Piše: SLOBODAN ŠOJA

U tome se, između ostalog, ogleda genijalnost Hajrudina Šibe Krvavca. Poslije njegovog filma ”Valter brani Sarajevo”, 1972. godine, Valter postaje živi simbol onog najzdravijeg, najduhovnijeg i najuniverzalnijeg što posjeduje Sarajevo, a stanovnici Sarajeva željeli su se ponosno identificirati sa Valterom jer su se u njemu željeli prepoznati i svijetu pokazati upravo takvim.

Kad gestapovac Wilder u onoj nezaboravnoj sceni na kraju, praćenom moćnom muzikom Bojana Adamiča, traži od odlazećeg njemačkog komandanta da mu kaže ko je Valter, Von Dietrich mu odgovara: Ich werde ihn Ihnen zeigen. Sehen Sie diese Stadt? Das ist Walter! (Pokazaću vam ga. Vidite li ovaj grad? To je Valter!).

Tom i takvom Sarajevu istorija i Šiba su ostavili u amanet da bude jedinstveno, širokogrudo, neustrašivo i nepobjedivo, odnosno da vječno liči na svog i Šibinog Valtera. Nemoguće je naći pravog Sarajliju koji nije ponosan što se Valter i Sarajevo pominju kao sinonomi vječne borbe za posebnu društvenost, humanost i bliskost.

Sarajevo koje jače od drugih voli svoje simbole neizmjerno je voljelo Šibu. To je on znao. Umirući u ratnom Sarajevu jula 1992. godine (iz kojeg nije otišao iako je mogao) Šiba je u grob ponosno odnio uvjerenje da su njegov Valter i njegovo Sarajevo potpuno i neodvojivo organski srasli u svojoj posebnosti.

Da je neki nebeski režiser određivao datume nečije smrti, odredio bi da Šiba proživi svoje posljednje filmsko vrijeme od 1992. do 1995. i da njegova posljednja klapa padne na samom kraju opsade Sarajeva, u vrijeme njegovog novog oslobođenja 1995. godine.

Kao Vladimir Perić Valter tačno pedeset godina ranije. Legenda za života, taj inteligentni komandant, jedan od boljih i hrabrijih partizanskih obavještajaca, poginuo je za slobodu Sarajeva, na dan kad je Sarajevo konačno oslobođeno, 6. aprila 1945. godine.

Šiba je nestao na samom početku rata i odmah otišao u legendu.

Nije čudo što je Sarajevo uvijek sa posebnom milinom i ponosom slavilo 6. april 1945., Dan grada Sarajeva. Mnogo više prije rata dok su još bile žive uspomene iz jugoslovenskih vremena.

Novo vrijeme iza 1995. godine izbacilo je neke nove ljude, običaje i pravila pa ne čudi što je posljednji gradonačelnik – poznati ”borac protiv antifašizma” – pokušao čak ukinuti 6. april 1945. kao Dan Sarajeva. Time bi se Sarajevo odreklo svoje antifašističke tradicije.

Sa pojavom ovakvih novih likova, sve je manje bilo mjesta za heroje starog doba koji su, jedan po jedan, gubili obilježja u Sarajevu. Među njima su bili čak i oni koji su život dali za Sarajevo 6. aprila 1945., kao, na primjer, Fuad Midžić.

Valter ima i dalje svoju ulicu i spomenik samo što na njega niko od zvaničnika ne polaže cvijeće na Dan Sarajeva.

Na sarajevskom crnom horizontu pojavili su se brojni nasrtljivi krimogeni antiheroji zaljubljeni u vlastitu naciju. Oni su preuzeli komandu nad gradom i nad građanima kojima su nacionalna i religijska pripadnost bile uvijek sporedne, kao i predmet čuvenih sarajevskih viceva.

Pravednost, humanost, komšijska prisnost, socijalna osjetljivost, tolerantnost, velikodušnost… ostale su u pričama i predanjima, kao sjećanje na neko zlatno vrijeme koje se potiskivalo i zatomljavalo.

Po svršetku srpske ratne opsade, Sarajevo je postalo žrtva klijentelističkog polusvijeta. Počela je nova, oligarhijska, opsada vlastohljeplja, gramzivosti, kriminala, nekulture, izopačenosti, podlosti, licemjerja, uskogrudosti, bešćutnosti, nepotizma…

Zato ne čudi što je bosanska muzička grupa Dubioza kolektiv 2010. godine spjevala pjesmu ”Vratiće se Valter”. ”Valter je tu oko nas, svi smo mi Valter kad kucne čas… Ovaj grad, ova zemlja ima zajeban karakter. Najviše kad treba vratiće se Valter”.

Godine su prolazile, Valter nije dolazio. Ali kad se neko postojano i odano očekuje, obično se pojavi.

Valter nam se iznenada prikazao u liku Bogića Bogićevića, nekadašnjeg člana Predsjedništva SFRJ, kad je u oktobru prošle godine pristao na kandidaturu za gradonačelnika Sarajeva.

Izbor gradonačelnika Sarajeva nije direktan i odvija se obično u martu ili aprilu sljedeće godine zbog komplicirane procedure izbora Gradskog vijeća.

Nemoguće je opisati tu radost koja je eksplodirala u oktobru 2020. godine, ali dirljivo je bilo posljednjih mjeseci osluškivati kucanje srca Sarajlija i živjeti njihovo uzbuđenje, ushićenje i nestrpljenje.

