Vlada Kantona Sarajevo, ako je suditi prema javnim, svakodnevnim izlivima samohvale njenih ministara, prije svih ministra policije Admira Katice, za kojim ne zaostaje ni ministar kulture i sporta Samir Avdić i još poneki pregaoci iz kabineta Edina Forte, tokom mjesec i pol dana, koliko je prošlo od njenog comebacka na političku scenu, uradila je toliko toga dobrog, kapitalnog, prevratničkog da čini se kako komotno ne moraju ništa raditi do kraja svog mandata. Uradila je više od svih prethodnih vlada, uključujući i svoju Konaković-Fortinu iz prve njihove epizode. Naslijedili su sprženu zemlju, a nakon njih, ako ikada budu zamijenjeni, treba očekivati potop. 

Ovih dana, kada se cijela regija ujedinila u žalosti zbog smrti Đorđa Balaševića, Vlada Kantona Sarajevo nije propustila priliku da podsjeti javnost kako je veliki novosadski umjetnik proglašen počasnim građaninom Kantona Sarajevo pa je objavljena Đoletova slika sa (za njega i sve građane Sarajeva) velikim i značajnim priznanjem. Međutim, u maniru starih majstora cenzure kakve je školovao satrapski režim onoga Brke iz Kremlja, koji su s važnih državnih fotografija uklanjali ljude čim bi ih KGB pogubio ili poslao na zimovanje u Sibir, tako je na fotografiji Balaševića sa priznanjem Vlade Kantona ostao samo djelić ruke nekoga ko mu je možebitno taj prigodni poklon uručio. 

Đorđe Balašević na cenzurisanoj slici Vlade Kantona i na originalnoj u društvu bivšeg premijera Denisa Zvizdića i ministra kulture Ivice Šarića

Ista, samo malo drugačija fotografija istog događaja, bez cenzorskih makaza i amaterskog Photoshop brljanja po njoj, prikazuje bivšeg premijera Kantona Sarajevo Denisa Zvizdića i ministra kulture u njegovoj Vladi KS Ivicu Šarića, koji su na svečenosti upriličenoj povodom Balaševićevog gostovanja u Sarajevu, dodijelili velikom umjetniku višestruko zasluženo priznanje.

Ova je svečanost održana 2005. godine u vrijeme trajanja Festivala "Baščaršijske noći", kada je jedna noć bila posvećena Đorđu Balaševiću. Ovaj festival s tradicijom od 25 godina prošle godine nije održan, zamijenila ga je prigodna seoska zabava koju su za svoju dušu, u krugu prijatelja i familije, upriličili tadašnji ministar Kenan Alikadić (SDA) i direktor Bosanskog kulturnog centra Edin Urjan Kukavica (SBB).

U općoj euforiji, intimiziranju s Balaševićem i pomodarskom "trendi" svojatanju "Panonskog mornara", jedan od članova vladajuće koalicije Edin Vreto (Narod i pravda) predložio je da se gvozdeni most na Skenderiji nazove po Balaševiću. Ništa tu sporno nije, jer omiljeni Đole je zaslužio štošta u Sarajevu, ali tek kada dođe na red, kada se ovaj grad, odnosno Kanton, oduži svojim velikim sinovima, umjetnicima, sportistima, političarima. Ne bi se Balašević sigurno ljutio da malo sačeka, sve dok se ulice i mostovi na Miljacki okite imenima njegovih sarajevskih prijatelja i saboraca Davorina Popovića, Mirze Delibašića, Kemala Montena, Zdravka Grebe, Affana Ramića, Josipa Katalinskog Škije, Jadranke Stojaković... i brojnih drugih velikana o koje su se ignorantski ogriješile sve dosadašnje garniture vlasti sa svih nivoa, općinskih, gradskih, kantonalnih...

(S. B.)