Piše: ALIDA BREMER

Jedna oda rimskog pesnika Horacija počinje riječima „exegi monumentum". Podigoh spomenik trajniji od bronze, kaže Horacije. Sazdan od poezije ovaj spomenik neće biti izložen vjetrovima i kišama. Ovaj su motiv preuzimali drugi pjesnici, najslavniji među njima Puškin, koji u odi istog naslova kao što je Horacijeva, naglašava da put do njegovog spomenika ne može obrasti korov. Dok se zadnji pjesnik na svijetu bude spominjao, kaže Puškin, spominjaće se i moje pjesničko djelo, i to zato jer sam u teškim vremenima pjevao o slobodi i bio na strani potlačenih.

Predstojeća dodjela Nobelove nagrade Peteru Handkeu, piscu koji je već osvojio brojne nagrade, izazvala je veliku debatu – ne samo u Njemačkoj. Evo pregleda stavova o ovom piscu koji nije popustio pred kritičarima.

Iako austrijskom piscu Peteru Handkeu na samosvijesti o pjesničkom poslanju nikad nije nedostajalo, te ju je kontinuirano opisivao i posvetio joj čitava djela, a ne samo jednu odu, on je za života saliven i u bronzu, a imao je čast i sam da otkrije svoj spomenik. Na fotografijama koje su 7. maja 2021. snimljene u Banja Luci ne čini se da je ovaj pisac ni malo zabrinut za moguće propadanje predimenzioniranog spomenika koji ga prikazuje figurativno, s nešto povećom glavom, boemski elegantnog, sa solidnim cipelama za pješačenje, onako kako Handkea znamo s fotografija, iz intervjua i biografskih dokumentaraca. Ni korov čini se ne zabrinjava pisca, a kako je spomenik stavljen pred zgradu Vlade Republike Srpske, tu ne bi trebalo biti ni opušaka, pa i ako se nekakav golub olakša na glavu Nobelovca, svakako će ista biti brzo oprana i uglancana.

Horacije i Puškin su razmišljali u dimenzijama vječnosti i nisu vjerovali u stabilnost ondašnjih prilika. Tako obojica naglašavaju da trajnost njihovim spomenicima garantuje baš to što ih nije niko podignuo kao opipljive u svijetu podložnom stalnim mijenama – prvi je mislio na Rimsko, a drugi na Rusko Carstvo. Zlobnici bi sad mogli reći kako eto Handke više vjeruje u postojanost Srpskog Carstva nego što su ova dvojica vjerovala u svoja carstva, ali to bi bila pomisao na nivou anegdote, dok su Horaciju i Puškinu važne bile dublje poruke.

Na nivou šale pak spomeniku se već sad ne predviđa trajnost, pa tako u jednom vicu Mujo kaže Hasi: „Jesi čuo ba da su onom Nobelovcu podigli spomenik u Banja Luci?" a Haso odgovara: „Ako su, važno je da je Nobel i dinamit izumio". Da su poznavali istoriju balkanskih krajeva kao istoriju stalnog rušenja i građenja i da su čuli što se dogodilo s nebrojenim spomenicima širom bivše Jugoslavije u zadnjih trideset godina, vjerovatno bi Horacije i Puškin bili oprezniji od Handkea i možda bi se pokazali manje oduševljenima zbog počasti koju bi im udijelila bilo koja vlada, pa bila ona carskorimska, carskoruska ili republikosrpska.

Nedavno je jedan od meni najzanimljivijih savremenih srpskih pisaca Dejan Tiago Stanković objavio članak u NIN-u o anketi koju je sproveo na Tviteru povodom diskusije o najnovijim planovima za prekrajanje granica Balkana poznatim pod imenom „Non Paper", a postavio je ova dva pitanja: 

„Кoju bi tačno vajdu Srbija i njeni građani imali od hipotetičkog ujedinjenja sa Republikom Srpskom? Кoju bi korist građani Republike Srpske imali kada bi se ujedinili sa Srbijom?"

Dobio je puno različitih odgovora, a meni je bio najsmešniji ovaj koji je na Fejsbuku ostavio Zoran Stanković:

„Kada bismo se ujedinili:

1. bila bi jedna manje loša vlast na Balkanu. Od dve loše, stvorili bismo jednu.

