Srbijanski ministar policije Aleksandar Vulin zatalasao je region, po ko zna koji put, izrečenom izjavom o neminovnosti stvaranja “srpskog sveta”, piše Damir Rastoder za Politicki.ba.

U normalnim okolnostima, sve što bi bivši funkcioner JUL-a rekao, niko razuman ne bi uzimao za ozbiljno.

Ali, pošto ovdje ništa više nije normalno, onda će svako napraviti grešku ko Vulinove izjave minimizira, relativizira ili ih pripisuje dnevno-političkim potrebama i stranačkim interesima.

Sve što Vulin kaže, Informer napiše i Pink emitira, su zapravo stavovi i politički ciljevi predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

Tu nema nikakve dileme.

Ideja o stvaranju “srpskog sveta” nije nikakav izum koloritnog i kočopernog ministra policije, već strateško opredjeljenje i aktuelne srpske politike, a naročito njene vrhuške.

Za tu politiku nije važno kakva je država, već kolika je njena teritorija.

Za tu politiku nije od presudne važnosti kako se u njoj živi, već ko živi.

U konačnici, ako su ti prostori demografski ispražnjeni ili neperspektivni, bitno je da imaju srpski predznak.

Šta je u stvari “srpski svet”?

Najprostije rečeno, to je resetovana i donekle modificirana verzija Šešeljeve “velike Srbije”.

Obuhvatala bi prostor današnje Srbije, Republike Srpske, ove “osvježene” Crne Gore i četiri općine sa srpskom većinom na sjeveru Kosova.

Za razliku od istog projekta iz devedesetih godina, sada se odustalo od teritorija u Hrvatskoj, zato što Srbi nisu teritorijalno skoncentrirani, a i zbog članstva te zemlje u NATO, pa i EU, kao i od većeg dijela Kosova (25 općina), zbog izgubljenog rata i međunarodnog vojnog prisustva, ali i manjeg broja Srba koji žive u enklavama okruženim albanskom većinom. Vučić svakako žali za onom “velikom Srbijom” za koju se tako zdušno borio i zalagao, ali je svjestan novih realnosti koje su stvorene, te će se zadovoljiti sa nešto manje teritorije, koju će Vulin zvati “srpski svet”, a suštinski će to biti proširena Srbija.

Pošto je Vučiću najvažnije kako će ga historija pamtiti, realizacijom ovog projekta, on postaje prvi srpski zvaničnik u modernoj historiji, koji je Srbiju učinio teritorijalno značajno većom.

To i ne mora biti formalno ujedinjenje svih ovih prostora, ali će Beograd ostvariti potpunu političku, ekonomsku, pa i društvenu kontrolu nad spomenutim teritorijama.

Zato se Vučić toliko radovao Janšinom non-paperu, koji je predviđao promjene granica na Balkanu, ili prethodnim dogovorima sa Thacijem oko korekcije granica između Srbije i Kosova, pokušavajući da toj ideji pribavi pravo građanstva i učini je legitimnim političkim ciljem.

Šta su prepreke ovom projektu?

Prva i najneočekivanija došla je iz Crne Gore.

Taman kada je Beograd računao da je Đukanovića poslao u političku penziju, otpori samoj ideji o posrbljavanju Crne Gore došla su iz dijelova nove vlasti. Usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici, Vučić je shvatio kao svojevrsnu poruku da stvar u “srpskoj Sparti” ne stoji ni izbliza kako je očekivao.

Drugo, dolaskom Kurtija na čelo kosovske Vlade, ne samo da je sahranjena ideja o razmjeni teritorija između Srbije i Kosova, već se kosovski premijer protivi da općinama na sjeveru da bilo kakvu autonomiju, jer bi to po, njemu, bilo stvaranje Republike Srpske na Kosovu.

Treće, Vučić je sve adute bacio na Trumpa.

Promjena administracije u Vašingtonu raspršila je sve nade da bi mu odatle stigla neka vrsta prešutne saglasnosti za plan o promjeni granica na Balkanu.

Da li će Vučić odustati od “srpskog sveta”?

Naravno da neće!

Držaće ga u životu dok se bude bavio politikom, očekujući opet promjenu međunarodnih okolnosti, ali i dešavanja na terenu. Republiku Srpsku računa kao ostvareni i međunarodno verificirani ratni plijen, u Crnoj Gori čeka popis stanovništva gdje bi se broj Srba trebao povećati za onoliko koliko padne procenat Crnogoraca, pa da na nekim narednim izborima pobjede “njegovi Srbi”, dok na Kosovu vjeruje da će Kurti dovoljno iziritirati međunarodnu zajednicu svojom tvrdoglavošću, koja bi mu zbog toga uskratila dosadašnju podršku.

Ako ništa od ovoga ne uspije, Vučić ima dovoljno potencijala da destabilizira sve ove prostore i učini ih nefunkcionalnim.

Ono što Dodik i Čović rade u BiH, to će Vučić činiti prema Crnoj Gori i Kosovu.

Dovoljno da cijeli region tapka u mjestu.

Za to vrijeme briselske birokrate će govoriti o “izvjesnoj” evropskoj perspektivi zapadnog Balkana kada se riješe bilateralni sporovi.

A oni se nikada neće riješiti dok god se stvari ne nazovu pravim imenom.

Vučićeva Srbija niti želi u EU, niti drugima dozvoljava da tamo idu.