Piše: IVO KOMŠIĆ

Čak pojam konstitutivnosti koji je postao temeljna politička floskula današnje vladajuće politike u Hrvatskoj nije potvrda autentičnosti naroda nego argument daljnjeg odrođavanja naroda od njegove države.

Konstitutivnost se koristi kao pozicija koja narodu omogućuje legalnu neutralizaciju države u kojoj žive i samokonstituciju u okviru neke narodne izborne jedinice ili trećeg entiteta.

U povijesti ukupne hrvatske politike često se manipuliralo narodom, ali nikada na ovakav način. Čak davne 1900. godine, na Prvom hrvatskom katoličkom kongresu u Zagrebu, be-ha katolicima koji su na tom skupu proglašeni Hrvatima nije zanijekana bosanskohercegovačka autentičnost.

Uz brojne sudionike, njih oko 5.000, sve nadbiskupe, biskupe i svećenike iz Hrvatske, sudjelovao je i vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler sa svojim svećenstvom. Osnovni cilj Kongresa bio je povezati katolicizam s domoljubljem i osvijestiti Hrvate, ma gdje bili, da su dio ”kršćanskog rodoljubnog hrvatskog duha”.

Katolička Crkva u Hrvata dobila je zadaću propagirati u svim ”hrvatskim zemljama” jedan politički narod – hrvatski, jedinstvene narodne simbole i jedan službeni jezik – hrvatski. Pod to ”katoličko hrvatsko” podvedeni su i bosanski katolici.

To je u povijesti prvo preoblikovanje vjere u Hrvata u politički katolicizam, odnosno u nacionalnu svijest. Narod koji u temelju svoje kolektivne svijesti ima jedinstvenu vjeru, jezik, državu i državne simbole, ima i jedinstvenu nacionalnu svijest.

Ovaj katolički Kongres trebao je iz kolektivne svijesti Hrvata izbrisati razlike, ali i sve pokušaje prevladavanja tih razlika u jedinstvenoj slavenskoj kulturi ili političkoj ideologiji. Tako je tim zasjedanjem faktički Ilirski pokret kao narodni preporod Južnih Slavena, kojeg je Monarhija zabranila, dobio redefiniranog političkog nasljednika.

Ilirska ideja zasnovana na zajedničkoj kulturi i tradiciji Južnih Slavena, te na zajedničkom jeziku, preoblikovana je u jedinstvenu hrvatsku naciju.

Međutim, ni ovaj Kongres, kao ni prethodni Ilirski preporod, nisu jedinstvenu nacionalnu svijest uvjetovali jedinstvenim domoljubljem koje je potiralo vezanost naroda za zemlju u kojoj su bili autohtoni.

Nacionalna svijest be-ha Hrvata, ma koliko bila nametnuta izvana, nije se odvajala od bosanske države, nije time bila uvjetovana. Nacionalno osvještenje be-ha Hrvata nije podrazumijevalo brisanje bosanskog patriotizma. BiH je bila i ostala njihova država i njihova zemlja, njihova postojbina za koju je nacionalna svijest neraskidivo vezana.

Ovaj preokret izvršio je Franjo Tuđman kada je preuzeo vođenje hrvatske politike i kada je postao predsjednik Republike Hrvatske. On je vrlo sistematično i osmišljeno vodio taj proces preko političke stranke HDZ i njene ekspoziture u BiH.

On je prvo obnovio ideju o jedinstvenom ”povijesnom interesu” naroda jer se iz te ideje lako zaključivalo na jedinstven narod. Jedinstvo se moralo oko nečega formirati, a to nešto trebalo je biti prihvatljivo i politički legitimirano.

Nije se, naravno, smio pozivati na ono povijesno ostvarenje te jedinstvene države koja je poražena u Drugom svjetskom ratu i politički kompromitirana. Morao je tražiti drugačiju legitimaciju.

Pozvao se na ”povijesne težnje” hrvatskog naroda za formiranje svoje države. Kada se narod objedini jedinstvenom povijesnom težnjom, a težnja je zasnovana na osjećanju, na emocijama, onda se lako definira nacionalna politika.

Međutim, Tuđman je imao problem s be-ha Hrvatima. Ideja cjeline povijesnih interesa nije se mogla postići bez njih. Oni su, pak, bili vezani, i emocionalno, i politički, i tradicionalno, za svoju državu BiH i svoju nacionalnu svijest i nacionalni interes nisu mogli odvojiti od nje.

Njegova ideja ”povijesnih interesa” hrvatskog naroda u cjelini i ”povijesnih interesa” hrvatske države, podrazumijevala je jedinstvo nacionalne svijesti i domoljublja, nacije i države. Dakle, njegova ideja je bila ostvariva samo brisanjem domoljublja be-ha Hrvata i vezivanjem njihove svijesti za ”hrvatski povijesni san” – jedinstvenu nacionalnu državu Hrvata.

