SENAD AVDIĆ O PRESUDI I VOJNOJ KARIJERI SAKIBA MAHMULJINA: Alija Izetbegović me pitao ko bi bio bolji komandant Trećeg korpusa ARBiH, Alagić ili Mahmuljin, rekao sam da je Alagić vojskovođa, a Sakib računovođa!

Rasim Delić, koji je umro 2010., i Sakib Mahmuljin su osuđeni za isti zločin kojeg su počinili islamski dragovoljci nad srpskim civilima u Vozući. Sud u Haagu nije u predmetu "Delić" (kao ni u slučaju "Hadžihasanović i Kubura") utvrdio njegovu direktnu i efektivnu nadređenost jedinici "El-Mudžahedin". Sud Bosne i Hercegovine je prvostepenom presudom utvrdio takvu odgovornost za Sakiba Mahmuljina.

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 22. Jan. 2021  22. Jan. 2021

  • 10

Piše: SENAD AVDIĆ

Nepravomoćna presuda od deset godina zatvora koju je danas Sud Bosne i Hercegovine izrekao Sakibu Mahmuljinu, penzionisanom generalu Armije RBiH zbog zločina nad srpskim civilima i zarobljenicima u naselju Vozuća, najveća je presuda koja je izrečena bilo kom oficiru Armije RBiH tog ranga. Podsjetimo, Mahmuljin je nakon rata u dva mandata bio i zamjenik ministra odbrane Federacije BiH i osoba od najvećeg povjerenja bošnjačkog političkog i vjerskog vrha. Mahmuljina je Sud BiH proglasio odgovornim za zločine koje su u ljeto 1995. godine počinili pripadnici Odreda "El-Mudžahid". Optužnica protiv Mahmuljina podignuta je 2016., suđenje je trajalo nepunih šest godina. 

Ko je, zapravo, Sakib Mahmuljin, kakva je njegova uloga i doprinos u ratu, kako je i čime zaslužio nepodijeljeno povjerenje svojih nadređenih u politici i vojsci, kakve su bile njegove veze s islamističkim borcima i zašto je samo njemu dokazana neposredna komandna odgovornost za zvjerske pokolje mudžahedina nad Hrvatima i Srbima? Ovaj novinar pokušat će na ta, nimalo jednostavna pitanja odgovoriti u tekstu koji slijedi.

MAHMULJIN U SEFEROVOM ŠTABU

Sakiba Mahmuljina sam upoznao u prvim mjesecima rata u štabu Sefera Halilovića, tada prvog čovjeka Armije RBiH. Bavio se administrativnim poslovima, a koliko znam, u bivšoj JNA je bio stručnjak za saobraćaj. U onoj vojsci, u kojoj sam izdangubio cijelu godinu, nije bilo šefova kabineta nego ađutanata, a šefovi za ljudske resurse su se zvali "personalci", pa se i Mahmuljinovo zanimanje vjerovatno zvalo evidentičar (četni, bataljonski...). Tih sam mjeseci često gostovao u Halilovićevom kabinetu-štabu, zadržavao se kod šefa kabineta Fahrudina Radončića i Sedike Omerhodžić, sekretarice, ali Mahmuljina sam vidio svega jednom-dva puta. Kao pripadnik Pres-centra Armije RBiH, javljao sam mu se oko rješavanja nekih činovničko-statusnih pitanja. Bio je tih, povučen, pomalo zatvoren, ali ugodan sugovornik i efikasan birokrata, bez "šalterskog" mentaliteta, izlišnih (pot)pitanja i traženja "još jednog papira". U Halilovićevom štabu su ga cijenili kao pedantnog, radišnog i ćutljivog čovjeka koji se samo svojim poslom bavio. Neko je kasnije, u želji da ga degradira, kazao da je Mahmuljin "kuhao kafe kod Sefera Halilovića", što mislim da je bilo pretjerivanje; nisam to nikada vidio, a uostalom, tada je u kabinet glavnokomandujućeg Armije RBiH bila "mobilisana" žena-gatara koja je osoblju pravila kafe i gledala u šolju proričući im bližu i dalju budućnost, prognozirajući sreću na vojnom i privatnom planu...

U razgovoru s njim sam saznao da je rodom iz Prijedora, odnosno mjesta Kozarac, za kojeg sam u to vrijeme, polovinom 1992. godine, znao tek da je teško stradalo, a većinsko muslimansko stanovništvo masovno odvedeno u srpske koncentracione logore.

