PROZIRNA IGRA MILORADA DODIKA: Zašto je lider SNSD-a priču o "otcjepljenju" zamijenio pričom o "mirnom razlazu" i šta ona znači u evropskom (povijesnom) kontekstu?

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik proteklih mjesec dana forsira priču o "mirnom razlazu u BiH". Pažljiviji poznavaoci političkih prilika osjetit će izvjesnu promjenu u Dodikovoj terminologiji. Od priče o "otcjepljenju", "nezavisnosti" i "samostalnosti" Republike Srpske prelazi se na onu o "mirnom razlazu".

  • Mini market

  • 14. Apr. 2021  14. Apr. 2021

  • 10

Igra pojmova

U čemu je razlika? Prvi red pojmova je znatno agresivniji. Pojam "otcjepljenje" je znatno agresivniji, asocira na unilateralnu, secesionističku akciju entiteta RS. S obzirom na odredbe Dejtonskog sporazuma, kojima se decidno kaže da entiteti nemaju pravo na otcjepljenje, svaka priča o tome neminovno znači kršenje međunarodnog prava. U konačnici, s obzirom na to da bi to značilo jednostrano napuštanje Mirovnog sporazuma, to bi značilo - rat. U ovom kontekstu vrijedi podsjetiti i da je Dodik upravo zbog prijetnji otcjepljenjem stavljen na američku crnu listu.

Za razliku od "otcjepljenja", "nezavisnosti" ili "samostalnosti" Republike Srpske, pojam "mirnog razlaza" je znatno blaži, neupućeni bi rekli da je skoro pa pacifistički. Pojam "mirni razlaz" više asocira na scenarij Čehoslavčke nego na proces raspada bivše Jugoslavije. Za razliku od otcjepljenja, koje je jednostran postupak, "mirni razlaz" je rezultat volje svih strana. Kada imamo na djelu otcjepljenje, jedna strana želi da se odvoji, a druga ne želi; kada, pak, imamo na djelu "mirni razlaz" - tada obje strane prihvataju razdvajanje, čak i ako je nevoljno. Ili svakidašnjim jezikom govoreći, "razlaz" više zvuči kao sporazumni raskid ugovora ili razvod.

Nema sumnje da je Dodikova promjena terminologije rezultat pažljivog promišljanja. On, s jedne strane, želi da održi kontinuitet svoje politike "otcjepljenja", "nezavisnosti" i "samostalnosti" entiteta RS. S druge strane, pokušava tu politiku upakovati na takav način da ne bude uznemirujuća za uho međunarodne zajednice, čiji je ultimativni cilj na Balkanu - mir i stabilnost. Drugim riječima, Dodik želi otcijepiti RS na način da ne ugrozi mir i stabilnost.

Da li je to moguće? To je pitao i predsjednik Slovenije, a to zanima i svakog čovjeka u ovoj državi.

Na teorijskom nivou, "miran razlaz" bi bio moguć kada bi svi u Bosni i Hercegovini bili za takvu opciju. A valja odmah reći da Bošnjaci, bez obzira na svoju političku i ideološku podijeljenost, zasigurno nisu za ovu opciju. Čehoslovački scenarij "mirnog razlaza" nije moguć u Bosni i Hercegovini. Najprije, slovačke vlasti nisu sistemski protjerale Čehe i nad njima nije izvršen genocid. Tako da "gubitak" Slovačke Česima nije bio utoliko traumatičan koliko bi gubitak RS-a (tj. Podrinja, Krajine, Istočne Hercegovine i Semberije) bio za bošnjački narod.

Imajući u vidu navedeno, Dodik se, dakle, može uzdati samo da će Bošnjaci podići ruku za otcjepljenje RS-a. To pokazuje sav apsurd pojma "mirnog razlaza".

Drugo važno pitanje jeste pozicija Dodikove politike u kontekstu međunarodnog poretka. Eventualno otcjepljenje nije pitanje koje se tiče samo Bosne i Hercegovine, već i cjelokupne evropske i međunarodne stabilnosti.

Evropa i granice

Međunarodni poredak je, nakon Drugog svjetskog rata, utemeljen na principu nepovredivosti granica. Važno je podsjetiti da je taj princip utemeljen nakon zastrašujućih iskustava prve polovine 20. stoljeća, kada su u međunarodnoj politici granice imale znatno relativniji značaj nego danas. Naprimjer, tokom tridesetih godina prošlog stoljeća proces "prekrajanja granica" bio je permanentan.

