Piše: ŽELJKO IVANKOVIĆ

– I vi dobili Todu Kurtovića! – kaže zajedljivo Mido smiješeći se od uha do uha i rugajući se nama dvojici.

– Badava smo u ratu spaljivali knjige… – dodam odmah shvativši na što cilja.

Drugu mi ništa nije jasno, pa Mido, vidjevši to, jedva dočeka da stvar elaborira.

– Ti, očito, nisi u ratu ložio Marxa, Engelsa, Lenjina, Tita, Kardelja…?

– A to? Jašta sam nego ložio knjige, ali takvih baš nisam nešto imao.

– Nisam ni ja, ali su ih bili puni kontejneri, dok narod nije shvatio da se na tvrdim uvezima može štošta skuhati, ugrijati vodu za pranje kose…

– Tvrdi karton uveza, ljepilo. Ne gori baš kao namještaj, kao parket, ali niskokalorično služi svrsi – uključim se i ja kao čovjek koji je pola radnog vijeka proveo u izdavačkim kućama.

– Ali, to Todo Kurtović…? To ne razumijem… – kaže drug.

– Što ne znaš? Bio ti je jedan be-ha političar Todo Kurtović. Nisi čuo za njega? Doduše, danas nitko za njega ne zna. Ali tada nije izlazio iz tv-dnevnika. A, nije bilo ni gradske biblioteke čije se police nisu prolamale od njegovih djela. Valjda je još jedino Titovih bilo više… S tim da je od Tita tkogod što i pročitao, morao pročitati makar za maturski ili seminarski rad…

– To nešto kao danas Alijinih? Gdje god uđeš u kakvu provincijsku biblioteku sabrana djela Alije Izetbegovića u deset knjiga, pa po deset kompleta. Trebalo je popuniti praznine. Priđeš bliže. Nitko ih ni dotaknuo nije. Naravno, osim prašine i paučine… A i tko bi, majke ti?

– I sad, što smo mi dobili? – pita drug i dalje nevješt. Neupućen.

– Čovječe, pa četiri knjige Dragana Čovića promoviraju se na sve strane. Četiri knjige na 3.000 stranica. I gledaj koji promotori. Pljunuti slučaj Tode Kurtovića!

– Čuj, Dragan o ovome, Dragan o onome… Stručnjak! Govori i članci druga Dragana na putu u političku vječnost. I to sve pisao kad se nije bavio nekretninskim poslovima…

– Jadranko Prlić, Slobodan Praljak i Vojislav Šešelj pisali debele knjige u zatvoru. Hajde, to i razumijem. Bilo im dosadno, ali Dragan Čović piše na slobodi… Ma, samo me čudi da ima toliko vremena za pisanje…

– A možda ih nije on pisao. Takvi niti čitaju niti pišu… – kažem.

– Da čovjek kakvo zlo ne sluti? – zeza se Mido.

Bilo kako bilo, Todo Kurtović je bio i ostao simbolom političkih spisatelja čije su se knjige na kilograme prodavale narodnim bibliotekama, kabinetima direktora socijalističkih firmi, komitetima, sindikalnim podružnicama, uredima socijalističke omladine, centrima omladinskih radnih brigada, vojnim poštama i služile su da se prostorije u koje se češće i više ulazi već na prvu, doimaju scenografski raskošnijim, intelektualnijim. I, dakako, politički nesumnjivim. Čović bi rekao – nedvojbeno našim!

– Evo, ubijte me, ako sad na stotinu nasumice testiranih ljudi na ulici, na bilo kojem fakultetu, ma bilo gdje, samo jedan zna tko je bio Todo Kurtović, a tek ako je netko pročitao išta od tog nekoć zvučnog političkog imena, bez kojega jedva da je mogao proći ijedan tv-dnevnik.

– Pa i s Draganom je isto!? Sad je svaku večer na tv-dnevniku i dok mu jedni sve po spisku, oni drugi, njegovi osipaju se i sve ih je manje. A da je itko išta njegovo pročitao ili da će ikad pročitati, evo ovdje me reži – pokaza moj drug na svoj vrat, kako se to gestikulira u Sarajevu.

– Ma, nisu pročitali ni promotori – dodam. – Čuj, tri tisuće stranica?! A sve se nema novaca za nastavak izdavanja ”Hrvatske enciklopedije BiH”, nema novaca za ”Stoljeća Bosne Srebrene”, nema novaca za kanal na hrvatskom jeziku koji Dragan obećava godinama, i za koji sad čak prosi od raje po marku (za dobrovoljnu!?) pretplatu… Humanitarna KM za njegov kanal?!

– Stvarno, odakle mu novac za ove četiri knjige? Ili za ovaj putujući cirkus promocija tih knjiga?

– Ma garant se odrekao novaca za odvojen život, budući da je sve ove dane nerada proveo kod svoje kuće, pa da baš ne bude da mu i to, kao nezarađeno, država plaća – Mido se valja od smijeha. – I onda ne treba još mnogo pridodati da se objave knjige. Malo mu poltroni poklone volonterskih dana, malo tiskara zažmiri, malo se izbjegne PDV…

– Dobro ti mene podsjeti na rat i to s knjigama – drug se sad zadubio u neke svoje misli. – Bože, kad se sjetim jednog susjeda koji je noću, u mrkli mrak iznosio iz kuće prvo sve ono ćirilicom, pa onda Tita, Kardelja, partijske… Tad sam se baš zezao sa svojim ćaćom. I on je imao nekoliko tih Titovih… i pitao ga kad ćemo mi svoje…

– I mi smo se zezali pitajući se zna li netko gdje je Tunjin kontejner za smeće, jer on garant ima sabrana Lenjinova djela u 50 luksuznih svezaka, kojima ni Britanica nije dorasla. Rusi su to ozbiljno radili. A on je, naime, Tunjo, na Lenjinu doktorirao, pa bi se na Lenjinu dalo štošta skuhati…

– Bilo je tada dobrih zajebancija. Kao, uostalom, i sad. No da ne prizivamo rat i vrijeme kad će se paliti Draganove knjige, doista ima smisla postaviti neka pitanja…

– Da, tko je to i od kojih novaca uradio? Zašto? Čemu? Tko će to ikada čitati? Tko će to ikada unijeti u kuću sve i da ih besplatno dobije? Tko će to od svoje volje kupiti? Koje će sve to institucije morati kupiti i imati na svojim policama? Na vidljivom mjestu kad drug Dragan krene u inspekciju svojih podružnica?

– Ne, odgovore nećemo zadugo dobiti, premda ih znamo, ali smijemo iskreno žaliti one koji su morali, za promociju knjiga, makar i ponešto, a valjda mrvu i jesu, iz toga i pročitati…

– No kad već nema stručnih i znanstvenih radova, neka nam barem Dragan ima ovakvih knjiga, knjiga koje je uradio kao politički radnik, kako to piše i uz Todino ime, a kako su se inače imenovali oni što im danas mediji tepaju – politička elita, da mu ukrašavaju vitrine nebrojenih nekretninskih prostora. Do nekog novog intelektualnog trijumfa nad Todom Kurtovićem.

(Prenosimo s portala Autograf)