Glavni junak naše današnje priče je narodni heroj Vladimir Perić Valter.

Na današnji dan prije 76 godina, Titovi partizani oslobodili su Sarajevo. Vojnoj operaciji oslobođenja prethodila je odluka o formiranju Operativnog štaba za oslobođenje Sarajeva, donesena 17. marta. Šest dana kasnije, ovaj štab je izdao naređenje: "...za direktan napad na Sarajevo od snaga 5. korpusa učestvovat će 10. divizija u cjelini i 4. divizija bez jedne brigade..." Tog 6. aprila 1945. godine, Sarajevo je oslobođeno, ali legendarni Vladimir Perić Valter slobodu nije dočekao.

Do samog dana oslobođenja Valter je stajao na čelu svih ilegalnih akcija koje su ih protiv okupatora u gradu provodili sarajevski ilegalci.

U okupirano Sarajevo Valter je stigao u ljeto 1943. godine, po naređenju rukovodećih ljudi Narodnooslobodilačkog pokreta Bosne i Hercegovine. Njegov zadatak bio je oživljavanje sarajevskog ilegalnog pokreta, organiziranje obavještajne službe i provođenje operacija koje su okupatoru i domaćim izdajnicima imale pokazati da je slobodarski duh Sarajeva nemoguće slomiti. Poginuo je na dan kad su partizanske jedinice pobjednički umarširale u Sarajevo.

Vladimir Perić Valter ušao je u legendu već za života, a film Hajrudina Krvavca "Valter brani Sarajevo" iz 1972. godine zauvijek je otrgnuo njegov lik od zaborava.

U jednom od izvještaja, koje je pred oslobođenje Sarajeva Vladimir Perić Valter poslao Operativnom štabu Grupe korpusa, stoji da u Sarajevu veliki broj pripadnika narodnooslobodilačkog pokreta čeka na dati znak. Pod neposrednim Valterovim rukovodstvom bile su udarne grupe i obavještajna služba. Okupator se bojao pobune u gradu pa je preduzeo sve mjere koje je imao na raspolaganju. Posebno je značajan sastanak u vili "Braun", koji su organizirali Nijemci, i dolazak u Sarajevo ustaškog pukovnika Vjekoslava Luburića Maksa, s grupom ustaških koljača, a s ciljem da se na najgori represivan način spriječi pobuna u gradu.

Uloga Luburića je bila da sa svojom "kaznenom ekspedicijom", grupom monstruoznih sadista i koljača, stvori atmosferu straha kako bi se njegove gazde sa svojom vojskom povukle bez većih gubitaka i zastoja. Pod njegovim rukovodstvom i uz njegovo lično učešće izmišljani su najsvirepiji načini mučenja i ubijanja rodoljuba i nedužnog stanovništva. Ogrezao u krvi poslije krstarenja po mnogim krajevima u NDH, došao je i u Sarajevo.

U gradu je zavladao neviđen teror. Nastala su masovna hapšenja. Građani su u prvi mah pretpostavljali da se uhapšeni ljudi odvode u logore ili su u nekom od zatvora u Sarajevu. Luburić je nastojao da kroz vrlo prepredenu igru 'Stožera', 'Sudova' i 'Branitelja' sakrije istinu, oslabi budnost i omogući svojoj rulji krvnika da lakše hvataju i ubijaju svakoga ko se iole suprotstavlja strahovladi njegove bande. Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača detaljnim provjeravanjem ustanovila je ukupno 323 Luburićeve žrtve od 18. februara do 4. aprila 1945. godine u gradu Sarajevu.

S ustaškom državom tih dana povlačili su se razni kvislinzi i drugi njihovi saradnici. Tih dana stigla je vijest da je Hitler dao saglasnost za napuštanje Sarajeva. Luburić je pobjegao iz Sarajeva 4. aprila 1945. Tog istoga dana došao je u Sarajevo Ivica Frković, Pavelićev ministar, da realizuje nalog Pavelića za povlačenje. Pošto nije našao Luburića, nalog je predao ustaškom pukovniku Franji Sudaru kao najstarijem ustaškom oficiru po činu. Sudar je pismo o povlačenju pročitao pred oko 15 ustaških časnika. Odmah je dat nalog za povlačenje svim vojnim jedinicama i činovničkom aparatu. Tada je konstatovano da je za evakuaciju potrebno 1.300 vagona samo za potrebe ustaša, međutim Nijemci su imali dvije, a ustaše samo jednu kompoziciju od po 20 vagona za jedan dan. Pored toga, na aerodrom Rajlovac stigla su četiri transportna aviona u kojima će bježati ustaški glavari. Ustaške glavešine i drugi zlikovci uspaničeno organizuju bijeg i posljednjih ostataka raznih policijskih i drugih prirepaka.

Posljednje dane prije oslobođenja Valter je nastojao biti svugdje prisutan. Odlazio je od jedne do druge udarne grupe, utvrđivao stanje i procjenjivao situaciju i davao uputstva. Kada je bio u Pošti, saznao je za požar u Fabrici duhana. Tada je Vojo Osmokrović nazvao vatrogasce i naredio im da odmah krenu na gašenje požara. Zajedno sa pridošlim vatrogascima, Vojo i Valter su krenuli prema Fabrici duhana. Kada su stigli blizu fabrike, u Brankovu ulicu, ispred broja 1, eksplodirala je granata od koje je na mjestu poginuo Valter ne dočekavši slobodu i ulazak partizana u Sarajevo.

(SB)