Naša današnja priča vodi vas u daleki Japan, u Aokigaharu, šumu koja se prostire u podnožju planine Fuji.

Ta je šuma toliko gusta da su pojedina mjesta čak i tokom dana u potpunom mraku, vjetar ne uspijeva pronaći put kroz guste krošnje, a zbog gotovo potpune odsutnosti faune, u njoj vječito vlada tišina. Nije samo krajolik ono što je jezivo u ovoj priči nego ono što je u njoj pronađeno. Gomila mrtvih tijela. Više od 500 ljudi krenulo je na svoje posljednje putovanje upravo u tajanstvenoj šumi.

Ovo mjesto povezuje se sa smrću od drevnih feudalnih vremena, kad je Aokigahara, navodno, bila poprište okrutne prakse. Tada su, naime, stare i nemoćne ljude ostavljali da umru od gladi i dehidracije. Trend samoubistava intenzivirao se šezdesetih godina prošlog stoljeća nakon što je pisac Seichō Matsumoto objavio roman “Crno more drveća”, o dvojici muškaraca koji odluče završiti sa životom u ovoj izoliranoj šumi. Kako je vrijeme odmicalo, sve više ljudi odabiralo je šumu na svetoj planini kao idealnu lokaciju za suicid – naročito u martu, kad je kraj fiskalne godine u Japanu. Tokom sedamdesetih, problem je zadobio nacionalnu pažnju te je japanska vlada pokrenula godišnju provjeru šume u potrazi za tijelima. Godine 2002. pronađeno je 78 trupala, godinu dana kasnije 105…

Područje je prepuno znakova upozorenja koje je postavila vlada. “Život je vrijedan”; “Mislite na svoju porodicu!”, “Samoubistvo nije rješenje”... samo su neke od poruka, ali se na njih malo ko osvrće. Mnogi vjeruju da mjesto proganjaju tzv. yūrei, ljuti duhovi preminulih koji ne uspijevaju pronaći mir. Spiritisti smatraju da je čak i tamošnje drveće ispunjeno zlokobnom energijom te odbijaju posjetiti šumu.

Godine prolaze, a jeziva misterija ostaje…

(SB)