Na pitanje kako tumači nedavno vraćanje odlikovanja i čina Branimiru Glavašu iako protiv njega i dalje postoji pravosnažna optužnica, Klasić kaže:

– Ja kao povjesničar ne mogu ulaziti u pravne zavrzlame niti se mogu igrati suda. Ja doista ne doživljavam Glavaša kao heroja niti kao nekoga kome bi se trebalo uručivati ordenje i medalje, niti nekoga s kime bi se trebalo ponositi i ko bi trebao biti primjer građanima Hrvatske, a posebno ne primjer za nekakav suživot i izgradnju mira u budućnosti. S druge strane, ne mogu reći zašto je to Milanović napravio – da li čisto po nekakvom automatizmu zato što, kada je bila osuđujuća presuda, po automatizmu da kažem mu je to oduzeto, a sada kada je ukinuta ova presuda osuđujuća mu je vratio na zahtjev njegovih odvjetnika ili koga god.

U BiH postoji percepcija o združenom miješanju Beograda, Zagreba, ali i Moskve u unutrašnja pitanja te zemlje. Na pitanje kako vidi zvaničnu politiku Beograda i Zagreba prema BiH, Klasić odgovara:

– Mislim da nisu baš na istoj razini ti odnosi. Vučić ima čovjeka koji vlada sa pola BiH u entitetu Republici Srpskoj koji teži nekakvoj samostalnosti i izlasku iz BIH i u tom smislu odnos Vučića i Dodika je bitno drugačiji od odnosa bilo koga u Hrvatskoj sa bilo kim u BiH, jer konkretno HDZ BiH odnosno Hrvata ima daleko najmanje i oni nemaju svoju nekakvu ustrojbenu jedinicu. Sa druge strane, HDZ više nije definitivan i jedini ultimativni top predstavnik Hrvata u BIH i to su pokazali posljednji izbori. Vučić tu igra puno perfidniju i dugoročniju igru – umjesto stvaranja nekakve velike Srbije u teritorijalnom smislu mislim da se radi o onom što se često govori „srpski svet“, odnosno o jednoj sintagmi koja obuhvaća širenje uticaja – to se sada vidi kroz Crnu Goru i naravno u RS-u. Mislim da je pristajanje Milorada Pupovca uz HDZ i Plenkovića dosta pomrsilo planove Vučiću i mislim da je on tu bio prilično bio ljut i razočaran što mu se to dogodilo. Sa druge strane, tu su i uticaji Rusije i nekih muslimanskih zemalja, pri čemu mi se sve više čini da se tu ne radi o nekakvom geopolitičkim, već više o ekonomskim interesima.

Smatram da Dodik sramoti najveći dio Srba u BiH što se pokazalo na zadnjoj proslavi Dana pobjede u Beogradu gdje je Dodik izgovorio puno gore riječi i od samog Vučića iako je sam taj događaj bio morbidan. Bilo je očito da je Vučić pozvao Dodika da on izgovori neke prljave stvari koje ovaj nije htio, ipak, jer je valjda mudriji i ne želi svašta izgovarati.

Od raspada SFRJ prošla je 31 godina, a dobar dio regiona i dalje tapka u mjestu s dominantno nacionalističkim snagama koje ih vode. Šta je ključno da bi se taj nacionalizam potisnuo?

– Već sam spomenuo ali mislim da su slobodni mediji ključni. Ja imam pristup na apsolutno sve televizije, u apsolutno sve najgledanije emisije, najčitanije novine, web portale. Moje kolege u Beogradu to mogu u Danasu, mogu na N1 i u Peščaniku što je otprilike, nemojte se ljutiti, nekih pet posto čitanosti i gledanosti. S jedne strane, radi se o slobodi medija, a sa druge se radi o obrazovanju. U Hrvatskoj nakon pada HDZ 1999. odnosno 2000. su se stvari bitno popravile u obrazovanju. Recimo, udžbenici povijesti su se bitno demokratizirali iako nisu onakvi kakvi bih ja volio da budu. Međutim, udžbenici u Srbiji su, nažalost, ostali i dalje na pragu komunističkih sa jednim propisanim narativom koji je u službi državne izgradnje nacije, mobiliziranja nacije i kada sam čuo najavu Vučića da će udžbenike pisati država – to je korak od gorega na još gori. Mislim da Srbiji nedostaje jedan pluralizam koji će postati javan, koji će dobiti jednako pravo postojanja i kada su u pitanju političari, novinari, intelektualci, u svakom pogledu.

Osim slobodnih medija, tu je i pravosuđe i sudstvo. Hrvatski mediji su pokrenuli nekoliko afera nakon kojih su neki ministri smijenjeni, neki su završili u zatvoru uključujući i bivšeg premijera Ivu Sanadera. Dakle, to znači snaga medija. Može li se itko u Srbiji danas zamisliti u ovom trenutku da netko pokrene aferu protiv bilo kojeg visoko pozicioniranog člana SNS-a, a da to Vučić ne želi, a kamoli aferu protiv samog Vučića i da Vučić zbog toga završi na sudu i da bude pravomoćno osuđen?!

Na pitanje u kolikoj mjeri su se postjugoslavenska društva suočila s onim što se dogodilo tokom devedesetih godina, Klasić za "Danas" odgovara:

– Mi imamo puno veći problem što se nismo suočili sa prošlošću prije raspada. Znate, u Hrvatskoj imamo velikih problema sa suočavanjem sa prošlošću Drugog svjetskog rata. Da pojednostavim i banaliziram – je li Zagreb 1945. oslobođen ili zauzet, ko su bili osloboditelji, a ko su bili na neki način okupatori. Čini mi se da i u Hrvatskoj i Srbiji ljudi vole ulaziti u prošlost kao u samoposlugu i onda uzmu ono što misle da bi im u tom trenutku moglo biti najbolje. Kada Srbija danas gleda prema Kosovu gleda iz perspektive kraja osamdesetih, ne gleda što je bilo od 1945. do 1968, recimo. Sa prošlošću se treba suočavati kao sa procesom koji traje, dakle, ne selektivno, ne tendenciozno i mislim da svakako je prošlost, nažalost, jedan od važnih faktora koji onemogućuje napredak u budućnosti, ne samo međudržavne odnose nego i odnose unutar pojedine države.