Piše: SLOBODAN ŠOJA

Prvog jula ove godine proći će tačno sto godina od osnivanja Komunističke partije Kine pa bi vrijedilo o tome napisati nekoliko riječi jer je Kina odavno prevažan globalni igrač.

Ne namjeravam slaviti komunizam već ukazati kako je ta partija od svog osnivanja sama sebi dala društveno vrlo angažiranu ulogu, a ne ulogu ideološkog svjetionika. Zato sam siguran da proslava stogodišnjice neće proteći u glorifikaciji komunizma kao ideologije. Kinezi su praktična i racionalna nacija. Njima ideologije ne griju i ne pale lako srca, kao na užarenom Balkanu.

Izvorna težnja i misija kineskih komunista od osnivanja do danas je traganje za opštom srećom stanovnika i trajno jedinstvo kineske nacije, a omiljeni narativ kineskih vlasti posljednjih decenija dominantno je ekonomski, rijetko politički.

Aktuelni predsjednik Kine, Xi Jinping, veli da je Komunistička partija Kine ”politička partija posvećena dobrobiti kineskog naroda i napretku ljudskog društva”, a realnost koju je sve lakše spoznati potvrđuje da to nije daleko od istine.

Objašnjenje zašto je Komunistička partija Kine moćna, uspješna, dugovječna i neprikosnovena je u njenoj viziji a ne u ideologiji, u radu a ne u priči, u znanju, odgovornosti i strpljenju a ne u bajkama, neodgovornosti i demagogiji.

Kineski način obilježavanja velikih datuma nije vezan, kao kod nas, uz govore, muziku i koktel. Žitelji onog što se nekad zvalo ”centralno carstvo” to rade drukčije. Da bi dostojno proslavili značajnu stogodišnjicu, prije deset godina Kinezi su sebi zacrtali zadatak da do 2021. godine udvostruče vlastiti bruto domaći proizvod. I održali riječ.

Sa oko sedam i po hiljada milijardi dolara 2011. godine, ove godine trebali bi dosegnuti šesnaest i po hiljada milijardi dolara. A možda bude i više jer statistike kažu da je kineski BDP porastao u prvom kvartalu 2021. godine za 18,3 posto, u odnosu na isti period prošle godine.

Od osnivanja do danas, osim jednog kratkog perioda lutanja i posrnuća, velikih promjena u filozofiji i misiji Komunističke partije Kine nije bilo. Ono što je zacrtano na početku i danas je na snazi, naprosto zato što se istinska borba za narodnu sreću i blagostanje nikad ne bi smjela napuštati. U Kini se takva vrsta borbe rijetko prekidala, a posljednjih decenija ona čak neprestano jača.

Preduslov za utemeljenje komunističke partije u Kini bila je vesternizacija kineske inteligencije i omladine. To je manje poznata činjenica pa ćemo se malo zadržati na ovom važnom pitanju.

Početkom 20. stoljeća, osnivanjem časopisa Nova omladina 1915. godine, začet je u Kini ”Pokret nove kulture”. Osnivač i glavni urednik časopisa bio je profesor univerziteta u Pekingu i direktor Instituta za književnost, Chen Duxiu.

Nekadašnji pariški student okupio je oko sebe niz progresivnih mlađih intelektualaca s kojima je hrabro i strpljivo radio na punoj modernizaciji kineskog društva. Otvorivši vrata prodoru zdravih ideja sa Zapada, njihovo je djelovanje izazvalo pravi prevrat u Kini na polju kulture i ideje.

U uvodniku prvog broja časopisa Nova omladina Chen Duxiu postavlja fundamentalno pitanje kako opstati u savremenom svijetu pa veli: ”Svijet neprekidno napreduje i neće se zaustaviti. Svi koji ne uspiju da se promijene i uhvate korak s njim, nepogodni su za opstanak i biće eliminisani prirodnom selekcijom”.

Upozoravao je da ”ako zaista želimo obnovu, onda nužno moramo svuda primijeniti nove zapadne metode”.

