Piše: SENAD AVDIĆ

U zgradu Skupštine Bosne i Hercegovine 1. marta 1992. godine ušao sam nekako "za dana", oko 18 sati, malo prije nego što će se zapečatiti kartonske kutije u koje su građani na referendumu ubacivali svoj stav o nezavisnosti Bosne i i Hercegovine. Posljednji put prije (drugog) referendumskog dana zgradu Skupštine BiH sam napustio 25. januara, te godine u ranim jutarnjim sati. "Već je zora počela da rudi", kada je sjednica Parlamenta završena nakon 20 sata trajanja, mučenja, patnje: uz skoro jednoglasnu podršku (prisutnih) poslanika zakazano je održavanje referenduma za posljednji dan februara i prvi dan marta. 

Kakva je to noć bila, kakve su se tu vidljive i nevidljive igre igrale, kakvi planovi, javni i tajni spremali, kakve spletke kovale i raskivale! Jasno je bilo odranije da će poslanici Srpske demokratske stranke, ukoliko i do kada to budu mogli, opstruirati glasanje o donošenju odluke o organiziranju referenduma. Izvjesno je bilo i da će im se priključiti i Srbi iz Saveza reformskih snaga (Milorad Dodik, Dragan Kalinić). Nije bilo dvojbe da će SDP-ovci, njih 15-ak, glasati "za" (uključujući i njihove Srbe Miru Lazovića, Krstana Maleševića, Tatjanu Ljujić-Mijatović...), ali je do posljednjeg trenutka u zraku visila krupna, možda i ključna dilema: šta će uraditi i kako će glasati Hrvatska demokratska zajednica. Već tada je kontrolu nad ovom strankom od njenog nominalnog predsjednika Stjepana Kljuića (ne)formalno preuzela hercegovačka frakcija predvođena Matom Bobanom, također zastupnikom u Skupštini BiH. U općoj gunguli, svađama, polemikama, pa potom nepreglednim, dugotrajnim pauzama novinari su pokušavali iščeprkati informacije o mogućem raspletu i potencijalnim scenarijima. Imao sam u to vrijeme relativno solidne "krtice", poznanike i drugove, u svakom od klubova zastupnika, ali ovog puta ni njihovo rovarenje nije pomagalo da se išta opipljivije unaprijed sazna i učini izvjesnim. Negdje iza ponoći Smiljko Šagolj, koji je radio za Hrvatsku televiziju i bio varen i pečen s hadezeovskim prvacima, došapnuo mi je kako je nešto ranije te noći u prostorije Kluba HDZ-a u Skupštinu stigao nadbiskup vrhbosanski biskup Vinko Puljić i da će ih pokušati ubijediti da glasaju za održavanje referenduma. "To je stav Vatikana i biskup Puljić će im ga prenijeti", kazao je Smiljko. Usput mi je objasnio kako ta hijerarhija, ono što se u Savezu komunista zvalo "demokratski centralizam", funkcionira unutar Katoličke crkve: "Biskup vrhbosanski nema nikakvu "komandnu" nadležnost nad vjernicima, pa ni zastupnicima iz Hercegovine i njegova ih sugestija ni na šta ne obavezuje ako nije usklađena s Vatikanom".

