Piše: FARUK KAJTAZ

Utakmicom na Grbavici protiv Iraca iz Colerainea, mostarski Rođeni su se i smibolički podigli iz pepala i opet postali - KLUB.

Dugo je trebalo da se to dogodi, jer je Veležu bila namjenja sudbina tavorenja i nestanka!

Velež je bio simbol koga je trebalo uništiti i izbrisati, zarad nekih novih politika i planova. Htjela se pisati neka nova istorija/povijest Mostara, u kojoj nije bilo mjesta za Velež, kao i mnoge druge simbole i važne istorijske priče grada. 

Ovaj simbol Mostara je u ratu, a posebno postratnom periodu, namjerno devastiran, ponižen i protjeran sa svoga stadiona, koji pamti mnoge antologijske utakmice i Veležove igrače. One kojima se nije divila samo bivša država, već i cijeli fudbalski svijet.

Kako sam već jednom napisao u jednom svom tekstu o Rođenima - Velež je bio najveći „mali klub“ u bivšoj državi!

Drugi su bili moćniji i finansijski i politički, ali Velež je imao i srce i igrače, koji su igrali neki svoj fudbal – kombinaciju južnoameričke virtuoznosti i evropske taktike.

Niko nije igrao (o)lako i bez respekta protiv Veleža, pa makar to bile i ekipe iza kojih su stajale moćne političke, državne ili vojne strukture. Rođeni su uvijek imali taj „X faktor“, na koga se moralo računati.

Znali su „lopte“ i bili toliko „bezobrazni“ da su perjanicama ex-YU fudbala iz čistog zezanja znali uvaliti po pet ili šest golova.

Igrom sudbine ili (ne)vidljive ruke moći, nikada na vrhu u bivšoj državi (osim dva Kupa), ali uvijek fudbalski zavodljivi i zanimljivi. Zato su Velež voljeli i izvan Mostara, jer je bio primjer da se vrhunski fudbal može igrati i izvan velikih gradova, kao simbola političke i ekonomske moći.

Prošlost je lijepa, dijelom, jer je prošlost u kojoj pamtimo samo ono lijepo, ali sada treba razmisliti o budućnosti. Velež je opstao i opet se vratio tamo gdje pripada. Na evropsku fudbalsku mapu.

Teških koraka, po trnovitom putu.

Od ekipe bez igdje ičega; trofeja, opreme, stadiona - do evropske scene. Ničega nije bilo osim, navijača! Onih istih, koji su bili presudni da se „vječni plamen“ Rođenih održi uprkos svemu.

Samo ta vjera i ljubav Veležovih fanova, mogla se suprostaviti nasrtajima na klub. Mnogi su pozivali na „nove relnosti“, pa i moguće gašenje kluba, ali oni koji „vole više Velež od mame“, nisu mislili tako.

Nikao je i „stadion“. Prvo, više kao čista improvizacija iz prkosa i inata. Sada već kao stadion, koji polako dobija konture ozbiljnog sportskog borilišta primjerenog novom vremenu i standardima.

Zaslužio je to Velež. Zaslužili su to navijači, koji su se poput svojih ljubimaca i prije i sada isticali drugačijim pristupom. Odanost klubu kojoj se svojevremeno divio Beograd, a danas Sarajevo.

Navijačka energija, puna duha, koju je mogla proizvesti samo „Crvena armija“. I zato zarad te ljubavi, energije i na kraju krajeva Mostara, vrlo je važno da se Velež konačno vratio.

Oživio je kao klub, koji je uvijek bio puno više od toga – simbol Mostara, ali i duha i talenta ljudi sa ovih prostora. Klub prave raje; od fizičkih radnika, do intelektualaca, inžinjera i ljekara. 

Velež se vratio da ostane, bez obzira na rezultate, koji će sigurno doći bude li se nastavilo kao do sada. Planski i sa srcem.Zbog toga komplimente treba uputiti i aktuelnoj upravi, koja je pokazala da ima viziju i što je puno važnije - da zna kako je pretočiti u realnost.

Vječni plamen Veleža se održao i razbuktao. Ogrijte se Mostarci na toj vatri igre, kažu, veće od života! Skoro stogodišnjak se vratio u život i formu.

(Prenosimo s autorovog bloga)