu drogom, zaštitu ratnih zločina; nakon čega je Alija Izetbegović, fingirajući demokratsku proceduru preko ucijenjene i isprepadane Komisije, podržao Alispahića, koji je odmah nakon rata stavljen na "crnu listu” SAD-a, a degradirao Alibabića)

Već smo objavili na ovom mjestu prije nekoliko mjeseci kako mi je Fahrudin Radončić, u to vrijeme vlasnik i urednik jednog besmislenog polumjesečnika "Bošnjačkog Avaza", sočnim mafijaškim rječnikom prijetio preko redakcijskog kolege Nerzuka Ćurka da će me fizički eliminirati. (Godinu i po kasnije, to je gotovo pošlo za rukom njegovim zemljačko-mafijaškim intimusima, pripadnicima zloglasne familije Lekić-Dukađinić, navođenim od državne bošnjačke mafije, kojom je, meni za utjehu, prijetio i predsjedniku Vlade BiH Harisu Silajdžiću).

Sefer Halilović, Ramiz Delalić Ćelo, Zulfikar Ališpago i Fahrudin Radončić (Foto: Arhiva)

Sefer Halilović i Fahrudin Radončić (Foto: Arhiva)

Dakle, nakon što je u niskom lešinarskom letu nanjušio smrt/samoubistvo novine koja mu je do tada bila ozbiljna prepreka u njegovoj vertikalnoj pokreljivosti kroz analne otvore bošnjačkih gospodara novca i svega ostalog, Radončić nipošto ne želi posljednji stići na taj pogreb. Još se lešina-novina nije ni ohladila, on telefonski zove Aminu Šiljak-Jesenković, informira je da ima "jednu kombinaciju", a riječ je o dekapitaciji novine koja je napola već otegla papke i informira je kako je svojim posljednjim brojem "Bosna" (onom u kojem smo tvrdili da je Alija Izetbegović podržao mafiju, kriminal, ratne zločine) sama sebe osudila na smrt gaženjem i cipelarenjem. A on je spreman preuzeti na sebe, jer malo ko drugi tako gordo i bez trunke milosrđa gradi karijeru preko leševa.

"Jesi vidjela novi broj njihov", pita Radončić svoju sugovornicu, a ona odgovara da nije.

"Ma, to je haos jedan tamo", referiše joj zgroženi intelektualac i industrijalac, a sugovornica, goreći u vatrici znatiželje, usplahireno propitkuje: "A na koga su se sad obrušili?"

"Vidi, potpuno su.. (vjerovatno nedostaje "poludjeli")... Ovo oko Bakira i Munje Alibabića, znaš.", na šta A. J. Šiljak dodaja: "Aha."

"To su potpuno otvorili, a to je ovako, je li, sa razlogom tabu tema… Onda su gađali baba (od) Hasana Čengića, ma nema koga nisu...", objašnjava Radončić podrobno i sugestivno baš kao u nadahnutim cirkularnim depešama koje je slao prijeratnim šefovima u Centralu, zna se koju i čiju.

"Je l'?", pita A. Šiljak Jesenković, ni sama ne vjerujući da se neko usudio "gađati" tako visoko, čak i u "baba Hasanovog", pa prijeteći izgovara: "Znaš, bolje bi im bilo ušutiti, znaš..."

MUP RBiH SDB Sarajevo (Foto: Arhiva)

Zajednički plan "utemeljitelja" Radončića i A. Š. Jesenković, (koji "nije za telefona",) bio je da vlasnik "Bošnjačkog Avaza" "spasi zdravi dio redakcije "Bosne" tako što će ga privući sebi, odnosno kako reče, "amputirati od onoga genija", (to on meni laska, hvala, nije trebalo, kao što je bespotrebna i ocjena A. J. Š. da "nisam loš novinar").

Radončić govori A. J. Š. da je neophodno "pobrinuti se za novinare", "pomoći ljudima", u čemu računa na njenu pomoć i da je to najbolji način "da taj projekat popuno uništimo". (riječ je o nedjeljniku "Bosna").

Budući da način uništavanja i amputiranja nisu tema za telefon, dvoje sugovornika se dogovora da će se o detaljima dogovoriti narednog dana, za kada zakazuju susret, u četiri oka bez svjedoka. Tamo će se Radončić i Jesenkovićka dogovoriti da li da mene amputiraju ili nabiju na šiljak.

