Nakupilo se ovih desetak dana zbivanja po svijetu kao da nema pandemije korone ili njoj uprkos. Od Srednjeg do Dalekog istoka. U Izraelu se spremaju za izbore, narednog utorka. Četvrti put u dvije godine premijer Netanyahu se bori da ostane na čelu okupacione vlade. Prvi je u svijetu po odbrani od koronavirusa, ali mu fali ono što je još važnije: nema mu više Donalda Trumpa da se, kao prošlih godina, ruku pod ruku po cijelom Izraelu osmjehuju biračima. Novom američkom predsjedniku Bidenu tamo nije mjesto i da nije zauzet važnijim stvarima. U prošli ponedjeljak je bila desetogodišnjica sirijskog “arapskog proljeća” koje se pretvorilo u krvavu deceniju. Još tamo nema mira, a neće ga ni biti bez američkog upliva, i političkog i vojnog. Predsjednik Biden, međutim, Siriju nije nigdje do sada ni spomenuo. Pa kako bi nas s brdovitog Balkana?
Ali zato jeste Rusiju i Kinu.

UVOD U SVJETSKI KRAH

Prvoj je već krajem januara, u telefonskom razgovoru s predsjednikom Putinom, najavio čvrst zaokret u odnosima u poređenju s pomirljivom politikom svog prethodnika. Trump je čak laskao Putinu. Kao kad ljudi upadno izražavaju jedan drugom zahvalnost za nešto veliko, ali ne žele da to drugi znaju. Predsjednik Biden je bio ljubazan, odmjeren, ne može kulturan čovjek reći sve u neposrednom kontaktu, ni prvi put, ali je zato prekjuče otvorio karte. Prekipjelo mu je kad su mu predočili nove dokumente i dokaze Putinovog direktnog miješanja u američke izbore prošlog novembra kako bi na njima pobijedio Trump. Rekao je da će “platiti za to” i da mu je to na svoj način najavio još u januaru. Kaže: “Imali smo dugi razgovor, on i ja - relativno se dobro poznajemo. I kada je razgovor započeo, rekao sam mu: ‘Znam te i znaš me. Ako otkrijem da se to dogodilo, budi spreman.’” Sad je došao taj čas da posumnja da li vođa Rusije uopšte ima dušu. “Ne vjerujem da ima”, rekao je. Iziritiran podsjećanjem na sudbinu ruskog opozicionara Alekseja Navaljnog, pa još pitanjem da li misli da je predsjednik Putin i ubica, odgovorio je: “Da, mislim tako.” Ali kao da nije htio otići tako daleko, jer je prije toga podugo trajalo ono “hmmmm”, uobičajeno kad se u nešto sumnja.