Kada sam s kolegama iz Pres-centra došao u Zenicu, prvih dana 1993. godine, u Komandi Trećeg korpusa sam zatekao Sakiba Mahmuljina. Malo prije njega, ili u isto vrijeme, u Zenicu je iz sarajevskog Generalštaba stigao Enver Hadžihasanović, koji je imenovan za komandanta Korpusa. Mahmuljin nije imao konkretan ratni raspored, sjedio je u Hadžihasanovićevoj kancelariji, nisam siguran da je imao svoju. Čekao je da negdje bude raspoređen, ali to se nikako nije dešavalo. Mislim da sam od generala Vehbije Karića, koji je, također, stigao u Zenicu nakon ljudskog i profesionalnog debakla na Igmanu, čuo da je Sefer Halilović poslao svog prvog činovnika Mahmuljina da pripremi njegov izlazak na "slobodnu teritoriju". Prema tom planu, takozvano istureno komandno mjesto s kojeg bi Halilović i njegovi suradnici komandovali Armijom RBiH, bilo bi u Zenici te je za te potrebe "izuzet" jedan dio, polovina Narodnog pozorišta i pretvorena u štabno-kancelarijski enterijer. Sve te poslove, koliko sam informiran, nadgledao je Mahmuljin. U prvim mjesecima ‘93. u nekoliko navrata sam boravio u Travniku među borcima i komandantima krajiških jedinica i od njih sam čuo da je Mahmuljinova familija teško stradala u Kozarcu, nekoliko najbližih članova je ubijeno. 

SAOBRAĆAJAC NA ČELU VOJSKE

Nekako mi se tada činilo da je prirodno mjesto Sakiba Mahmuljina među njegovim krajiškim zemljacima, u 17. krajiškoj brigadi, kojom je zapovijedao Fikret Ćuskić, njegov komšija iz Kozarca, a ubrzo su se priključili bivši oficiri JNA Mehmed Alagić, Sead Čirkin. Kasnije je Sefer Halilović pričao da mu je Mahmuljin govorio da se osjeća beskorisnim kao činovnik, kancelarijski miš u njegovom sarajevskom štabu, i tražio suglasnost da ode u srednju Bosnu i priključi se svojim zemljacima u borbi na prvim borbenim linijama prema agresoru. No, prema nekim pouzdanim svjedočenjima, Mahmuljin se tokom boravka u Zenici približava ključnom punktu oružane borbe - Glavnom logističkom centru u Visokom i njegovom neprikosnovenom vladaru Halidu Hadžiji Čengiću, koji je sa sinom Hasanom bio gospodar logistike, novca, ali i suradnje s islamističkim borcima, instruktorima, misionirima koji su tih mjeseci premrežili srednju Bosnu. U to vrijeme glavni oficir pri GLOC-u bio je Rasim Delić, kojeg su otac i sin Čengić brižljivo pripremali (uz suglasnost Alije Izetbegovića) da zamijeni Sefera Halilovoća na čelu Glavnog štaba ARBiH. Tu se negdje, u vjetru u leđa kojeg je dobio u Visokom, nalazi moguće objašnjenje za kasniju vojničku karijeru Sakiba Mahmuljina, pogotovo angažman u projektu islamiziranja Armije RBiH u suradnji sa stranim dobrovoljcima, financijerima i propagandistima.

Tokom užasnog ratnog ljeta 1993. godine, često sam razgovarao s tadašnjim glavnim bezbjednjakom Trećeg korpusa ARBiH i pitao ga kakva je formalna funkcija Sakiba Mahmuljina, koji mu je ratni raspored, zona odgovornosti, kome zapovijeda, a ko je nadređen njemu. Odgovori koje sam dobijao su bili neodređeni, ne zato što se moj sugovornik trudio da ne bi "izlanuo" vojnu tajnu, nego zato što, sada sam još više siguran, ni sam nije pouzdano znao odgovor. Uglavnom, kako mi je rekao, Mahmuljinu je "Đedo" (nadimak generala Envera Hadžihasanovića) dao zadatak neformalnog koordinatora između krajiških jedinica u sastavu Armije RBiH i brojnih, samostalnih i odmetnutih muslimanskih postrojbi nad kojima u to vrijeme niko nije imao efektivnu kontrolu. Sve do augusta 1993. godine, kada je Odred "El-Mudžahid" odlukom Alije Izetbegovića i Rasima Delića službeno uveden u sistem rukovođenja i komandovanja Trećeg korpusa ARBiH. Nedavno preminuli islamski teolog Mahmut efendija Karalić bio je prvi emir tzv. muslimanskih snaga, što nije bilo verificirano niti u jednom legalnom armijskom dokumentu niti civilnoj instituciji. U to vrijeme, tokom ljeta 1993. godine, na terenu su bili česti konflikti između pripadnika krajiških brigada s islamskim borcima zbog drugačije ideologije, filozofije života, načina i običaja ratovanja. Mahmuljin je imao objašnjiv autoritet kod svojih zemljaka iz Bosanske krajine, ali iz nekih nevidljivih razloga (utjecaj GLOC-a iz Visokog te neformalnih islamskih centara kojima se približio?), uživao je povjerenje kod komandanata mudžahedinsko-islamističkih (para)vojski. Sličan autoritet kod bjelosvjetskih islamističkih desperadosa je, iz još nejasnijih razloga, imao predratni oficir KOS-a Fikret Muslimović, jedan od kreatora islamiziranja Armije RBiH.