KAKO JE HDZ BiH PRIHVATIO REFERENDUM

Ponoć je bila debelo prošla kada su se nakon višesatne pauze u dvoranu vratili zastupnici, do tada raštrkani po skupštinskim hodnicima, dvoranama i budžacima. Momčilo Krajišnik iz predsjedničke fotelje je pozvao predlagače da povuku prijedlog o donošenju odluke o održavanju refernduma, u protivnom će on prvi, pa za njim svi srpski, odnosno SDS-ovi poslanici napustiti sjednicu i tako proglasiti završetak. Intervenirao je Avdo Čampara, generalni sekretar Skupštine BiH, citirajući pravilnike, poslovnike... konstatirao da za održavanje sjednice postoji kvorum čak i nakon što se Krajišnik i njegovi sljedbenici povuku. Potom su deseci poslanika pokupili svoje stvari, torbe, papiriće i krenuli za njim prema izlazu. Sve je podsjećalo na "posljednju večeru"  Saveza komunista, 14. kongres, kada su slovenski delegati napustili dvoranu beogradskog Sava centra da se nikada više ne vrate. Samo što je u ovom našem slučaju, za razliku od komunističkog "fajronta", kada su za Slovencima krenuli i Hrvati, pa delegati iz BiH, sjednica nastavila s radom. Nakon što je izašao ko je želio izaći, "bank" je preuzeo dopredsjednik Skupštine Mariofil Ljubić i odmah učinio ono što je Krajišnik prethodnih 15-ak sati odbijao: rekao da je rasprava završena i  stavio na glas(ov)anje odluku o održavanju referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Svi u sali gledali su u njen lijevi segment, gdje su sjedili zastupnici HDZ-a, i nakon što su kao po komandi jednoglasno podigli ruke, prolomio se frenetičan, dugotrajan aplauz. Bilo je negdje oko tri ujutro. Mariofil Ljubić je predložio da se rasprave i još neke predviđene tačke dnevnog reda, jedna od njih je bila odluka o smjeni guvernerke Narodne banke BiH Hajre Balorde zbog neadekvatne reakcije na "upumpavanja" u BiH milijardi bezvrijednih jugoslavenskih dinara iz Hrvatske i njihovog konvertovanja u njemačke marke. No, iz HDZ-ovog bloka čulo se negodovanje, čini mi se da sam vidio kako Boban nešto rukama signalizira, pa je Ljubić konstatirao da su zastupnici preumorni i da će se ova tačka raspraviti na narednoj sjednici Skupštine BiH. Narednog skupštinskog okupljanja u tadašnjem sastavu nikada više nije bilo.

"Dakle, referendum da, ali točno onakav kakav odgovara hrvatskom narodu. A hrvatskom narodu odgovara suverana Bosna i Hercegovina sa suverenim hrvatskim narodom, što do sada nije bio", objasnio je novinarima tih dana Mate Boban, objašnjavajući "da nema suverenosti bez svog teritorija".

I, da, skoro da zaboravim, za novog guvernera Narodne banke bio je predviđen Jadranko Prlić, što je bio prijedlog Socijaldemokratske partije BiH.

Skupštinski restoran u prizemlju, kao i šank na prvom spratu, odavno su bili zatvoreni, pa je neko, sve mi se čini Kasim Begić (SDP), iz nekog šteka izvadio bocu "viskija" koji je obletio dva-tri kruga prije nego što ga je nas desetak slavljenički brzopotezno iskapilo.

Sunce se kolebalo iznad Trebevića, hoće-neće izroniti kada smo izašli iz Parlamenta u ranu zoru, zoru.

ZLOČIN NA BAŠČARŠIJI, PUCANJ U REFERENDUM

I evo, ponovo sam nakon dva mjeseca i nešto dana u zgradi Skupštine BiH gdje je smješten organizacioni odbor za referendum u kojeg su se u prvim satima počeli slijevati prvi pokazatelji izlaznosti i rezultati referenduma. Među ljudima koji su se okupili, poglavito među novinarima, referendum i rezultati ipak nisu bili osnovna tema, prepričavao se užasni zločin koji se desio iza podneva, ubistvo na Baščaršiji tokom održavanja svadbe ispred Stare pravoslavne crkve. Ubijen je, kako se kasnije taj događaj tretirao, "srpski svat". Neke kolege koje su bile na mjestu zločina, prepričavale su detallje, da su se svatovi sukobili s lokalnim mladićima, da je pucnjavi prethodila tuča, da policija još nije pronašla ubicu, ali da "intenzivno traga za njim". Neko od novinara rekao je da poznaje mladoženjinu familiju, da stanuje u njihovom komšiliku na Alipašinu i da mu nije jasno zašto su svatovi vjersko vjenčanje išli obaviti čak na Baščaršiju pored mnogo bližih pravoslavnih crkava u Dobrinji ili na Pofalićima. Prethodnog dana, tokom održavanja referenduma stizale su sa svih strana BiH vijesti o incidentima, opstrukcijama, blokadama, ali zločin u Sarajevu sve je to zasjenio, odnosno zamračio. U televizijskim vijestima taj je događaj i reakcije na njega zauzimao centralno mjesto, prenošene su izjave svjedoka, ožalošćenih svatova, emitovana su ljutita, ogorčena saopćenja Srpske demokratske stranke, osude drugih političkih stranaka i institucija. 