Amina Šiljak-Jesenković (Foto: Arhiva)

"A znaš li ti, Danice, ko je Amina Šiljak-Jesenković?", upitao bi na ovom mjestu vječito oprezni Ilija Čvorović svoju lakomislenu suprugu.

"Pa, tako obična žena, možda profesorica, naučnica, prevoditeljica...", tiho bi promrmljala Danica kroz usta Mire Banjac.

E, Danice, Danice, stvarno si naivna, kažem ja. U poslovima bošnjačke politike sve je drugačije nego što izgleda. Jeste, istina je da je A. Š. Jesenković profesorica, prevoditeljica, orijenalista, ali ne zove nju i ne povjerava joj se Radončić iz tih razloga, niti oni divane i razrađuju kombinacije o uređivačkoj i kadrovskoj politici "Hurriyeta", i lijevim sekularističkim zastranjenjima "Milliyeta". Amina Šiljak-Jesenković je pripadnica porodično-dinastičkog klana Izetbegović, ona je važna, samozatajna, ali utjecajna pripadnica bošnjačke duboke države, moguće čak i dno-dna izetbegovićevskog "deep statea"! Samo u tom svojstvu i s tim mandatom ona zanima Radončića, privlačna mu je kao saveznica u "amputiranju", "uništavanju" i drugim "kombinacijama" protiv konkurencije.

ŠILJENJE "AVAZA"

Kako ja to znam? Pa, saznao mukotrpnim, često samoponižavajućim radom na terenu, Danice. Mjesec-dva prije nego što je dvoje sugovornika dogovaralo kako da me "amputiraju", a "projekt unište", panično sam tražio po gradu zalihe roto-papira na kojem bi se štampala novina koju sam uređivao. Osoba iz vrha bošnjačke politike me informirala da su upravo u gradu nalaze ljudi iz jedne turske humanitarne organizacije, da im je domaćin Amina Jesenković-Šiljak, za koju nikada do tada čuo nisam, i da bi se do neophodnog papira moglo doći tim kanalom. Upoznao sam je u jednoj čaršijskoj kafanici gdje je sjedila sa dvojicom zadriglih, debeloguzih turskih humanitaraca iz organizacije IHH (Insan Hak ve Hurrieyleri) čije je sjedište bilo u Njemačkoj. Ta je humanitarna oganizacija bila stranački oslonjena na Refah partiju, koja je tih mjeseci, predvođena Necmettinom Erbakanom, postajala ozbiljna politička snaga u Turskoj i koju će nakon njene zabrane zamijeniti stranka slične islamističke profilacije, AKP Recepa Tayyipa Erdogana. A. Š. Jesenković je Turcima prevodila moje predstavljanje novine u kojoj sam radio, uređivački profil, sadržaj, uglavnom ratno-patriotski, sve dok jedan od humanitaraca, listajući primjerak "Bosne", nije naletio na članak o Husein-kapetanu Gradaščeviću. "Kako vi ovog čovjeka tretirate u vašoj novini?", prevela mi je A. Š. J. pitanje. Nakon odgovora da je Zmaj od Bosne nacionalni heroj u Bosni, svima je bilo jasno da od posla niti roto-papira neće biti ništa. Uskoro će vrata zatvoriti i redakcija novine, isključeni su nam telefoni, struja, nedugo nakon što je aktivirana kombinacija Radončića i A. Š. Jesenković, koja je "Avaz", umjesto "Bosne", uhljebila u dinastičkom medijskom itineraru.

Kasnije, za godinu dana, kada Radončić, ovoga puta amputirajući i uništavajući "Večernje novine" u ilegalnoj operaciji zločinačkog preuzimanja novinara i resursa tog dnevnog lista, "utemeljuje" "Dnevni avaz" (ne postoji, rekoh, čvrsti pisani dokazi, nego samo usmene indicije da je dobio milione maraka od SDA), svoje "kombinacije" će, prema snimcima njegovih telefonskih razgovora, voditi s Bakirom Sadovićem, još jednim porodičnim izdankom dinastije Izetbegović, tadašnjim šefom Alijinog kabineta. A zašto je tajna policija (SDB Sarajevo), koju je kontrolirao (isključivo) Izetbegovićev kabinet, pratila Radončićevu telefonsku komunikaciju čak i nakon što je "pobio sve i vratio se sam" u naručje bošnjačkih elita i najvećih sinova? Pa, zato što mu nisu vjerovali, što je nad njim uvijek visio oblak osnovane sumnje da će izdati, prevariti, "preletjeti". Zato što su pred sobom imali svjež primjer Radončićeve potencijalne malignosti: razgovor Sefera Halilovića, Radončićevog ratnog poslodavca i intimusa sa sandžačkom dijasporom u Njemačkoj, u kojem "utemeljitelja i intelektualca" naziva "srpskim zetom i KOS-ovcem".

