STANIŠIĆEV I SIMATOVIĆEV NEPOZNATI "ZLOČIN VAN RAZUMNE SUMNJE": Na molbu Karadžića, Jovica Stanišić na Ilidžu šalje Legiju, njegove ubice ubrzo vrše masakr nad civilima u Konvoju spasa!

Sredinom aprila 1992. godine, Radovan Karadžić sa Pala telefonom poziva Jovicu Stanišića u Beogradu i traži od njega pomoć. "Treba mi nekoliko iskusnih, vještih vojnih instruktora koji će u najbržem roku obučiti naše mlade vojnike i policiju", zahtijeva Karadžić od šefa srbijanskog DB-a. Stanišić mu obećava da će to obaviti u najskorijem mogućem roku. I, zaista, nakon nekoliko dana na područje općine Ilidža stiže Milorad Ulemek Legija.

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 01. Jul. 2021  02. Jul. 2021

  • 1

Piše: SENAD AVDIĆ

"Što se tiče srpskih snaga u Bosni i Hercegovini, Pretresno vijeće smatra da je (Jovica) Stanišić često bio u kontaktu s Radovanom Karadžićem, prije i poslije formiranja Republike bosanskih Srba", piše u sažetku nepravosnažne presude koju je Pretresno vijeća Tribunala u Haagu izreklo čelnicima Službe državne bezbednosti Srbije Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću. U presudi se dalje navodi: "Međutim, nema dovoljno pouzdanih dokaza koji bi van razumne sumnje pokazivali prirodu i vrstu eventualne konkretne pomoći koju su optuženi pružali Karadžiću, ili drugim navodnim učesnicima UZP-a, a u vezi sa ispostavljanjem odvojenih srpskih policijskih i vojnih struktura u Bosni i Hercegovini". 

Prema presudi Pretresnog vijeća, dakle, Tužiteljstvo nije ponudilo dokaze koji bi van "svake razumne sumnje" potvrđivali da su Stanišić i Simatović pomagali Karadžiću, osuđenom na doživotnu zatvorsku kaznu zbog ratnih zločina u Bosni i Hercegovini. Da li je to baš tako, možda ćemo više saznati kada cjelovita presuda bude dostupna javnosti.

KARADŽIĆEVA MOLBA JOVICI

Do tada ćemo navesti jedan prilično plastičan, neupitan i temeljito dokumentiran primjer "pomoći" koju je Državna bezbednost Srbije, odnosno njihov šef Jovica Stanišić, "pružio" Radovanu Karadžiću..."a u vezi sa uspostavljanjem odvojenih srpskih policijskih i vojnih struktura u Bosni i Hercegovini". Obavještajno-sigurnosni sektor MUP-a BiH je taj slučaj odavno dokumentirao i proslijedio Tužiteljstvu u Haagu zajedno sa drugih 300-ak presretnutih razgovora vođenih između najistaknutijih srpskih lidera s obje strane Drine, vojnih, policijskih i civilnih, pred početak i tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. 

Sredinom aprila 1992. godine Radovan Karadžić sa Pala telefonom poziva Jovicu Stanišića u Beogradu i traži od njega pomoć. "Treba mi nekoliko iskusnih, vještih vojnih instruktora koji će u najbržem roku obučiti naše mlade vojnike i policiju", zahtijeva Karadžić od šefa srbijanskog DB-a. Stanišić mu obećava da će to obaviti u najskorijem mogućem roku. I, zaista, nakon nekoliko dana na područje općine Ilidža stiže Milorad Ulemek Legija. Ovaj međunarodni kriminalac i profesionalni vojnik francuske Legije stranaca stigao je iz Zvornika, gdje je bio u sastavu "paravojnih" srpskih jedinica koje su provodile etničko čišćenje i zločine nad Bošnjacima u tom gradu. S njim u društvu tamo je boravio je Zvezdan Jovanović, kojeg će kasnije "provaliti" ubistvo srbijanskog premijera Zorana Đinđića, koji će nakon obavljenog posla u Zvornika biti prebačen u Bosanski Šamac, gdje su prema istom obrascu počinjeni zločini i protjerani Hrvati i Bošnjaci. Pretresno vijeće Tribunala u Haagu nije prihvatilo optužbu da su Stanišić i Simatović odgovorni za zločine svojih "paravojnika" u Zvorniku, dok je njihova uloga u pokoljima i protjerivanjima u Šamcu potvrđena.