Kad su negdje iza 22.00 grafike na kompjutorima instaliranim u hodniku Skupštine objavile konačne rezultate održanog referenduma prema kojima je skoro 65 posto građana izašlo na izjašnjavanje, a do u dlaku isti broj glasao za nezavisnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu, uslijedio je rutinski aplauz, prigušen strahom i nezvjesnošću pred događajima koji će uslijediti i koji su se mogli naslutiti. Na brzinu je organiziran improvizirani koktel, čiji je domaćin bio Jure Pelivan, tadašnji predsjednik Vlade BiH. Od članova njegovog kabineta, prisutan je bio samo potpredsjednik Rusmir Mahmutćehajić. Niko od čelnika ni vladajućih ni opozicionih stranaka nije u Skupštini BiH dočeko trijumfalne rezultate referenduma. Mnogo godina kasnije mi je novinarka tadašnje Televizije Sarajevo Raska Denjalić otkrila da je, dok je stajao među nama, novinarima, neko prišao Pelivanu i tiho mu nešto šapnuo. "Čudne se stvari dešavaju u gradu", kazao je prema njenim navodima Pelivanu i udaljio se.

Od zgrade Skupštine BiH do Doma pisaca, kamo se nas nekolicina zaputila na večeru, nismo sreli živog roba. Čudna, neprirodna, potmula tišina kao da je okovala grad. U Dom pisaca iza ponoći su ušle kolege iz redakcije "Slobodne Bosne" Suzana Jotanović i Sejo Omeragić, ja s Nenadom Zafirovićem, u to vrijeme glavnim urednikom Radija Pančevo, danas dopisnikom Radio-televizije Srbije iz Sjedinjenih Američkih Država. Nenad je došao u Sarajevo izvještavati o referendumu, ali i da savjetima i iskustvom pomogne Adilu Kulenoviću u pokretanju Radija "99". Izdavač "Slobodne Bosne" u to je vrijeme bila "Altermedija", firma nastala raspadom Saveza komunista BiH, na čijem se čelu nalazio dugogodišnji partijski činovnik Kulenović. Mjesec dana kasnije, nakon što je postalo jasno da novac od zarade lista Kulenović usmjerava u radijsku produkciju, raspišali smo tu vezu i okušali se u samostalnom izdavanju novine.

Dom pisaca je bio pun gostiju, on je zadnje godinu-dvije kultno okupljalište svakojakog svijeta, novinarskog, umjetničkog, političkog. Sjećam se da je za jednim od stolova sjedio kolega Boro Kontić s društvom, kao i da je neposredno po našem dolasku iz kafane izašao. Neumorni fotograf Milomir Kovačević Strašni je rekao da se "satrao" letajući cijeli dan po gradu i slikajući događaje na ulici, glasačkim mjestima i odbio moj poziv da popije piće s nama. 

Nije prošlo ni dvadesetak minuta od njegovog odlaska, a za naš sto je došao Veso Đorem, gazda Doma pisaca i stari moj fakultetski i novinarski kolega s kojim sam prije desetak godina počinjao karijeru u "Našim danima".  Blijed u licu i vidno uznemiren je kazao: "Uh, jebote, sad mi Milomir javlja da su neki ljudi blokirali cestu kod Pofalića, ne daju nikome proći, njega jedva pustili da prođe, sad je došao kući." "Kakvi ljudi, šta kaže Milomir?", pitam Vesu, on neodređeno odgovora: "Ne zna ni on, maskirani su i naoružani." Čini mi se da je istu priču ponovio za svakim stolom za kojim je bilo gostiju, ostavljajući njima da sami, bez njegovog insistiranja, izaberu jedino pametno što su mogli uraditi: da napuste kafanu.

