Haške presude ratnim zločincima koji su činili zločine u ime srpskog naroda i velikosrpske politike moraju imati praktične i materijalne konsekvence. Naravno, ne može se cijeli narod okriviti za ono što su radili pojedinci i grupe pod komandom Miloševićevog režima. Ali, djelo koje je rezultat genocida i drugih zločina protiv čovječnosti mora biti dovedeno u pitanje i sankcionirano. Ne može biti prihvaćeno da su zločinci presuđeni, a da njihova genocidna zločinačka tvorevina ostaje postojati kao nešto normalno i neupitno! Sporni povijesno-politički smjer srpskog naroda, zasnovana na ideologijama iz 19. stoljeća i megalomanskog stvaranja velike države na uništavanju drugih naroda i država, nije projekt čovjeka i života – u tom monstruoznom projektu prebiva neka opasna bolest kolektivističke svijesti. Presude ratnim zločincima su osnova pokretanja pitanja o genocidnoj tvorevini koja je silom ušla u Anex IV Općeg okvirnog sporazuma o miru u Bosni i Hercegovini 1995. godine.

"NAGRADA ZA GENOCID"

Zločin i djelo zločina ne može ostati izvan dometa pravnog i političkog propitivanja, odnosno mora se postaviti pitanje o osnovu postojanja genocidnog djela i njegovom spornom postojanju, jer u legalnom ljudskom poretku ne može postojati “nagrada za genocid”. Osmisliti projekt istrebljenja bošnjačkog naroda u Bosni, provesti ga i onda iz tog zločinačkog pothvata graditi narativ o velikoj srpskoj državi kao ispunjenju “volje” srpskog naroda, jeste bolesna cinička izjava koju hladnokrvno ponavljaju brojni velikosrpski mračnjaci koji se izdaju za pravnike i političare. Ovdje su pravo i politika podređeni zločinačkoj ideji uništenja jednog naroda i otimanju njegove povijesne postojbine za ciljeve velike Srbije.

S kojim pravom i iz kojeg osnova se može nešto takvo pojaviti u jednog društvenoj ljudskoj grupi koja se zove Srbi? Ovdje je srpstvo prije svega pretvoreno u destruktivnu nacionalističku  ideologiju istrebljenja različitog i drugačijeg kao opravdanog čina.

Srpska propaganda je decenijama tokom 20. stoljeća stvarala mit o srpskoj patnji i ropstvu pod Osmanlijama, a onda je Bošnjake okrivila za svoju konstruiranu nesreću. Uništavanje Bošnjaka u Podrinju srpska vojska provodi pod parolom “osvete Turcima”, čime se navodno ispunjava srpsko pravo da se nekom osvete za svoje povijesne katastrofe ili promašaje. Bosna i Bošnjaci su, nažalost, postali opsesivan predmet osvajačkog, agresivnog projekta srpstva. Dubina i kompleksnost tog projekta još je, uglavnom, kao cjelina nesaznata i nerazumljena. Tek je pred nama zadatak da proniknemo u to mračno nehumano barbarsko postupanje jednog “narodnog projekta” o velikoj državi u kojoj bi živio samo jedan narod (jedan jezik, jedna vjera, jedna krv, jedna povijest, jedan vođa).

Činjenica je da nikada bosanski Srbi, koje su vodili ratni zločinci Karadžić i Mladić, ne bi mogli bez Srbije i JNA provesti vojničko zaposjedanje i osvajanje pola Bosne. Stvaranje etniteta “rs” na tlu Republike Bosne i Hercegovine djelo je Srbije i Miloševićevog režima i njegova zaštita traje sve do A. Vučića koji to doživljava kao svoj glavni zadatak i ostvareni ratni plijen. Činjenica je, također, da Mladić nije sam mogao provesti genocid nad Bošnjacima, jer za to mu je trebala država i njezin mehanizam – a to je Miloševićeva Srbija!

Pitanje o uspostavljanju poretka normalnosti i pravičnosti ima smisla ako se pravosudni sistem u Bosni i Hercegovini oslobodi i pokrene pravnim i moralnim načelima. Trenutno je pravosudni sistem u sumnjivim rukama! Zebnja je velika da kritička mišljenja mogu biti sankcionirana od ljudi koji sjede u pravosudnom sistemu da bi ga opstruirali i potkopavali. Zato ratni zločinci i nacionalistički voždovi slobodno hodaju i šire bolest (virus naciofašizma) ovom lijepom zemljom. Žrtve velikosrpskog osvajačkog projekta na tlu Republike Bosne i Hercegovine iz 1990-ih godina moraju postaviti generacijski cilj da dostignu pravdu i satisfakciju za zločine. U tome se trebaju povezati pravni i ekonomski procjenitelji. Satisfakcija se mora tražiti i ona će zaokružiti krug nesreće i pravde kroz ratnu odštetu, ali nikada neće moći nadoknaditi ljudske živote.

Zadatak vremena, također, biće u traženju odgovora na pitanja: zašto su zločinci ubijali civile, ljude s vezanim rukama na leđima, zašto su silovali nemoćne žene i djevojke, zašto su ubijali djecu pred roditeljima, zašto su se iživljavali nad nemoćnima, zašto se srpski narod ne pita o zločinima nad Bošnjacima koji su počinjeni u njegovo ime ili u ime koga je Mladić proveo genocid nad Bošnjacima? Pritom, nije ratni zločinac Mladić, komandant Karadžićeve srpske vojske, mogao pobiti sve Bošnjake i zagrnuti ih u masovne grobnice. Ostalo je mnogo svjedoka koji se više ne mogu ukloniti. Presuda ratnom zločincu Mladiću potvrđuje da je postojala namjera da se jedan narod uništi.

ENTITET RS JE DJELO GENOCIDA

Stoga je opravdan zaključak da je entitet “rs” djelo genocida i zločinačke namjere da se Bošnjaci iskorijene i totalno unište. Haški tribunal individualizira krivicu i ne prihvata kolektivnu odgovornost – ali ostaje pitanje: šta će biti s djelom ratnih zločinaca Karadžića, Mladića, Krajišnika, Plavšićeve i drugih?

Šta je to u Srbima koji slave Mladića kao “heroja”, a svi ga znaju kao ratnog zločinca koji se mnogo puta uneredio u sudaru s istinom o sebi? Zašto Srbija pokušava uništiti Bosnu – ovo nije naivno pitanje zabrinutog čovjeka – to jeste: u čemu Srbija vidi svoju budućnost ako će svi oko nje biti njezini neprijatelji ili ljudi spremni za naplatu “dugova”? Kuda ide Srbija s četničkom ideologijom i politikom? Srpska bolest osvajanja tuđe zemlje stvara užase već stotinu godina na Balkanu! Sva nesreća na Balkanu proizlazi iz velikosrpskih manijakalnih projekata o velikoj pravoslavnoj srpskoj državi! Na tom putu se našla Bosna i bošnjački narod, nažalost! Ali, treba ponovo podsjetiti, nikada Bosna nije bila jedna od “srpskih/srbijanskih zemlja” i neće ni biti, bez obzira na mitove velikosrpske historiografije.