Snažan uticaj zapadnih ideja na mlade kineske intelektualce rezultirao je 1919. velikim ”Pokretom 4. maja”. Kritika konfučijanske i carske tradicije pomalo je ličila na Voltaireov antiklerikalizam i ponavljanje čuvenog izraza ”uništite bestidnicu!” (Écrasez l’infâme!). Bila je to grčevita borba protiv ideološke osnove carizma, odnosno neka vrsta zakašnjelog kineskog Aufklärunga koji umjesto ispraznih dogmi u prvi plan stavlja nauku i demokratiju.

Sve navedene rečenice od prije više od stotinu godina zvuče proročanski, a današnja kineska država je puno ostvarenje onoga što je najavio Chen Duxiu koji će postati prvi lider Komunističke partije Kine. Sam čin osnivanja partije obznanjen je 1. jula 1921. godine na kongresu u Šangaju.

Duhovna izvorišta Komunističke partije Kine su, dakle, univerzalna, ali ni to ne bi bilo dovoljno da ona postigne veliku moć. Glavnu snagu partija je dobila čim je središnju ulogu povjerila seljaštvu i radništvu za čiju sudbinu su se svi iskreno borili od prvog dana. To je jednostavna tajna uspjeha partije.

Nesreća i sramota velikih stranaka ljevice na jugoslavenskom prostoru posljednjih godina ogleda se najviše u potpunom zanemarivanju sudbine seljaka i radnika, kao i opšte nebrige i nezainteresiranosti da li će ti hljebotvorci imati dovoljno novca da obezbijede malo hljeba za svoju porodicu. Za razliku od naših, kineske vlasti nikad nisu bile neodgovorne prema masama.

Sa svakim novim kongresom jačala je ideja da je smisao revolucije poboljšanje života masa. O mjestu i ulozi seljaka u predrevolucionarnoj Kini odličan tekst napisao je 1967. u časopisu Naše teme posljednji jugoslovenski pravi ljevičar Stipe Šuvar.

Dva teška i gorka iskustva iz vlastite istorije, u razdoblju od prve polovine 19. stoljeća do pobjede revolucije 1949. godine, snažno su obilježili Kinu. Iz oba je izvukla najvažniju pouku.

Prvo je vezano za izuzetno bahato i zlonamjerno uplitanje stranih velikih sila u kinesku stvarnost tokom 19. stoljeća. To je Kini donijelo strašno poniženje, ali odgovora i osvete sa kineske strane svjesno nije bilo. Uvrede su postale stvar prošlosti, a Kinezi su smatrali da je najbolji odgovor njihova odlučnost da se to više nikad ne ponovi.

Drugo iskustvo obilježilo je prvu polovinu 20. stoljeća i odnijelo najmanje pet miliona ljudskih života. Bio je to kineski dugotrajni građanski rat, od 1927. godine do pobjede kineske revolucije 1949. godine. Rat je predstavljao još jaču bolnu opomenu i još jaču odlučnost da se više nikad ne smije ponoviti.

Nije slučajno u času pune i trijumfalne pobjede kineske revolucije Mao Ce Tung kazao: ”Naša nacija nikad više neće doživjeti doba sramote!”. A pod sramotom se podrazumijevala i strana agresija i bratoubilački rat. Do danas se to nije ponovilo, a mali su izgledi da će se desiti.

Viziju osnivača Komunističke partije Kine mi danas živimo kao svakodnevicu u kojoj savremena Kina zadivljuje svijet svojim sve većim uspjesima, zasnovanim na sasvim drukčijim i humanijim principima.

Ti uspjesi nisu rezultat ideološke opsjednutosti i velikih ideoloških priča već su rezultat meritokratije, strategije i sistematičnosti, ali iznad svega neprekidnog, teškog i ozbiljnog rada, kao i beskrajnog strpljenja, samouvjerenosti i optimizma, onog koji ne opušta već daje energiju i snagu.

