Piše: Edin Osmančević

Čitam kako su organizatori tradicionalnih skokova sa Starog mosta u Mostaru povukli ranije uručenu pozivnicu gradonačelniku Banjaluke, Drašku Stanivukoviću.

Kao Banjalučanin, u svoje lično ime i u ime svih Banjalučana koji ne podržavaju Stanivukovićevu izjavu o Srebrenici i o Zakonu o negiranju genocida, pozdravljam potez organizatora.

Aferim, dragi moji Mostarci!

Banjaluka i Mostar imaju puno toga zajedničkog iz bliže i dalje prošlosti kao centri međureligijske kulture i dijaloga, zajedničkog življenja ali i antifašističkih vrijednosti, onda kada je trebalo pokazati zube povampirenom fašizmu. Kad je patio jedan grad, patio je i drugi!

Stanivukovićev izbor za gradonačelnika Banjaluke na proteklim lokalnim izborima pokazuje svu morbidnost i diskriminatorski karakter Izbornog zakona koji nas rođene Banjalučane već nekoliko decenija prisiljava da između dva zla biramo ono koje manje boli, bez obzira da li se radilo o Radojičiću ili Stanivukoviću, Dodiku ili Ivaniću i njima sličnim. To nisu ljudi koji svojim karakterom pripadaju prirodnom biću grada koji je u svojoj prošlosti iznjedrio svoje najljepše bisere svih konfesija i bio prepoznat kao otvoreni grad.

Draškov odgovor ”Nastaviću da imam svoje mišljenje, ma kakva cijena toga bila!” na nametnute dopune Krivičnom zakonu BiH kojim se zabranjuje i kažnjava negiranje genocida je populistički čin političara nesposobnog da podrži i pozdravi njegovu primjenu te se izdigne iznad ruralnog političkog lokalizma u situaciji kada cijeli demokratski i slobodarski svijet pozdravlja ovu odluku. Floskula na koju se Draško poziva kako ”ono što se dogodilo prije 30 godina ne može i ne treba da utiče da danas uživamo u skokovima i zajedno gradimo mostove zajedništva i saradnje” ukazuje na kratkovidnost, kratku pamet, nespremnost i nesposobnost da se suoči sa bližom i daljom prošlošću te gradi budućnost na zdravim temeljima istine.

Jer što drugo reći o političaru u čijem se gradu 90-ih desilo etničko čišćenje, a on to nije našao za shodno da “negdje pročita tokom svog školovanja u školskoj literaturi baš kao što nije našao da se genocid u Srebrenici nije nikad desio”. Pored svojih živih roditelja, živih svjedoka etničkog čišćenja 90-ih u Banjaluci koji su ga trebali učiti istini kao najvećoj ljudskoj svetinji! Trebali su, ali nisu!

Mogao je Draško da se pozove i informiše od ljudi koji organizuju manifestaciju banjalučke dijaspore ”Vezeni most” koja upravo traje u Domu kulture, danas Banskim dvorima. Iste one dijaspore koja broji preko 70 hiljada ljudi nesrpske nacionalnosti koju je fašistički režim vlasti RS-a iz 90-ih protjerao iz grada, vjerujući da prave veliku Srbiju, a čiji su protagonisti završili u zatvorima Velike Britanije!

Čitam kako je Draško ipak posjetio Mostar i uprkos svemu gledao skokove sa Starog mosta. Nadam se da se dobro zagledao u temelje Starog mosta, uvjerivši se u njegovu izdržljivost, žilavost, tvrdoću; spremnom da se odupre svim izazovima prošlog, današnjeg i budućeg vremena. On je neuništivi nijemi svjedok svih teških i dobrih vremena koji nas uči da se na samo zdravim temeljima istine može graditi budućnost, da se samo tako može živjeti i egzistirati u miru i slozi. Samo tako se mogu povezivati ljudi, razdvojeni prirodnim preprekama ili lokalnim moćnicima koji osim mržnje i podjela nemaju što drugo ponuditi.

Kao rođeni Banjalučanin ja se ne stidim Draška Stanivukovića jer on nije moj gradonačelnik i ne može predstavljati mene. Sva tragedija BiH i prethodnog vremena je iznjedrila Draška, ni krivog ni dužnog. Ta tragedija ne može mijenjati moja uvjerenja i vrijednosti grada iz kojeg dolazim, a znam da već 30 godina pati, opasan ljuskom nacionalizma, ljuskom koju nisu nametnuli njeni čestiti građani. Ovom mladom, nedovoljno obrazovanom čovjeku je pružena šansa da razbija tabue i mijenja svijet oko sebe učeći od demokratski razvijenijih društava. Međutim, svojom mentalnom blokadom i nedostatkom svijesti značaja funkcije koju obavlja i vremena u kome živi on nije sposoban za tako velike iskorake i poduhvate! Za takve korake trebaju hrabri ljudi, a ne populisti!

Na kraju, dragi moji Mostarci, želim još jednom da vam kažem da vas podržavam u vašoj antifašističkoj odluci. Mostar je grad divnih ljudi sličnog mentaliteta kao i nas Banjalučana koji su 90-ih, kao i vi, osjetili sve strahote etničkog čišćenja i proteklog rata.

A za Draška ne brinite!

Jer, kako reče Artur Šopenhauer: “Da je čovječanstvo oduvijek bilo razumno, istorija ne bi bila dugačka hronika gluposti i zločina.”

Draško će ostati samo jedna banjalučka epizoda te dugačke hronike.