U povodu godišnjice predaje Haškom tribunalu bivše predsjednice Republike Srpske Biljane Plavšić, donosimo dijelove njenog priznanja počinjenih ratnih zločina pred Haškim tribunalom.

„Ja jedino mogu da uradim ono što je u mojoj moći i da se nadam da će to biti od neke koristi – da spoznam istinu, da je kažem i da prihvatim odgovornost.

Ovo će, ja se nadam, pomoći muslimanskim, hrvatskim i srpskim nevinim žrtvama da ne postanu obuzete gorčinom, koja često postaje mržnja i koja je – na kraju – samouništavajuća, izjavila je, između ostalog, jedna od vodećih ličnosti bosanskih Srba, Biljana Plavšić u Haagu priznajući krivicu da je učestvovala u progonu bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva.

Podržavala je kampanju etničkog razdvajanja koja je imala za posljedicu smrt hiljada civila i protjerivanje ljudi iz opština u Bosni i Hercegovini u veoma brutalnim uslovima, time što je pozivala paravojne snage iz Srbije da pomognu snagama bosanskih Srba u ostvarivanju cilja razdvajanja etničkih grupa upotrebom sile.

Haškom tribunalu se dobrovoljno predala 2001. godine. Krivicu je priznala 17. decembra 2002. i osuđena na 11 godina zatvora. Tribunal ju je pustio na slobodu 2009.

„Gospodine predsjedavajući, gospođo tužiteljice, branioci, zahvaljujem se što ste mi pružili priliku da danas govorim. Prije skoro dvije godine došla sam ovde kao optužena za učešće u zločinima protiv drugih ljudskih bića, pa čak i protiv čovječnosti. Došla sam iz dva razloga: da se suočim sa ovim optužbama i da poštedim moj narod – jer je bilo jasno da bi oni platili cijenu bilo čijeg nedolaska. Do sada sam imala priliku da preispitam ove optužbe i da ih, zajedno sa mojim braniocima, provjerim i procijenim. Sada sam se uvjerila i prihvatam da su više hiljada nevinih ljudi bili žrtve organizovanog i sistematičnog djelovanja da se uklone Muslimani i Hrvati sa područja koje su Srbi smatrali svojim“, rekla je na početku priznavanja krivice Biljana Plavšić.

Kako je dodala, u to vrijeme je „olako ubijedila samu sebe da je ovo pitanje opstanka i samoodbrane“.

„U stvari, i više od toga – naše rukovodstvo, čiji sam bila neophodan dio – vodilo je poduhvat koji je za žrtve imao nebrojene nevine ljude. Objašnjenja samoodbrane i opstanka ne pružaju opravdanje. Na kraju, čak i naši sunarodnici su rekli da smo u ovom ratu izgubili svoju plemenitost. Postavljaju se očigledna pitanja: ako je ova istina sada tako jasna, zašto je ja nisam vidjela ranije; kako su naše rukovodstvo i oni koji su ga slijedili mogli počiniti takva djela? Odgovor na oba pitanja je vjerujem – strepnja – zasljepljujuća strepnja koja je dovela do opsesije, naročito za one od nas za koje je Drugi svjetski rat živa uspomena, da Srbi više ne dopuste sebi da budu žrtve. Čineći ovo, mi u rukovodstvu smo prekršili najosnovniju dužnost svakog ljudskog bića – dužnost da se uzdrži i poštuje dostojanstvo drugih… U ovoj opsesiji da više nikada ne postanemo žrtve – dopustili smo sebi da postanemo počinioci“, rekla je Plavšić u Haagu.

„Neki su me upozoravali da ovo nije ni vrijeme ni mjesto da se kaže ova istina – da bi trebalo sačekati dok ostali takođe prihvate odgovornost za svoja djela. Ali, ja vjerujem da ne postoji mjesto ni vrijeme na kome je neprikladno reći istinu. Vjerujem da mi moramo da uredimo našu kuću – ostali će morati da preispitaju sebe i svoje postupke. Mi moramo da živimo u ovom svijetu, a ne u pećini. Ali, dokle god zadržimo naš identitet i naš karakter – nemamo se čega bojati“, zaključila je Biljana Plavšić, nekadašnja predsjednica Republike Srpske od 1996. do 1998. godine.

Ona je tada apelovala na članove Sudskog vijeća da u svojoj presudi pronađu „bilo kakvu pravdu koju ovaj svijet može da ponudi – ne samo za mene, nego i za nevine žrtve ovog rata“, te da „urade sve“ što je u njihovoj moći da pruže pravdu za sve strane.

Povlačenje priznanja

Čim se našla na slobodi, Biljana Plavšić je povukla priznanje krivice koje je dala pred Haškim tribunalom rekavši da je to učinila samo zato da bi ostale tačke optužnice, uključujući genocid, bile odbačene i da bi izbjegla suđenje koje bi inače trajalo najmanje tri godine.

(SB)