„Znaš li ti da sam ja na samom početku rata išao u Beograd kod Slobodana Miloševića i molio ga da zaustavi agresiju na Bosnu i Hercegovinu?“ Ovo nije bilo pitanje nego samonicijativni početak jedne čudne ispovijesti koju mi je izgovorio Josip Pejaković nekako s proljeća 1994. godine. Tada smo se našli, ne sjećam se kojim povodom, ako je povoda uopće bilo, u jednoj kafani u Ulici Đure Đakovića.

Piše: SENAD AVDIĆ

Postojala je u ratu kod ljudi neka čudna, dubinska, a neželjena  potreba da se ispovijedaju, da drugima povjeravaju tajne, privatne traume i prigušene radosti koje bi u  normalnim vremenima vjerovatno zauvijek to i ostale, neispričane, potisnute, skrajnute. Od ljudi koji su važili sa introvertne čudake, nepovjerljive tersove, samodostatne mrzovoljnike… naslušao sam se najnježnijih njihovih iskustava, prvih, ili tajnih ljubavi, delikatnih avantura, tajne koje „nisu planirali“ ikada sa nekim podijeliti. Valjda  je kod ljudi blizina i izvjesnost smrti skraćivala i ubrzavala put do tuđeg uha…

CONJIN RATNI PUT

To da je Josip Pejaković, veliki glumac koji je u ratnom Sarajevu bio na čelu odreda koji se brinuo o spašavanju umjetničkog i kulturnog blaga, na samom njegovom početku išao u Beograd na noge gospodaru rata, sam nekako morao znati. Čulo bi se za taj izlet već  ispričao bi on već nekome drugom, a taj neko bi se potrudio da to razglasi/“demokratizira“.

„Negdje sredinom aprila 1992.godine nas trojica iz Saveza reformskih snaga, Nenad Kecmanović, Sejfudin Tokić i ja, smo išli u Beograd gdje nas je primio Milošević…Znaš kako to ide u Bosni, u delegaciji je morao je biti i Srbin i Musliman i Hrvat.“, počeo je svoju ispovijest Pejaković.

Milošević ih je primio u svom kabinetu i bio je navodno prilično srdačan,  mada ne i iskren,  prema delegaciji iz Sarajeva. Na tom sam mjestu prekinuo Conju Pejakovića, ispričao mu svoje skromno iskustvo sa srbijanskim diktatorom od prije 6 godina, kada se on, ne sasvim neuspješno, trudio da se dopadne, dosjetkama, komplimentima, ležernim šarmom.

„To je bilo nekoliko dana nakon upada Arkanovaca u Bijeljinu i zločina čije ćemo razmjere tek kasnije saznati“, nastavio je Pejaković prepričavati susret sa gospodarom postjugoslovenskih ratova. „Pazi, ja sam na taj sastanak došao kao političar, ali naravno da nisam mogao prestati biti glumac, o politici i ratu koji je započeo sam govorio i glumačkim tehnikama. Rekao sam otprilike da sam u svojoj glumačkoj karijeri obišao cijelu Jugoslaviju, da sam na izbore izašao kao Jugoslaven, ali da sam i Bosanac „sa dna kace“. Kazao sam da kao čovjek iz naroda koji je svaki dan među ljudima znam da njega, Miloševića u Bosni ne poštuju samo Srbi, nego da ga uvažavaju i Hrvati i Muslimani i Jugosloveni i da svi oni od njega očekuju da uradi sve šta je u njegovoj moći da zaustavi pokolje koji su već krenuli. Moraš, brate, ponekad ići krmku niz dlaku, pogotovo takvom samoljubivom egocentriku kakav je on bio. Rekao sam mu da vjerujem da on ne mrzi Muslimane, ali da se oni koji vrše zločine nad njima pozivaju na njega kao predsjednika Srbije“.

MILOŠEVIĆEVA MUSLIMANKA

Prema Pejakovićevim riječima to je njegovo „izlaganje“ Miloševića prilično razgalilo, odobrovoljilo, razvezalo u jezik…“Rekao je da on nikoga ne mrzi, nijedan narod, a pogotovo ne Muslimane među kojim ima dosta prijatelja. Onda je podigao slušalicu i valjda sekretarici rekao da pozove konobaricu koja nas je prethodno posluživala. „Reci ovim ljudima iz Bosne kako se zoveš“, obratio se Milošević konobarici, na šta je ona izgovorila muslimansko ime, dal'  Izeta, ili Ifeta, ne sjećam se. „Reci ti njima kako je tebi raditi kod mene, imaš li ikakvih problema, da li te neko šikanira, vređa?“, upitao ju je  Milošević. „Lijepo mi je kod Vas, predsjedniče, zadovoljna sam, nikakvih problema nemam“, kazala je krotko konobarica, da bi  odmah potom nakon Milošeivićevih riječi „Ok, slobodna si“ napustila kabinet“. „Eto, videli ste gospodo, koliko ja mrzim Muslimane da ih imam i među najbližim saradnicima“, kazao je Milošević, nadmoćno kuckajući po stolu“, sjećao se Josip Pejaković dvije godine kasnije.