altMilorad Ulemek Legija (Foto: Arhiva)

S druge strane, u optužnici protiv dvojice čelnika SDB-a uopće se nije tretirala njihova odgovornost za zločine koje su njihovi podređeni počinili na drugim područjima koje su okupirale i etnički očistile srpske snage. 

"TREBAM LI JA SLATI SPECIJALCE DA UBIJAJU TURKE" 

Takav je slučaj i sa zločinima na Ilidži tokom maja 1992. godine. Ti se zločini, po metodologiji izvršenja, ubistvima, progonima, zlostavljanjima, silovanjima, brutalnosti prema civilnom stanovništvu, nisu uopće razlikovali od onih koji su počinjeni u općinama koje su bile obuhvaćene haškom optužnicom - Bijeljini, Zvorniku, Bosanskom Šamcu, Doboji i Sanskom Mostu.

Milorad Ulemek je po dolasku na Ilidžu za svoju bazu, centar za obuku Karadžićevih regruta odabrao zgradu UPI-jevog Instituta za poljoprivredu u naselju Rakovica. Kako je tekla regrutacija i kako se odvijala obuka polaznika njegovog ubrzanog kursa, može se zaključiti iz telefonskog razgovora Ulemeka s čovjekom u Beogradu kojeg on naziva "Šefom" i prema kome se i ophodi kao prema svom nadređenom, pa se s velikom sigurnošću može zaključiti da je riječ o istom onom koji ga je uputio na taj zadatak Jovici Stanišiću. "Šefe, ovo ovde ništa ne valja, ljudi ne žele na obuku, neće u rat da idu, ne znam šta da radim?" "Šef"(Stanišić), koji je među kolegama i suradnicima imao nadimak "Ledeni", prvi put je, barem kada je riječ o njegovim presretnutim telefonskim razgovorima s liderima bosanskih Srba, eksplodirao (ili "detonirao se", kako voli reći Aleksandar Vučić, još jedan pripadnik rezervnog sastava srbijanskog DB-a usmjeren iz beogradske centrale na sarajevsko ratište) i počeo grmjeti u slušalicu uz masne psovke: "Pa, šta hoće ti dolje, šta očekuju, da neko drugi za njih ratuje?! Možda čekaju da ja pošaljem tri hiljade svojih specijalaca koji će da ubijaju i proteruju Turke, da siluju, pale i ruše!"

Zanimljivo je da je faksimil i stenogram ovog razgovora između Stanišića i Legije, koji je iz Sarajeva proslijeđen Tužiteljstvu u Haagu, objavljen u knjizi beogradskog publiciste, hroničara, odnosno biografa srpskih tajnih službi i njihovih tajni Marka Lopušine, posvećene Miodragu Ulemeku Legiji. Knjiga je obavljena nakon njegovog hapšenja i presuđivanja na višegodišnju robiju za ubistvo Zorana Đinđića.   

Prema snimcima sačinjenim 4. maja 1997. godine u objektu Jedinice za specijalne operacije (JSO) tokom svečanosti povodom godišnjice te jedinice, Jovica Stanišić i Franko Simatović su se pred Slobodanom Miloševićem pohvalili da su širom Bosne i Hercegovine imali 20-ak sličnih centara za obuku, poput onoga u Rakovici. 