Nikada niti jedna hrvatska politika u povijesti hrvatskog naroda (u cjelini) nije bila zasnovana na toj ideji. Pobrisati be-ha Hrvatima svijest o vlastitoj bosanskoj državi moglo se samo brisanjem te države, njihovog političkog i egzistencijalnog toposa.

Narod se, međutim, nije mogao odroditi od svoje zemlje bez prisile. Najbolji i najefikasniji oblik prisile je rat. U ratu se svi procesi prikazuju kao iznuđeni, a to znači nisu ničija slobodna volja, nema krivice i nema odgovornosti. ”Slobodna volja” koja je rat pokrenula ostaje prikrivena. Na tu zakulisnu radnju zaigrao je Franjo Tuđman.

Rat je zacrtan kao tajni projekat, kao politika ”ispod stola”. To je veoma vidljivo u svim onim tajnim pregovorima koje je Tuđman vodio s vodstvom HDZ-a BiH i predstavnicima Herceg-Bosne. To se kao tajna priopćava čak i na tajnim sastancima, i brani kao tajna.

Tako na sastanku od 27. prosinca 1991. godine, kojeg je Tuđman sazvao u Predsjedničkim dvorima s predstavnicima Herceg-Bosne i HDZ-a BiH, problematizira se smisao te tajnosti jer dovodi do paralelnih politika, do paralelnih komandi i nejedinstva u politici.

Damjan Vlašić, zastupnik u Saboru Herceg-Bosne i predsjednik općinskog odbora HDZ-a Mostar, na tom sastanku upozorava: ”Molim vas lijepo, ako je nešto tako dobro za hrvatski narod u Herceg-Bosni, onda to dobro jer je dobro, ne treba kriti ni od koga, to treba urbi et orbi čitavom hrvatskom narodu Herceg-Bosne, a pogotovo čelništvu stranke reći, i prezentirati. Ja ću biti slobodan da kažem, moj prijatelj… i moj komšija sumještanin Mate Boban, sa mnom prije formiranja Herceg-Bosne je bio pet dana prije, da čak budem precizniji, mislim par dana prije, da bi s televizije ja doznao da je u Grudama formirana Hrvatska zajednica Herceg-Bosna čije je sjedište u Mostaru, a eto, po vragu, ja živim u Mostaru, i po vragu sam ja predsjednik Općinskog odbora u Mostaru.”

Tuđman je preko ove primjedbe o tajnim politikama i zakulisnim radnjama prešao kao da je nije ni čuo. Naprotiv, on je dvojnost u politici, koju je sam proizveo, iskoristio kao argument za likvidaciju onog vodstva HDZ-a BiH koje je stajalo na pozicijama suverene i nedjeljive države BiH.

Njega su više zanimali zaključci sjednice Predsjedništva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, od 23. prosinca 1991. godine, održane u Tomislav Gradu, koji su trebali biti realizacija zaključaka s tajnih sastanaka od 13. i 20. lipnja 1991., održanih također u Predsjedničkim dvorima.

Na tim sastancima bili su, odvojeno, odabrani čelnici HDZ-a srednje Bosne i Hercegovine. Tuđman im je priopćio svoju ideju o ”konačnom priključenju hrvatskoj državi”, kako svjedoči Dario Kordić, dodajući da su oni na toj ideji ”šest mjeseci krvavo radili”. On uvjerava Tuđmana da ”hrvatski narod u travničkoj regiji živi s tom idejom i spreman je da to ostvari svim sredstvima i u mladićima vrije hrvatski duh”.

”Hrvatski duh” ovdje ne znači ništa drugo nego jedinstvo nacionalnog interesa be-ha Hrvata s ”povijesnim interesima” jedinstvene hrvatske države i odlučnost da se ta država formira.

Na sastanku u Tomislav Gradu, samo četiri dana prije ovoga u Tuđmanovoj rezidenciji, potvrđuje se ”zajednički cilj o stvaranju i konačnom međunarodnom priznanju Republike Hrvatske”.

Naravno, nitko razuman i dobronamjeran u BiH nije bio protiv međunarodnog priznanja RH i njenog konačnog osamostaljenja od tadašnje Jugoslavije.

Ali za ovaj akt osamostaljenja u svijesti Hrvata nije se vezalo pripajanje dijelova BiH toj međunarodno priznatoj Hrvatskoj. Ta ideja se širila samo unutar HDZ-a BiH, i to samo među odabranima.

Prema instrukcijama Tuđmana sa sastanaka od 13. i 20. lipnja, formiranje Herceg-Bosne je ”povijesna odluka koja predstavlja pravnu podlogu za ulazak ovih teritorija u Republiku Hrvatsku”.