NOĆ NEMA SVJEDOKA

Vukli smo se Kranjčevićevom ulicom, Suzana, Sejo, Nenad i ja, glupavo se nadajući da će iz pravca Pofalića naići taksi da nas poveze. Gdje uopće da nas vozi? Nismo znali. Nismo znali ni gdje smo se zaputili, nismo imali predstavu šta se dešava u gradu i oko njega. Tek bi se negdje ukazala brza sjena nekog prolaznika ili policajca. Sejo je predlagao da idemo u redakciju, koja se nalazila u zgradi Centralnog komiteta u Đure Đakovića, da odatle probamo saznati šta se dešava, ko blokira ulice, šta poduzima vlast da se stanje normalizira. "Hajdemo svi skupa na piće u 'Minu'", predložio sam kada smo bili na ulaska iz Kranjčevićeve u ulicu Đure Đakovića. "Možda ne rade, prošla je ponoć", neko se pobunio. "Rade, ne sekirajte se." Kafana "Mina" u vlasništvu Mehmeda Meše Turkića u ulici Kralja Tomislava nekako se "provalila" u posljednjih nekoliko mjeseci, više se i ne sjećam kako su se i po kojoj osnovi ljudi odjednom počeli tiskati u taj prostor, neuglednog interijera, manjeg od 15-ak metara kvadratnih. Samo mjesec i pol kasnije, krajem aprila, na kafanski me telefon zvao iz Pariza Emir Kusturica, kojem je neko (njegov životni haver Nedim Čuka Tabaković?) rekao da, ako me tu ne uspije "nafatati", neće nigdje drugo. Kako je samo taj telefonski razgovor, koji je vođen dok su snajperi derali ulicom Kralja Tomislava, bio odvratan i grub, ultimativan i pogrešan! Prekoputa "Mine" stanovao je Alija Izetbegović, a ispred njegovog ulaza cjelodnevno je stražarila policija, koja se već odomaćila i familijarizirala s vlasnikom kafane, ali i s nama, redovnim gostima. "Mina" nije bila samo kafana nego dragocjena "baza podataka" gdje smo uz pomoć Izetbegovićevog osiguranja ugrubo saznali sve što je u tom trenutku bilo važno i što se moglo saznati. Prvo da je "gospodin predsjednik u svom stanu" i da je u kontaktu s "nadležnim institucijama"; dalje da su maskirani, naoružani ljudi blokirali ulice na potezu Vrbanja most - Ekonomska škola. Potom i da se barikade nalaze i na ulazu u grad iz pravca Kozije ćuprije, da ima puškaranja prema Vogošći. Koliko je njima poznato, da li u Predsjedništvu, Vladi, MUP-u... u povodu krizne situacije ne zasijeda ikakav krizni štab ili drugo državno tijelo koje bi se bavilo uvidom i analizom dramatičnog stanja u gradu i njegovim prevazilaženjem.

U kafani je bilo još nekoliko gostiju koji su se prije nekoliko sati okupili da proslave uspjeh referenduma, a sada u nevjerici slušaju sve goru vijest od gore, psuju četnike s barikada, ali i ubice srpskog svata s Čaršije... Na pitanja Neše Zafirovića koja im postavlja na čistoj ekavici, odgovaraju sa zazorom i oprezom. Još jednu u tom trenutku dragocjenu stvar sam saznao u kafani - da moj prijatelj Zijo Softić, novinar zaposlen u Informativnoj službi RMUP-a BiH, nije noćas dolazio niti je u svom stanu koji se nalazio odmah uz "Minu", dakle na poslu je i njega ću prvog, ha se dočepam redakcijskog telefona, zvati da službeno ili off record saznam šta se dešava u gradu. 

Napuštamo "Minu" i krećemo prema redakciji, zgradi CK. U bašti kafane "Šetalište" primjećujem mali nered, boce, ostatke hrane, i tu se, reklo bi se, dernečilo povodom referenduma. Dobri portir D., vjerovatno penzionirani policajac, već je navikao na naše kasne dolaske i odlaske iz redakcije, otključava vrata i pita nas znamo li šta se dešava. "Kod ovih u komšiluku je cijeli dan prometno, čini mi se da i sada zasjedaju. Dolaze i odlaze auta, upaljena su svjetla u kancelarijama". Prvi komšiluk zgrade CK SK BiH bio je Klub delegata, nekada nacionalizirana vila Đure Pucara Starog, sve do prvih decembarskih izbora rezidencijalni ugostiteljski objekt za socijalističke funkcionere, kafana s najugodnijom ljetnom baštom u gradu. Odmah nakon izbora, malo po malo, dio po dio, taj je prostor počela "osvajati" Srpska demokratska stranka iako je, kao i druge dvije vladajuće partije, imala službene prostorije u zgradi nekadašnjeg SSRN-a u Titovoj ulici. Godinama sam revnosno i s entuzijazmom ordinirao u Klubu delegata zahvaljujući propusnici koju sam zadužio kao "radnik republičkih institucija". Jednom prilikom sam vraćajući se iz "zijana" s Dobrinje u gluho doba naletio na policajca kojem sam, umjesto lične karte, koju nisam imao, pokazao propusnicu Kluba delegata. "Šta je ovo?", okretao je prema svjetlu policajac plastificirani komad hartije. "Delegatski imunitet, druže, sve vam tu piše." Onda je zvao motorom Centralu, rekao da je "uhvatio jednoga u pripitom stanju i da se uljez poziva na delegatski imunitet", onda mu je pretpostavljeni rekao da se s tim ne igra nego da "drugu poslaniku izađe ususret". Uglavnom, skratio sam te noći materi dodatni dobar komad života kada je u gluho doba vidjela sa prozora kako izlazim iz "marice", srdačno ispraćen od "organa gonjenja".

