Piše: Avdo Avdić

Tri puta sam provjeravao tvrdnju kolege sa Kosova koji mi je, noć pred parlamentarne izbore u toj državi, kazao da je 87 aviona tokom proteklog vikenda sletjelo u Prištinu. I nije stvar u tome da ne vjerujem svom kolegi. Stvar je da nisam vjerovao ni svojim očima kada sam gledao snimak sa prištinskog aerodroma na kojem se vide stotine ljudi kako iz dijaspore pristižu da glasaju u svojoj državi. Kasnije ću saznati da je 12 hiljada automobila ušlo na Kosovo dva dana uoči izbora. Jer samo tako se, glasanjem, može stvarati država.

Istog dana, možda koji sat ranije, razgovarao sam sa prijateljima iz Srebrenice. Oni su već tada bili odlučni da bojkotuju izbore u Srebrenici. Kasnije će svoju odluku obznaniti u medijima, tvrdeći, poput Sadika Ahmetovića, da “ne mogu izdati hiljade birača protjeranih iz Srebrenice”.

A upravo je suprotno. Inicijativa Moja adresa: Srebrenica suočena s vlastitom nesposobnošću da animira svoje biračko tijelo, zašto ne i avionima kao Albin Kurti, odlučila je da izda hiljade Bošnjaka koji su se vratili u Srebrenicu. Mogu Alija Tabaković, Ćamil Duraković, Hamdija Fejzić i Sadik Ahmetović preživjeti bez svojih zastupnika u Skupštini opštine Srebrenica. Ali ko će, ako budu bojkotovali izbore, a tvrde da hoće, govoriti u ime onih povratnika koji su se prijavili u gradu iz kojeg su ih protjerali? Bego Bektić? Zašto da ne? Bolje i Bego Bektić, nego niko.

Već u novembru se moglo nazrijeti da će izbori u Srebrenici biti poništeni. Za dva i po mjeseca čelnici Inicijative Moja adresa: Srebrenica nisu uradili ništa osim što su hodali po TV studijima i stavljali postove na društvene mreže. Obišli su, istina, i lidere stranaka sa sjedištem u Sarajevu kako bi ih uvjerili da je njihova ideja o bojkotu izbora – genijalna. I svi su im lideri, ne želeći da ih proglase izdajnicima, dali podršku za bojkot.

Za svoju nesposobnost i salonsko pripremanje izbora bošnjački prvaci iz Srebrenice sada žele da okrive Centralnu izbornu komisiju BiH. Istu onu Centralnu izbornu komisiju čija je članica Vanja Bjelica vrijeđana zbog svog drugog prezimena Prutina jer je podigla ruku za poništavanje izbora u Srebrenici, čime je “izdala” srpske interese tražeći poštene izbore. Prije tridesetak dana, dakle, Vanja Bjelica i članovi CIK-a su bili izdajnici srpskog naroda, a sada su izdajnici Bošnjaka. Znaju li ovi iz Inicijative za Srebrenicu šta uopće žele? Možda da im Centralna izborna komisija BiH dodijeli gradonačelnika po mjeri? Bez izbora. Tako bi jedino mogli prikriti svoju nesposobnost i opravdati izborna sredstva uložena u porodične vozne parkove. To što su drugi ljudi stavljali glavu u torbu da bi njima obezbijedili poštene izbore, uopće nije bitno. Bitno je da će u Srebrenici biti pošteni izbori, pa makar na njima pobijedili Mladen Grujičić ili Bego Bektić.

Za kraj, jednostavna pitanja.

Da li je isto ako u Skupštini opštine Srebrenica sjedi osam Bošnjaka ili nijedan?

Da li će povratnicima u Srebrenici biti svejedno ako se u Skupštini čuje njihov glas ili samo glas Mladena Grujičića?

Da li imaju veće šanse da utiču na opštinski budžet iz Skupštine ili sa ulice?
Svi koji žele da razmišljaju znaju dobro odgovore na ova pitanja. Ali mnogo je lakše ne raditi ništa i optuživati CIK zbog toga što vam ne dodijeli mandat koji ne možete osvojiti. Ako članovi Moje adrese misle, a misle, da će međunarodna zajednica reagirati i nametnuti bošnjačkog načelnika Srebrenice, onda su u velikoj zabludi. Kao što su bili u zabludi i u julu 1995. godine. Ako su zaboravili, a nadam se da nisu, onda neka se podsjete gledajući film Jasmile Žbanić. Možda tada shvate kuda idu.