Tokom boravka Milorada Ulemeka Legije na Ilidži desio se najveći zločin koji je tokom rata počinjen u ovoj sarajevskoj općini. Osamnaestog maja 1992. godine kroz Ilidžu je trebao proći unaprijed najavljeni konvoj sa ženama i djecom iz Sarajeva u organizaciji Dječije ambasade. Vlasti na Ilidži su odobrile njihov prolazak, međutim konvoj s nekoliko desetaka autobusa prepunih žena, djece, civila… je zaustavljen, a putnici su podvrgnuti nezapamćenoj torturi, maltretiranju, zlostavljanju koje je trajalo dva dana. Iz autobusa je tokom njihovog boravka na Ilidži odvedeno nekoliko desetina putnika koje više niko nikada nije vidio. Odveli su ih, kako su kasnije svjedočili putnici, nepoznati vojnici koji su govorili ekavicu i koje nisu poznavali ni lokalni Srbi s Ilidže. Tadašnji šef Kriznog štaba Ilidže Nedjeljko Prstojević, koji je sumnjičen za ovaj zločin, branio se tvrdnjom da su zvjerstva nad putnicima iz konvoja počinili vojnici koje on nije poznavao niti je iko imao utjecaj i kontrolu nad njima.

altNedjeljko Prstojević (Foto: Sense)

LEGIJA U PRATNJI ŠEFA KOS-a JNA

Tih dana, u drugoj polovini maja 1992., snimljen je još jedan znakovit telefonski razgovor Milorada Ulemeka sa Šefom iz Beograda Jovicom Stanišićem. Šef srbijanskog DB-a ga informira da u Sarajevo uskoro stiže general Nedeljko Bošković, načelnik Kontraobavještajne službe (KOS) JNA, koji je nešto ranije smijenio dugogodišnjeg šefa te službe, zloglasnog Aleksandra Vasiljevića. Boškovića je Generalštab JNA zadužio da pregovara s vlastima u Sarajevu oko iseljavanja kasarni JNA iz glavnog grada Bosne i Hercegovine. Jovica Stanišić traži od Legije da tokom Boškovićevog boravka uvijek bude u njegovoj blizini, ali "ne napadno nego diskretno, nenametljivo". Ulemek odgovara Stanišiću da će to uraditi sa zadovoljstvom, jer lično poznaje generala Boškovića i šeretski dodaje da se zabavljao s njegovom kćerkom (Sanjom ili Tanjom, nije razumljivo na snimku). I novopostavljenom generalu KOS-a Boškoviću dobro je poznat Ulemek Legija, koji je u to vrijeme posjedovao službene legitimacije Državne bezbednosti, Vojne policije JNA uz, naravno, "papire" francuske Legije stranaca. 

altNedeljko Prstojević (Foto: Screenshot)

Po povratku u Beograd, nakon obavljenog posla sa predajom i iseljavanjem kasarni JNA iz Sarajeva, general Nedeljko Bošković u vojnom helikopteru sa sobom vozi i Milorada Ulemeka Legiju. Dovodi ga, živog i zdravog, njegovom šefu Jovici Stanišiću, koji ga ubrzo šalje na novi zadatak u jedan od najvećih kampova u Srbiji za obuku "paravojski" koje će odlaziti na brojna ratišta u BiH, a s kojim Pretresno vijeća u svoj presudi nije moglo povezati Jovicu Stanišića i Franka Simatovića. Sa izuzetkom zločina u Bosanskom Šamcu.

"Stanišić i Simatović su osuđeni samo za tri posto zločina za koje ih je teretilo Tužiteljstvo u Haagu", rekao je medijima nakon izricanja presude Mihajlo Bakrač, advokat Franka Simatovića. Teško je odmjeriti koliko ima istine u tome, ali sigurno ništa manje istinita nije ni konstatacija da su Jovica Stanišić i Franko Simatović optuženi za "svega tri posto" najtežih ratnih zločina iza kojih su stajali, usmjeravali i logistički osiguravali tokom ratova, odnosno UZP-a provođenog na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. 

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 1

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...