U ljeto 1990. godine, dok je Klub delegata još imao "socijalistička obilježja" i klijentelu, ispotiha su u njega počeli navraćati čelnici novoformiranog SDS-a Radovan Karadžić, Nikola Koljević, Velibor Ostojić, a u okviru tog kompleksa se smjestila redakcija stranačkog lista "Javnost", predvođena piscem Miroslavom Toholjem, s kojim sam do tada imao korektne odnose. Svratio sam na piće jednog ljetnog od tih predizbornih ljetnih dana 1990. s novinarskim drugovima nakon što sam tabloidu "As" predao veliki i važan tekst u kojem sam napisao otvoreno pismo Radovanu Karadžiću. Karadžić je sjedio u bašti kafane i svako malo odlazi unutra da se posluži telefonom smještenim u hodniku. Nakon nekoliko njegovih tamo-vamo šetnji, krenuo sam u klozet i na stoliću na kojem se nalazio ("crveni", "Iskrin") telefon, vidio otvoren Karadžićev rokovnik. Među posljednjim rečenicama bila je bilješka: "Napad na Karadžića u novom 'Asu'". List je izašao nekoliko sati kasnije, neko je, iz redakcije, ili štamparije, Radovanu dohaberio muštuluk o njegovom sadržaju.

Uglavnom, u Klub delegata koji je tokom referendumskih dana i noći pretvoren u (ratni) Štab Srpske demokratske stranke, nisam odlazio mjesecima uoči 1. marta. Znam i kada sam to odlučio: Vraćali smo se nas nekolicina s nekog koncerta u "Zetri" i svratili na piće u Klub koji je bio usput, ušli smo pred zatvaranje radnje. Konobar nam je rekao da smo malo zakasnili, ali stari znanac bi nam donio piće da sa jednog od stolova nije ustao krupan gost, dobro pijan i proderao se: "Nema pića, gotovo je radno vrijeme, čujete šta vam gospodin konobar kaže, ili ste gluhi?!" Znao sam tog veseljaka jako dobro. Zvao se Spasoje Ćuzulan, predavao je (filozofiju) na Filozofskom fakultetu, bio decenijama jedan od najagresivnijih pijanaca ne samo u gradu nego "u regionu", gdje god bi u kafanu došao, kako je pisao Sidran za jednog njegovog partnera u piću iz predratnih dana, "svirala bi opća opasnost". Vjerovatno je profesoru bila "taraba" u svim drugim kafanama u gradu pa je utočište našao u Klubu delegata, "sa svojim narodom", koji se iznenada našao u nadležnosti njegovih fakultetskih kolega Nikole Koljevića… Alekse Buhe, Slavka Leovca, Milorada Ekmečića.

"Fakat smo pali k..cu za uši kada smo dočekali da nas Spasoje Ćuzulan istjeruje iz kafane", komentirao je moj drug Manojlo Tomić dok smo ćutke, popišmanjeni i poniženi, napuštali Klub delegata.

Tokom rata je Spasoje Ćuzulan postao prvi dekan novoosnovane Likovne akademije u Trebinju...

(U sljedećem nastavku: Kako je na blokadu Sarajeva reagirala vlast, kako smo napadnuti u redakciji "SB-a" i ko nas je (od)branio od naoružanih SDS-ovaca)