Bogićević je izgledao kao najljepši politički poklon ljudima koji se nisu prestali nadati da će politička noćna mora jednom prestati. Bio je to ujedno najbolji simbolični početak povratka morala u politiku jer je trideset godina ranije Bogićević bio simbol morala u poplavi opšteg nemorala.

Sjetimo se kako je sredinom marta 1991. godine održano nekoliko sjednica Vrhovne komande Oružanih snaga Jugoslavije. Osam članova Predsjedništva SFRJ trebalo je donijeti odluku o uvođenju vanrednog stanja na cijeloj teritoriji SFRJ, podizanju borbene spremnosti i mobiliziranja jednog dijela vojske.

Bio je to pokušaj da Jugoslovenska narodna armija u trenucima kad je prestala biti jugoslovenski ponos, a postala korumpirana i iskvarena tvorevina sačuva ono što se nije moglo sačuvati i što su i rđavo vrijeme i loši ljudi pokušali na svaki način uništiti. Ubijanje boljeg od sebe je naš specijalitet.

U tim prelomnim satima u ledenoj prostoriji Vojne komande u Beogradu ispod nivoa zemlje vagala se ljudska čast. Članu Predsjedništva SFRJ iz Bosne i Hercegovine Bogiću Bogićeviću nuđene su kuće, vile, debeo račun i dobar život, samo da svojim glasom omogući vojni udar.

Vile i bogatstvo zamijenio je životom bez plate koju nije primao od septembra 1991. godine. Novac mu nije ni trebao jer je imao prijatelje, svoje sugrađane valterovce.

Radost o povratku Bogićevića, a nekako i Valtera, širila se brže od korone i izgledala je čeznutljiva i skoro djetinja. To je lako razumljivo jer su očekivanja bila prevelika, poput tuge zbog opšte močvarizacije sarajevskog društva.

Naivno, ali ljudski posve razumljivo, desetine hiljada ljudi očekivali su da će prvi put poslije 1992. godine ”u ovom gradu sunce zasjati kako treba”.

Osoba koja piše ove riječi to najbolje zna jer je na isti način oboljela od virusa drhtave razdraganosti.

A onda se dogodilo nešto naizgled nestvarno, nešto što liči na gradsku sramotu i tragediju, nešto što nas je bolno podsjetilo u kakvom svijetu i vremenu živimo.

Uz Jovana Divjaka, najpopularniji i najcjenjeniji čovjek u Sarajevu, čovjek kome se bezrezervno divi ljevica, centar i desnica, čovjek o kome nijedna osoba nije kazala niti jednu ružnu riječ, nije izabran za gradonačelnika Sarajeva.

To nije bilo slučajno već planirano. Bogićević je ružno i nedostojno prevaren i odbačen. Licemjerje i pretvornost doživjeli su vrhunac i pobijedili.

Neko novo manjinsko Sarajevo nije željelo Bogića Bogićevića. Bila je to poruka sanjarima da ovo nije vrijeme moralnih, odgovornih, principijelnih, slobodnih i slobodoumnih političara.

Pozicija gradonačelnika Sarajeva je protokolarna i ne podrazumijeva nikakvu moć. Unaprijed se znalo da Bogićević neće moći ni na šta uticati, ali sama pojava makar jednog odgovornog i moralnog političara u moru neodgovornosti i nemorala predstavljala je opasnost.

Vlastitim izdizanjem, Bogićević bi umanjio sve ostale. Radeći isključivo u korist građana, on bi još više raskrinkao one koji rade samo za vlastitu korist.

U novoj bosanskohercegovačkoj politici od političara se očekuje da budu poslušni i da izvršavaju partijske zadatke. To je glavni razlog zašto nikom nije trebao jedan nezavisni Bogić Bogićević.

Nema nikakve sumnje da je najmanje stotinu hiljada Sarajlija željelo Bogićevića. Ali o njemu je odlučivalo 28 osoba među kojima ima dovoljno političkih trgovaca i poslušnika.

Ovo što se dogodilo Bogićeviću svjedoči zapravo da na postratnom jugoslovenskom prostoru o sudbini ljudi ne odlučuju oni sami. Njihova prava i njihovi univerzalni interesi nalaze se u rukama šačice moralnih invalida koji odluke donose onako kako to odgovara njima, a ne ljudima, društvu i državi.

Bogić Bogićević nema za čim žaliti jer ni ovaj put nije izdao sebe. Sarajevo koje je oteto njegovim građanima izdalo je sebe. Dugo će u grudima Sarajlija živjeti bol i žal što im se srušio još jedan veliki san.

A dodatnu bol izazvala je smrt Jovana Divjaka, razočaranog borca, humanitarca i vizionara koji je znao da je u prvim danima poslije rata najvažnije pomagati djeci da ne odrastaju u mržnji.

Zato je osnovao udruženje ”Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu” koje je do danas dodijelilo više od sedam hiljada stipendija. Svoj život Divjak je posvetio djeci koju je učio radu, ljubavi i poštenju i po tome će ostati upamćen. Sahranjen je u Sarajevu 13. aprila 2021. godine.

Jovana Divjaka ne pominjem slučajno u ovoj priči o Sarajevu, Valteru i Bogićeviću. Jovina agonija u vrijeme rušenja Bogićevića samo je potvrda da je Sarajevo izgubilo posljednju priliku da se Valter vrati u naš grad. Izgleda da je i Valter digao od nas ruke.

(Prenosimo s portala Autograf)