2. Republika Srpska bi se ratosiljala do neba glupog naziva."

Moram priznati da sam se često pitala kojim riječima opisati neobičnost imena „Republika Srpska" kao susjednog područja „Republike Srbije", a iskrenost kojom ovaj komentator naziv „Republika Srpska" opisuje kao „glup do neba" je osvježavajuća.

Manje osvježavajuće su riječi Petera Handkea iz jednog intervjua koji je 2013. godine dao Večernjim novostima, a koji je naslovljen s „Petar Handke: Čistota još diše u Srbiji": „Ne samo u Srbiji nego i u Republici Srpskoj postoji neka čistota koja ima trajanje od dve hiljade godina. Takva čistota ne postoji u Francuskoj ili Nemačkoj. Ima je, doduše, ali ona ne živi, ne diše." Teško se ne naježiti nad pojmom čistote u zemlji u kojoj su sprovođena „etnička čišćenja" čiji je konačni rezultat i taj entitet u kojem se zadnjih dana održavaju svečanosti u čast Nobelovca. Ne samo što je u glavnom gradu tog entiteta otkrio sebi spomenik, već je primio i Orden Republike Srpske na lenti, a potom je otputovao u Višegrad gdje je u tvorevini zvanoj Andrićgrad dobio „Veliku nagradu Ivo Andrić", no sve to nije dosta, pa će u ponedjeljak  u Beogradu iz ruku Aleksandra Vučića dobiti i Orden Karađorđeve zvezde prvog stepena.

Naravno, o Handkeu kao političkom autoru je već gotovo sve rečeno. I to kako je u svom književnom djelu, a ne samo u intervjuima, branio pravosnažno osuđene ratne zločince Milana Lukića i Novislava Đajića, i to kako je govorio na sahrani Miloševića, pa i to kako uporno negira genocid u Srebrenici. Teško da bismo ga vidjeli na strani potlačenih kako je sebe vidio Puškin. Dok gledamo Handkea kako uživa u društvu Milorada Dodika i dok prima ordenje iz ruku političkih moćnika više nam se nameće ideja dvorskog pjesnika nego Puškinov pojam slobode koju donosi pjesništvo.

Manje je analizirana mogućnost da je Handke dopustio manipulisanje svojim imenom i da služi političkim ciljevima onih koji zagovaraju „etnički čiste" države, iako takvo nešto ne postoji nigdje, pa i sam Handke je Austrijanac od majke koruške Slovenke i oca njemačkog vojnika. Da njegovo putovanje u Republiku Srpsku i u Republiku Srbiju dolazi u trenutku trećeg talasa pandemije, u kojem su sva putovanja izuzetno ograničena, zlobnici bi mogli povezati i s tim fantomskim Non Paper-ima za koje niko ne može dokučiti otkud su se uopšte stvorili.

U trenutku u kojem od bolesti umiru hiljada ljudi, u trenutku kad još nije moguće izračunati rupe koja će nastati u budžetima zemalja pogođenim zastojem proizvodnje i turizma, dok se građani dovijaju kako doći do cjepiva, kako posjetiti stare roditelje ili kako poslati novac djetetu koje se školuje u inostranstvu, jer ne vidi perspektivu u svojoj zemlji, neki političari nemaju pametnijeg posla do podizanja spomenika, dijeljenja ordenja i nagrada i smišljanja strategija kojima bi prekrajali granice i otvarali mogućnost novih ratova, kao da bi ikakav kroj mogao donijeti ekonomski, društveni, zdravstveni, obrazovni, kulturni i bilo kakav prosperitet, toliko neophodan u područjima kroz koje ne vozi jedan jedini pristojan voz.

Tamo gdje više ne voze vozovi, tamo prestaje Evropa, ma koliko uvjerljivo baš eto tu Peter Handke otkrivao „čistoću", ali se ipak uvijek vraćao u svoju vilu kraj Pariza. To što svojim imenom snaži poziciju onih koji bi krojili teritorije bez obzira na ljudske živote neće nikad biti upisano u spomenik na kakav je mislio Puškin, ali možda mu nekakav golub barem nakratko ostavi komentar na prevelikoj glavi od bronze pred zgradom Vlade Republike Srpske. Dok je vladini službenici ne operu i ponovo uglancaju.

(DW)