U trećoj tački zaključaka daje se puni legitimitet Franji Tuđmanu, predsjedniku susjedne države, da legitimno zastupa interese Herceg-Bosne u međunarodnim i unutarnjim političkim pregovorima. Time je jedinstven ”povijesni interes” hrvatskog naroda u RH i u BiH potvrđen i personaliziran u Tuđmanu.

Tuđmanova reakcija na to je otvoreni zahtjev da se ubuduće suverenitet BiH ne može podržavati.

”U današnjim okolnostima, gospodo, nama s općeg hrvatskog gledišta više odgovara razgraničenje, s općeg hrvatskog gledišta i s gledišta hrvatskog puta u Bosni i Hercegovini… Znači… da se mi za nju ne samo ne moramo zauzimati, mi je ne smijemo ”otvoreno” postavljati…”

Tuđman i dalje insistira na tajnosti svog zločinačkog plana – nema ”otvorenosti”. Njemu je bilo bitno da je nacionalni interes Hrvata BiH vezao za hrvatsku državu i njene ”povijesne interese” i da se u kolektivnoj svijesti naroda izbriše Bosna i Hercegovina.

Da bi se to postiglo bilo je potrebno političku svijest naroda vezati za zajedničke, ”opće interese” koji su izmješteni iz vlastite države.

Ovdje se ne radi samo o promjeni svijesti nego o praktičnoj politici kojom se uništava jedna država i njena društvena zajednica. Ta politika se provodi silom, vojnom okupacijom područja koja su proglašena hrvatskim i stavljanjem pod vojnu i političku kontrolu paradržavne tvorevine Herceg-Bosne, ”pravne podloge” za priključenje Hrvatskoj.

Kako je Tuđman izjavio na tom sastanku, ”mislim da je vrijeme da iskoristimo, da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama”. Veliki dio tog ”nacionalnog bića” nalazio se u Bosni i Hercegovini, a ”maksimalno moguće granice” su dijelile njenu državu.

Na ovom istom sastanku, ide se korak dalje u brisanju Hrvata BiH. U retorici se više ne koristi sintagma ”Hrvati BiH”, nego ”Hrvati iz BiH”, kao, recimo, Hrvati iz Amerike, iz Australije, iz Kanade ili iz drugih zemalja u koje su se iselili.

Nije dovoljno brisanje autentične nacionalne svijesti i narodne države, mora se pobrisati državni pridjev uz spomen naroda i formirati sintagma koja narod odvaja od njegove države.

Sljedeći korak je bio pretvaranje naroda u dijasporu, što je samo opis onoga što se pod sintagmom ”Hrvati iz BiH” krije. Dakle, ne postoje bosansko-hercegovački Hrvati, oni su u ovu zemlju banuli iz Hrvatske i trebaju se u nju vratiti ”iz” Bosne. U BiH su oni privremeno, do ostvarenja ”povijesnih interesa naroda”.

Nažalost, ovo nije bila samo politička zamisao, ovo nije nikakvo virtualno stanje, Tuđman je to praktički proveo silom. Za te ciljeve on je ”razmijenio teritorije”, izvršio ”etničko čišćenje”. Pri tome su izvršeni stravični zločini i prema svom i prema drugim narodima. Tomu su izrečene presude u Haškom sudu.

Međutim, to ne pomaže, nema osvještenja. Ta politika se i danas nastavlja, mirnim sredstvima, samo se otišlo korak dalje. Danas je u upotrebi naprednija sintagma – ”iseljena Hrvatska”. Be-ha Hrvati nisu više ni narod nego iseljeništvo iz susjedne države. Pitanje je dana kada će se vratiti u ”matičnu domovinu”.

Vladajuća hrvatska politika poduzela je sve da se to izvrši. Hrvati se zatvaraju u svoja kantonalna i općinska geta, okrenuti su samo sebi, odnosno Hrvatskoj, u odgojno-obrazovni sistem su uveli hrvatske programe iz Hrvatske, punoljetnim građanima daju hrvatske osobne iskaznice bez obzira na to što žive u BiH i tako povećavaju svoj broj stanovnika i biračko tijelo, dali su im pravo da sudjeluju u hrvatskim izborima itd.

Brisanje se nastavlja.

Pitanje je zašto Katolička Crkva u BiH šuti i to podnosi. I njoj je izgleda važnije ”hrvatsko jedinstvo” nego vjernici i matična država. Ona je čak ispod nivoa 1900. Prije 120 godina biskupi i svećenici su znali da narod može imati jedinstvenu religiju i kulturu, jedinstven jezik, a da ne mora biti u jednoj državi.

Oni ne shvaćaju da će s brisanjem Hrvata BiH i oni biti pobrisani. Samo je redoslijed u pitanju.

(Prenosimo s portala Autograf)