Piše: CARL BILDT

Širom Balkana govori se o "non-paperu" za koji se čini da nema autora, ali koji je na površinu iznio sve kontradikcije i složenosti regiona.

Sarajevski mediji prvi su otkrili dokument slovenske vlade, koji raspravlja o radikalnim idejama razbijanja Bosne i Hercegovine i regiona, usredsređenog na „veliku Albaniju“, „veliku Srbiju“ i „veliku Hrvatsku“. Od tada su svi pokušavali da se distanciraju od dokumeta znajući da je razgovor o takvim idejama često problematičan.

Ali, dokument je poslužio kao ilustracija da, ako plan A za region - integracija s Evropskom unijom - ne uspije, onda idemo ka planu B, koji uključuje nove sukobe i granice.

Na sastanku u Solunu 2003. godine, lideri EU donijeli su stratešku odluku da cijelom regionu ponude članstvo u Uniji. Postalo je očigledno da je, poslije decenije ratova i raspada, samo čvrst okvir integracije mogao donijeti dugoročnu stabilnost na Balkan.

To strateško razumijevanje danas važi kao i tada. Ali, nažalost, čini se da su lideri EU to zaboravili. S rastućim skepticizmom prema daljnjem proširenju EU, često vođenom kratkoročnim razmatranjima unutrašnje politike, zamah procesa proširenja je postepeno izgubljen - a blok gubi moć koju ima u regionu da podstakne i reforme i reintegraciju. Da citiram poznatog evropskog državnika, proces integracije EU s Balkanom je “klinički mrtav” u posljednjih nekoliko godina. 

Lideri u samom regionu nisu uvijek pomagali proces. Često su, prvenstveno željni očuvanja postojećih sistema moći i privilegija, sporo provodili neophodne reforme. A EU je često bila previše formalistička u svom pristupu – dajući štrikove više nego što je stvarno bilo potrebe za tim.

Dugotrajni međunarodni napori za uspostavljanje mira u regionu nakon raspada Jugoslavije zasnivali su se na osnovnoj premisi očuvanja postojećih granica. Tadašnji lideri Hrvatske i Srbije Franjo Tuđman i Slobodan Milošević planirali su podjelu Bosne. Ali, međunarodna zajednica čvrsto se suprotstavljala tom potezu, imajući za cilj očuvanje multikulturnih društava u Bosni i Sjevernoj Makedoniji i zaštitu manjina - na Kosovu, u Srbiji i u Hrvatskoj.

Međutim, non-paper, bez autora, navodi da se, ako plan A više ne funkcioniše, moramo pripremiti za plan B, koji uključuje prekrajanje granica i prihvatanje novog talasa etničke dislokacije u cijelom regionu (mirno ili drugačije). To je brutalna izjava o brutalnoj stvarnosti koja bi mogla biti pred nama.

Možemo se samo nadati da će non-paper poslužiti kao poziv na uzbunu za EU i druge zbog rizika od zaustavljenog procesa proširenja i brzog opadanja interesovanja za poslove u regionu. A EU nije usamljena u nezainteresovanosti - Ujedinjeno Kraljevstvo, nakon decenija angažmana s Balkanom, nije ni spomenulo region u nedavnom Integrisanom pregledu (Integrated Review).

Potrebna je nova solunska inicijativa: strateško angažovanje EU, ali i ostalih s regionom. To ne znači samo povremeno dodavanje još nekoliko decibela postojećim najavama, kao što smo to ponekad imali priliku da vidimo u prošlosti. Evropska unija će možda morati da izoštri svoje postojeće instrumente, preispita svoje institucionalne aranžmane i da mnogo više utjecaja i značaja različitim međufazama integracije.

Balkan nije jednostavno mjesto. Mileniji multikulturalnih carstava ostavili su mozaik koji je bilo teško uklopiti u naš savremeni kalup mononacionalnih država. Ali, iz razloga koji prevazilaze kratkoročnu stabilnost, svakako vrijedi sačuvati ono što još postoji u ovom starom mozaiku i izbjeći još jedan krug bolnog raspada.

Okvir evropskih integracija je, u dobru i zlu, jedino sredstvo za to. Ako se to izgubi, možda ćemo se morati suočiti s realnošću plana B. I, prije ili kasnije, Balkan bi se mogao vratiti u naslove iz pogrešnih razloga.