Druga tajna uspjeha Kine je činjenica da je vode njeni najbolji ljudi i vizionari koji sebi neprestano zadaju najteže zadatke, zadatke koje uglavnom ispune. Napredak je tako suđen.

Ne mogu izdržati da ne kažem kako Bosnu i Hercegovinu vode njeni najgori ljudi bez vizije i planova za razvoj društva. Propast nam je tako suđena.

Kineske vlasti žele vidjeti i prikazati Kinu koja ponosno hoda uzdignute glave, ekonomski jaku zemlju, snažnu vojsku i respektabilnu naciju. Ali nikad na štetu drugih.

I zato Kina vodi tradicionalnu spoljnu politiku koja se temelji na principima iz pedesetih godina prošlog stoljeća: ”Međusobno poštovanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta, međusobno nenapadanje, nemiješanje u unutrašnje poslove drugih država, jednakost, međusobna korist i miroljubiva koegzistencija”.

Ove je principe Kina ugradila u novu kinesku bezbjednosnu koncepciju i temeljne principe svoje spoljne politike, što ponovo govori da je Kina zemlja koja se već dugo harmonično drži vlastite tradicije i univerzalnih principa.

I zato će ovo stoljeće biti stoljeće Kine koja će uskoro postati svjetski lider. Kinezi nisu time opterećeni i ne bore se za svjetsku slavu već unutrašnju sreću.

To je značajno i za svijet, a naročito male zemlje i narode jer će kineski primjer pokazati da se velika borba za bogatstva u svijetu ne mora isključivo voditi ratovima, razaranjima, ubijanjem država… već se to može uraditi i izgradnjom cesta, željeznica i raznih infrastruktura, a naročito gradnjom mostova, onih pravih poput Pelješkog mosta, ali i onih među ljudima.

Kineska inicijativa ”Pojas i put”, kao i saradnja Kine sa zemljama Srednje i Jugoistočne Evrope (17+1) zasnovana je na izgradnji infrastruktura i ekonomskoj saradnji koja istovremeno donosi korist i Kini i svakoj zemlji gdje se nešto gradi. Gubitnika nema.

Rezultati ove inicijative već su postali dobro vidljivi, kao što je sve vidljiviji strah od kineskog uticaja u svijetu pa se može očekivati novi hladni rat i medijska kampanja protiv ”malignog uticaja Kine”.

Odluka od 12. juna ove godine na samitu G7 u Engleskoj da se donese svjetski plan o infrastrukturama kako bi se pomoglo zemljama u razvoju svjedoči o početku nekog novog hladnog rata. Planira se prikupiti, naročito iz privatnih fondova, nekoliko stotina milijardi dolara, a cilj je potući Kinu njenim oružjem.

Kakav god da bude ishod ove borbe bogatih dobro je što će se sukob velikih sila povremeno pretvoriti u utrku tko će jednoj maloj zemlji obezbijediti više infrastruktura, Zapad ili Kina. Ako ništa, Kina je uspjela nagnati one koji pustoše planetu i siju smrt da makar u predasima vode humaniju spoljnu politiku.

Izgleda da je Bertrand Russell aktuelniji nego ikad. Još 1922. godine, u knjizi ”The Problem of China”, upozorio je da su Kinezi najstrpljivija nacija na svijetu koji vrijeme sagledavaju vjekovima, dok druge nacije to čine decenijama.

”U suštini, Kinezi su neuništivi i mogu sebi priuštiti da čekaju. Zapad će bombama, otrovnim gasom i armijama vjerovatno u budućnosti dovesti do sopstvenog uništenja i ostaviti prostor onima koji čuvaju pacifizam. Ukoliko Kina izbjegne da bude uvučena u ratove, ti koji je ugnjetavaju uništiće se međusobno i omogućiti Kinezima da slobodno slijede humane ciljeve uprkos ratovima i destrukciji koju sve bijele nacije vole”.

(Prenosimo s portala Autograf)