RAT ZA VJERU, A NE ZA DRŽAVU

Pred kraj 1993. godine, Sakib Mahmuljin je imenovan za načelnika Štaba Trećeg korpusa ARBiH, čime je njegova neformalna moć "na terenu" ozakonjena. No, bio je to samo prvi korak prema preuzimanju komandantske pozicije. Enver Hadžihasanović, koji već dulje vrijeme nije bio po volji bošnjačkim kadrovicima zbog nedovoljnog senzibiliteta prema vjerskom karakteru vojske kojoj je na čelu, sklonjen je na mjesto načelnika Glavnog štaba Armije RBiH, kako bi ostavio upražnjeno mjesto Mahmuljinu.

U januaru 1994. godine, u razgovoru do kojeg je došlo na njegovu izričitu inicijativu, Alija Izetbegović je od mene kao nekog ko je relativno dobro poznavao vojne prilike i odnose u centralnoj Bosni, tražio mišljenje o tome ko bi bio bolji Hadžihasanović nasljednik, Sakib Mahmuljin ili Mehmed Alagić. Rekao sam mu da je riječ o osobama potpuno različitih temperamenata i suprotnih vojničkih ambicija i doktrina. 

"Mehmed Alagić je opsjednut ratovanjem, vojnim povratkom u Krajinu i svoj Sanski Most, njega je teško obuzdati, krajiški je svojeglav, ima napoleonske ambicije. Mahmuljin je drugačiji, mirniji, proračunatiji, više je uzoran knjigovođa nego vojskovođa. Pravo je pitanje šta vi kao civilni komandant želite od tog korpusa: ako želite da miruje, čuva rezultat, miri se s faktičkim stanjem, onda je Mahmuljin idealno rješenje, ukoliko je ambicija Armije da ratuje, oslobađa zemlju od agresora, to je posao za Alagića." 

To je bila suština onoga što sam tada rekao Izetbegoviću u njegovom kabinetu. Nije prošlo mnogo vremena, a predsjedavajući Predsjedništva BiH je odlučio da Mahmuljina imenuje za komandanta Trećeg korpusa, dok je od Operativne grupe sa sjedištem u Travniku formiran Sedmi korpus ARBiH, a za njegovog komandanta imenovan Mehmed Alagić. Nekoliko mjeseci kasnije, donekle su se potvrdile moje (pr)ocjene: Sedmi korpus je izveo niz ofanzivnih borbenih operacija od kojih je oslobađanje Vlašića, kao i suradnja s Hrvatskom vojskom, bila najveći uspjeh Armije RBiH u dotadašnjem toku agresije na Bosnu i Hercegovinu. S druge strane, Treći korpus pod Mahmuljinovim zapovjedništvom sve do akcije "Vozuća" u ljeto 1995. godine bio je u stanju hibernacije ili, kako se tada govorilo, konsolidiranja i pregrupisanja snaga. 

Oni su islamizirali Armiju RBiH / Slijeva nadesno: Mahmut ef. Karalić, Šerif Patković, Sakib Mahmuljin, Halil Brzina i Halid Hadžija Čengić

Zbog zločina koje su pripadnici mudžahedinskih jedinica počinili nad srpskim civilima i vojnim zarobljenicima, Sakib Mahmuljin je danas nepravomoćno osuđen na 10 godina zatvora na Sudu BiH. Iako je u toj vojnoj akciji sudjelovalo nekoliko desetina hiljada pripadnika Armije RBiH iz dva korpusa (Zeničkog i Tuzlanskog), sva slava je, smišljenom medijskom i političkom kampanjom i manipulacijom pripisana stranim borcima iz jedinice "El-Mudžahid" kojih nije bilo više od hiljadu. Neki od njihovih lidera su nakon bitke za Vozuću dolazili u Sarajevo, primani su na najvišem nivou, a sa sobom su (do)nosili odsječene glave ubijenih Srba i hvalili se tim morbidnim "ratnim plijenom".

Pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu za zločine islamskih boraca nad uglavnom hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima u srednjoj Bosni sudilo se manje-više svim visokim oficirima Armije RBiH iz Trećeg korpusa, kao i Rasimu Deliću, komandantu Armije RBiH. General Enver Hadžihasanović osuđen je na tri i po godine zatvora, dok je Amir Kubura, komandant Sedme muslimanske brigade, osuđen na dvije godine zatvora za zločine u srednjoj Bosni. Suđenje Mehmedu Alagiću je obustavljeno nakon njegove smrti 2003. godine.

Rasim Delić, komandant Armije RBiH, u Haagu je pravomoćno osuđen na tri godine zatvora zato što je "odbio da kazni počinioce krivičnih djela okrutnog postupanja iz Odreda "El-Mudžahid". U presudi je precizirano da se Delića "smatra odgovornim za zločine počinjene u selu Livade i u logoru Kamenica u općini Zavidovići, srednja Bosna, u julu i augustu 1995. godine".

Dakle, Rasim Delić, koji je umro 2010., i Sakib Mahmuljin su osuđeni za isti zločin kojeg su počinili islamski dragovoljci nad srpskim civilima u Vozući. Sud u Haagu nije u predmetu "Delić" (kao ni u slučaju "Hadžihasanović i Kubura") utvrdio njegovu direktnu i efektivnu nadređenost jedinici "El Mudžahedin". Sud Bosne i Hercegovine je prvostepenom presudom utvrdio takvu odgovornost za Sakiba Mahmuljina.

KAKVO SU SJEME POSIJALI MUDŽAHEDINI

Za kraj ovog teksta, da bi se bolje razumjela uloga koju je Sakib Mahmuljin, kao i Rasim Delić, imao u ratu, treba citirati dnevnik jednog od vođa islamskih boraca u Bosni i Hercegovini, izvjesnog Šeika Šabana, koji je ubijen godinu dana nakon rata od strane HVO-a u Žepču. Sadržaj njegovog dnevnika objavio je Miroslav Tuđman, sin hrvatskog diktatora, u svoj knjizi "Druga strana Rubikona/Poltička strategija Alije Izetbegovića", objavljenoj prije tri godine. Odmah nakon Dejtonskog sporazuma kojim je tražen odlazak islamskih (i drugih stranih dobrovoljaca) iz Bosne i Hercegovine, u Zenici je održan sastanak bošnjačkih civilnih i vojnih vlasti s liderima stranih boraca koji traže da se na njih ne primjenjuje ova obaveza.

U dnevniku Šeika Šabana zapisano je kako je izvjesni komandant Armije RBiH Sakib "izrazio mišljenje da su četiri prethodne godine dale više za islam nego prethodnih 100 godina. Islam se čvrsto ukorijenio u ovoj zemlji. Izrazio je mišljenje da su ljudi tokom ovog perioda išli u džamiju više nego ikada ranije". 

Riječi komandanta Sakiba potvrdio je i njegov šef Rasim Delić, koji je na tom sastanku kazao: "Svjesni smo oživljavanja islama koje proživljava narod. Bogu hvala, sjeme je posijano, to niko ne može izbrisati. Treći korpus je najsnažniji primjer snage kojom vjera može prodrijeti u vojsku. Ali, vojne jedinice su, bez izuzetka, ispred civila kada je riječ o religioznim pitanjima. To niko ne može oduzeti bošnjačkom narodu."

I tako, umjesto da vojni komandanti države nad kojom je izvršena jeziva dvostruka agresija, zahvaljuju ljudima koji su se dobrovoljno priključili odbrani zemlje, što su pomogli u njenoj odbrani njenog naroda, oni su puni hvale za njihovo islamiziranje vojske. Zbog njihovog posijanog sjemena, ne islama nego krvavih ratnih zločina, "komandant Sakib" je danas presuđen na deset godina robije.

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 10

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar
Koronavirus

trenutak ...