U Moskvi se, međutim, nije sumnjalo. Kremlj se digao na noge, iznenađen i uvrijeđen. Ambasador Anatolij Antonov hitno je pozvan da dođe u Moskvu na konsultacije. U Dumi neki poslanici izjavljuju da je Biden uvrijedio ne samo predsjednika Putina, nego i cijelu Rusiju. Kao i u Bijeloj kući, tako se i u Kremlju shvata da od zaoštravanja između SAD-a i Ruske Federacije zavise ne samo njihovi dalji odnosi, nego i relativni mir u svijetu. Poziv ambasadoru Antonovu je, kako se kaže u saopštenju ministarstva vanjskih poslova, “osmišljen kako bi se osiguralo da se bilateralne veze ne pogoršaju nepopravljivo”. A i predsjednik Biden je nakon onog “hmmmm” rekao kako je moguće “i hodati i žvakati žvakaću”, pa podsjetio kako “postoje pitanja od zajedničkog interesa na kojima bi mogli sarađivati”. On je već u januaru s Putinom produžio sporazum o ograničavanju nuklearnog oružja START od kojeg zavisi taj relativni svjetski mir. Tako, ako se u nekim prvim društvenomrežnim komentarima na Bidenove izjave može prihvatiti da je on “beskompromisni demokrata, tako da nije ni čudo što je ovakvo nešto hrabro i tačno govorio”, što je očito upućeno iz zapadne hemisfere, mnogo manje je vjerovatno ono kako se komentariše sa istoka, da je “ovo što je izrekao Biden katastrofalno. Uvod u svjetski krah.”
I prema Kini se predsjednik Biden okreće, ali znatno obazrivije. Ne zato što nema povoda za lični obračun s njenim liderom Xi Jinpingom, nego što u Kini vidi svjetsku silu veću i važniju od Rusije. Kako za SAD, tako i za svijet. Zato je indopacifički region prioritet u politici nove administracije. Tamo Biden najprije šalje izvidnicu, trojicu prvih ljudi odnosa sa svijetom: državnog sekretara, savjetnika za sigurnost i ministra odbrane. Oni se upravo ovih dana nalaze u Tokiju i Seulu, da ispitaju šta se misli o Pekingu u tim dvjema najvažnijim savezničkim državama Dalekog istoka, a onda će sjesti da razgovaraju s kineskim partnerima istog stepena. I to gdje, čak na Aljasci, što je takođe pokazatelj delikatnosti odnosa SAD-a i Kine. A šta predsjednik Biden misli o Kini, dao je šefu diplomatije da kaže prije neposrednog susreta sa saradnicima Xi Jinpinga. U govoru u State Departmentu početkom marta, Antony Blinken je rekao da je Kina jedina zemlja koja ima moć da ozbiljno dovede u pitanje sposobnost Amerike da oblikuje globalni sistem “pravila, vrijednosti i odnosa”. Naveo je glavne tačke sporenja s Kinom: Hong Kong, Tajvan i ljudska prava u pokrajini Šinđang, u kojoj se, prema ekspertima Ujedinjenih nacija, milion muslimanskih Ujgura nalazi u kineskim logorima za preobrazovanje. Obrazlažući dalje ta pitanja, Blinken je rekao da angažman s Kinom “sa čvrste pozicije zahtijeva da branimo naše vrijednosti kada se ljudska prava krše u Šinđangu ili kada se gazi demokratija u Hong Kongu, jer ako to ne uradimo, Kina će djelovati sa još većom nekažnjivošću.”
Da bi se takve upozoravajuće verbalne prijetnje začinile konkretnim koracima, Japanci se žale Amerikancima kako se, što se uvijek čini pred važne razgovore suparničkih sila, kineski ratni brodovi motaju oko ostrva u Južnokineskom moru kojima upravljaju Japanci, ali je za Kineze sporno kome pripadaju. Iz Pekinga se, opet, žale kako je nedavno jedan američki razarač prošao kroz Tajvanski zaliv, a zna se koliko se tamo smatra da Tajvan pripada kontinentalnoj Kini. Kini smeta i američko ometanje kineskih tehnoloških dostignuća, kao u slučaju Huawei telefonije ili TikTok društvene mreže. Ipak, kao i pri odnosima između SAD-a i Rusije, i ovdje se nastoje izbjeći ozbiljnije prijetnje po mir u tom području. Tako je kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi izrazio nadu u povratak dijaloga i “međusobno povjerenje” dvije najveće svjetske ekonomije.”Važno je da se američka politika prema Kini vrati objektivnosti i razumu što je prije moguće”, rekao je Wang prilikom inauguracije predsjednika Bidena.

STRAH OD NOVIH ZLOČINA IZ MRŽNJE

Kinezi predlažu novoj američkoj administraciji saradnju i na trenutno najurgentnijem problemu ne samo dvije sile, nego cijelog svijeta: borbi protiv pandemije koronavirusa. Ne znam hoće li to Amerikanci prihvatiti, jer to jeste broj jedan u prioritetima Bidenove administracije bar ove 2021. godine. Ovo što, prije nego što se očekivalo, preduzima u odnosima s Rusijom i Kinom, nije skinulo s njegove agende taj prvi unutaramerički problem. Ali samo što je krenula masovna vakcinacija američkih masa, izbio je drugi problem s kojim se veoma teško suočiti: u prošli utorak 21-godišnji bijelac Robert Aaron Long usmrtio je u Atlanti osam osoba, od kojih su šest Azijatkinje. Strahu od koronavirusa pridružio se strah od novih zločina iz mržnje prema Amerikancima azijskog ili latinoameričkog porijekla, strahu i otporu prema imigrantima. Opštem strahu od bjelačkog terorizma kao jedne od Trumpovih zaostavština koja će trajati i duže nego pandemija.

Oslobođenje