Meni se učinilo da je posrijedi bila još jedna prevara, bizaran igrokaz srpskog diktatora, kazao sam to i Josipu. On, također, nije bio do kraja siguran je li konobarica bila njegova kolegica koja je „odglumila“ ulogu muslimanke koju joj je zadao Milošević.

U proteklih tridesetak godina sretao sam se sa Josipom Pejakovićem često, nekada ti susreti i razgovori nisu bili najugodniji za obojicu. U glavnom,  više se nikada nismo vraćali na ovu temu. Nije Conja o tome kasnije nikada govorio javno, da li zato što ga niko nije pitao, ili iz razloga što je to iskustvo koje se moglo i na neželjen način tumačiti želio prepustiti zaboravu.. Podsjećao me na one ljude, koji se uvečer uz piće „raspilave“, brbljaju svašta što drugačije ne bi, pa ujutro mamurni zivkaju ljude da se izvinjavaju, izraze kajanje ili se uzdaju u njihov zaborav.

Čak mi je ponekad padalo na pamet da je Josip Pejaković sve to izmislio, izmaštao.

TOKIĆ O BEOGRADSKOJ MISIJI

Jutros, kada me dočekala tužna vijest o njegovoj smrti protiv koje je posljednjih decenija vodio vitešku, bespoštednu borbu, ponovo se sjetih Pejakovićeve priče sa početka rata i odlučih je provjeriti, i ,ako je moguće, dopuniti. Pozvao sam Sejfudina Tokića, člana mirovne delegacije i pitao ga o misiji o kojoj je govorio njegov nekadašnji stranački kolega Josip Pejaković. (Trećeg sudionika, petljanca i lažova Nenada Kecmanovića sam odavno prekrižio kao relevantnog svjedoka bilo čega)

Sejfudin Tokić

„Da, sve  je tačno što ti je pričao Conja Pejaković.  On, Nenad Kecmanović  i ja na samom početku agresije putovali u Beograd“, potvrdio mi je nekadašnji političar Tokić kojeg već dugo nema u javnosti. Potom je iznio niz detalja koje od Pejakovića nisam čuo, ili, što je vjerovatnije, nisam upamtio.

„Naš odlazak u Beograd je bio dogovoren sa rahmetli Alijom Izetbegovićem, postoji o tome i pisani trag. On nam je osigurao i avion i ovlastio pilota Omera Kulića da nas odveze u Beograd i vrati nazad. Sjećam se da je bila frka između Kulića i nekog pilota sa Pala koji je htio otuđiti da avion Vlade BiH, što nije uspio“, govori Tokić.

U Beogradu su Kecmanović, Pejaković i on proveli dva dana tokom kojih su imali brojne razgovore.

„Razgovarali smo sa tadašnjim ambasadorom SAD u Jugoslaviji Warrenom Zimermanon, zatim sa članom Predsjedništva SFRJ Brankom Kostićem i sa nekim oficirima JNA. U svim susretima smo tražili da se odmah zaustavi rat u Bosni i Hercegovini. Nakon svakog od razgovora smo bili razočarani. Ambasador Zimerman je o ratu u BiH govorio kao humanitarnom problemu, članovi Predsjedništva SFRJ se nisu ni za šta pitali“.

Sejfudin Tokića kaže da su boraveći u Beogradu shvatili da jedino efektivnog smisla ima o agresiji na Bosnu razgovarati sa Slobodanom Miloševićem koji ih je primio drugog dana posjete.

PUTOVANJE BEZ REZULTATA

„Na tom razgovoru ja sam prvi govorio, a nakon mene Conja Pejaković. On jeste zaista miješao glumački pristup i jezik političara zabrinutog za sudbinu svoje zemlje“, kazao je Tokić. Na moje pitanje sjeća li se epizode sa konobaricom, navodnom Muslimankom, odgovorio je potvrdno.

Tročlana delegacija Saveza reformskih snaga tako se iz Beograda vratila bez ikakvih ozbiljnijih efekata. „Jedino što smo uspjeli dogovoriti bio je susret Alije Izetbegovića sa generalom Blagojem Adžićem u Skoplju na kojem su nešto kasnije dogovorili o povlačenje JNA iz Bosne i Hercegovine“, kaže Tokić.

On na kraju otkriva da se nisu u Sarajevo vratili avionom kojim su prethodnog dana doputovali u Beograd. „Srpske vlasti su pokušale zaplijeniti avion Vlade BiH, pa je pilot Omer Kulić bio prisiljen u posljednji trenutak pobjeći sa beogradskog aerodroma. Mi smo se nekako uspjeli vratiti baš onog dana kada je JNA definitivno zauzela sarajevski Aerodrom“.

„Sa vama dvojicom se iz mirovne misiju u Beogradu vratio u Sarajevo i Nenad Kecmanović?“, upitao sam.

„Da, naravno, On je vrlo brzo nakon toga izabran za člana Predsjedništva BiH“, odgovorio je Sejfudin Tokić.