"A, Amina Šiljak-Jesenković, šta je s njom bilo, je li ona u "Avazu"?", pita potpuno zbunjena Danica Čvorović. E, Danice, Danice, kakvom "Avazu",  Bog s’ tobom. A. Š. Jesenković je, kako tada, tako i danas, najpovjerljivija transmisija turske politike prema Bosni i Hercegovini. Pojavi se povremeno u medijima, kao što se desilo u slučaju nastupa Recepa Tayyipa Erdogana u Sarajevu prije dvije i pol godine, da britkim jezikom zavodljive sihirbazice objasni značaj posjete dragog gosta i beznačaj njegovih kritičara. Uposlenica Orijentalnog instituta, A. Š. Jesenković u nefomalnim krugovima, a Bošnjacima i Bosnom već tri decenije ne vladaju institucije nego neformalni familijarni krugovi sa svojim "kombinacijama", a ne zakonima, važi za "majku" svih kulturnih, informativnih, humanitarnih, prosvjetno-pedagoških operacija "majke Turske" prema svojoj odmetnutoj dječici-Bošnjacima. Mogle bi se nekada kao vrlo vjerodostojne pokazati špekulacije da upravo ona, diskretno, ispotiha, kontrolira "kombinaciju" zvanu "Stav", turski magazin na bosanskom jeziku, i sve butum mustafe drnišliće u njemu. 

MECENA DJECE I KUĆNIH LJUBIMACA "KLANA SA POLJINA"

"Dnevni avaz" se posljednjih dana zgražava nad činjenicom da je Jasmina Izetbegović, kćerka Bračnog Para sa Poljina, zaradila "prvi milion" poslujući s državnim i javnim firmama. Ali, ne navodi Radončićev bilten da je pored utjecajnog ćaće i matere ("zadnje velike bosanske dinastije", da parafraziram dražesnu country divu Taylor Swift sa zadnjeg njenog albuma"Folklore") mlada Izebegovićka nije završila i adekvatne, prestižne škole i fakultete u zemlji i inozemstvu: lagodno, bezbrižno školovanje na fakultetu u Holandiji joj je omogućavala izdašna stipendija za koju se brinuo dobrohotni mecena Fahrudin Radončić!. "Ja, pored Bakirove kćerke, stipendiram i druge talentirane studente", obasnio je. Ima li išta lakše i logičnije nego zaraditi milion, kupovati stanove kao od šale ako ti je otac Bakir, majka Sebija ("Evo najluđe žene koju je ovaj grad ikada vidio", pjeva Taylor Swift u pjesmi "The last great american dynasty"), a mecena i financijer stručnog usavršavanja Fahrudin Radončić?!

Potpuno isto, kvarno, licemjerno i lažljivo stoji stvar s tradicionalno kretenskim optužbama iz "Avazovog" teksta: "Svilena Osmica oko vrata države BiH." Tamo neznani junak piše: "Preko obavještajnih spletki, svojih novinara i žutih portala, kakav je "Slobodna Bosna" on (Bakir Izetbegović) i svilena Osmica (Mehmedagić, direktor OSA-e) pokušavaju da sve proglase izdajnicima države. Međutim, izdajnici su oni koji ruše institucije BiH za potrebe poljinskog klana i "Muslimanskog bratstva", odnosno tih retrogradnih planetarnih veza." 

Da još jednom utvrdimo gradivo: "poljinskom klanu" je Fahrudin Radončić školovao kćerku jedinicu ("iz bogate begovske kuće", da malo citiram i Elvisa J. Kurtovića), a široke ruke je bio i kada im je trebao kućni ljubimac, rasni pas s aristokratskim pedigreom. Također, kao što smo vidjeli, u ime dinastije, za sestrinske odnose sa Muslimanskim bratstvom i njihovim turskim kooperantima familijarno bila je zadužena Amina Šiljak-Jesenković. Ista ona koja je, kako vidimo, s "utemeljiteljem, intelektualcem i industrijalcem" prije dvije i po decenije "amputirala" i "uništavala" medije koji su otvarali "teme koje su s razlogom bile tabu".