Nacistička Njemačka je najprije anektirale teritorije Alzasa i Lorene, koje su nakon Prvog svjetskog rata pripale Francuskoj, a koje se, uzgred budi rečeno, i danas nalaze unutar Francuske (Strasburg je glavni grad Alzasa). Nakon toga, Njemačka je pripojila i dijelove Čehoslovačke, tzv. Sudetenland, gdje su većinom živjeli etnički Nijemaci. Indikativno je da su, nakon Minhenskog sporazuma, kada je Njemačkoj dato pravo na dijelove Čehoslovačke – i druge države, prije svih Poljska i Mađarska, počele zahtijevati dijelove Češke, što je dovelo do potpune i u modernom periodu nezapamćene destabilizacije evropskog kontinenta. Na koncu, usljed njemačkih aspiracija na dijelove Poljske (Gdanjsk-Danzig), došlo je i do početka Drugog svjetskog rata. Valja napomenuti i da su čehoslovački i poljski Nijemci pokušavali legitimirati svoje pravo da se otcijepe od Čehoslovačke i Poljske te pripoje Njemačkoj upravo teorijom o "samoopredjeljenju naroda", na koju se Milorad Dodik danas rado poziva.

Nakon iskustva Drugog svjetskog rata, tvorci međunarodnog poretka, kao i međunarodnog prava (prije svega Povelje UN-a), došli su do zaključka da je jedini način prevencije sukoba uspostavljanje principa nepovredivosti granica. Tek uz svijest svih država u Evropi da ne mogu dobiti teritorije susjednih država, moguće je izbjeći ponavljanje sudetskog scenarija i krize s kraja 1930-ih, kada su se granice pomjerale skoro svakih godinu dana, u zavisnosti od toga ko je s kolikom silom raspolagao.

BiH i Kosovo

Na primjeru Kosova moguće je vidjeti do čega dovodi proces promjene granica. Iako je put Kosova ka nezavisnosti bio potpuno opravdan, jer je Miloševićev režim provodio zločinačku kampanju protiv kosovskih Albanaca, činjenica je da je pitanje Kosova još najveći politički problem na Balkanu. A još je skoro cjelokupan Zapad priznao Kosovo, pa i susjedi.

Za razliku od kosovskih Albanaca, Srbi u Bosni i Hercegovini nisu žrtva masovnih progona i ugrožavanja prava, a nijedna država u međunarodnoj zajednici nije pokazala naznaku da bi ovaj entitet priznala kao nezavisnu državu. U slučaju unilateralnog proglašenja nezavisnosti, entitet RS ne bi priznala ni Bosna i Hercegovina niti međunarodna zajednica, što znači da bi RS postao mnogo, mnogo veće izvorište nestabilnosti za Evropu nego što je Kosovo. U situaciji u kojoj međunarodna zajednica ne može riješiti pitanje odnosa između Kosova i Srbije, otvaranje jednog višestruko složenijeg problema posve je neprihvatljivo sa stanovišta zapadnih zemalja.

Međunarodnoj zajednici je i radi unutrašnjih pitanja značajnog dijela evropskih država potpuno neprihvatljivo aktueliziranje granica po etničkom principu. Jasno je da bi bilo čije priznanje RS-a u Evropi dovelo do još žešćih zahtjeva za nezavisnošću u Škotskoj, Kataloniji, Baskiji ili na Korzici. U tom smislu, teritorijalni integritet BiH je suštinski povezan sa sveukupnom evropskom stabilnošću; drugim riječima, braneći granice i državnost BiH, međunarodna zajednica, zapravo, brani red i mir u vlastitoj kući.

Imajući u vidu sve navedeno, jasno je da, bez odobrenja Bošnjaka i Zapada (kojeg sigurno neće biti), nikakav "miran razlaz" nije moguć. Moguća je samo jednostrana akcija entiteta RS, koji bi proglašenjem otcjepljenja samo izašao iz okvira Mirovnog sporazuma (Daytona), čime bi de facto proglasio rat i čime bi izašao iz jedinog okvira svog pravnog postojanja.

(S. B.)

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 10

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...