Vojska neće ginuti za generale koji u svoje domove ugrađuju zlatne česme. Narod neće podržati vojsku koja je slaba. Zapad neće podržati narod koji se ne bori. A kada se ne borite, osuđeni ste na propast.

Ovo je kratka lekcija iz Afganistana, naročito primjenjiva u Bosni i Hercegovini.

DA JE SDA MANJE KRALA

Moja prva kolumna u Oslobođenju bila je pod naslovom – “Da je SDA manje krala”. I tamo, u kontekstu najveće bošnjačke stranke, piše da sada “niko više ne vjeruje u SDA-ovu priču da su oni na braniku države. Oni možda sada i jesu iskreni, ali ako vas neko laže i potkrada 30 godina, hoćete li mu vjerovati”.

Korupcija je, svjesni su i zapadnjaci, uništila alternativu talibanima. Dovoljno je samo vidjeti odaje “prozapadnog” generala Abdul Rašida Dostuma da biste shvatili zašto je “uvođenje demokratije” u Afganistan – propalo.

”Nećemo ginuti u ratu u kojem se vojska te države predala”, objasnit će američki predsjednik Joe Biden svoju odluku kojom je, faktički, Afganistan predao talibanima.

Dvije decenije su Sjedinjene Američke Države bile u Afganistanu. Hiljade miliona maraka je, što potrošeno, što oprano, preko rata u Afganistanu. Da li su Amerikanci izvršili invaziju zarad “zatvorenosti društva” koje je bilo pod talibanima? Budimo realni, nisu. Velike sile svoje postupke uvijek usklađuju sa svojim interesima, što finansijskim, što geostrateškim. I umjesto da iskoriste američku zainteresiranost za njihovu državu, pa da izgrade sistem koji će opstati i onda kada SAD, opet zbog svojih interesa, povuku svoje vojnike, protivnici talibana su se odlučili da kradu. Korupcija je uništila povjerenje u njih, zbog korupcije nije nastao sistem i narodu je postalo sasvim svejedno hoće li ih krasti i tako uništavati “lideri otvorenog uma” ili će ih tlačiti talibani. Velike sile, a ne bi bile velike da nisu takve, gledaju samo sopstveni interes. Kada je rukovodstvo SAD-a procijenilo da im prisustvo u Afganistanu više nije interes, talibani su postali potpuno legitiman sagovornik za pregovaračkim stolom bivšeg državnog sekretara Mikea Pompea. Onda su se američki vojnici povukli, talibani su preuzeli vlast. Korumpirane vođe su pobjegle. General Dostum je ostavio svoje odaje i narod koji čeka neizvjesna sudbina.

Prije nego sam počeo pisati ovaj tekst, razgovarao sam s kolegom koji me je upitao – da li bi bilo Bosne da je Alija Izetbegović pobjegao onog maja 1992. godine nakon što je oslobođen iz zarobljeništva. Usaglasili smo se da ne bi. Onda je isti kolega konstatovao da ne bi bilo Bosne i da se tri godine, bez ičije pomoći, i pod embargom na uvoz oružja, Armija BiH nije borila. Tek kada je svijet shvatio da Armija BiH neće biti poražena – reagirali su. No, tako, rekosmo, funkcioniraju velike sile. Pregovaraju sa jačim na terenu, kako bi im taj jači na terenu mogao isporučili ono što žele. Otkako su intervenisali 1995. godine, Amerikanci su zainteresirani za ovaj prostor. I to je dobro. Ono što je loše je to što su “probosanske snage” u Sarajevu prokockale 20 godina jakog američkog angažmana da izgrade funkcionalan i stabilan sistem. Koji će biti u stanju opstati i nakon što Amerikanci jednom prestanu biti zainteresovani za ovaj prostor. A sve su manje zainteresovani, što smo osjetili na svojoj koži još od pojave “britansko-njemačke inicijative”.

BIH NEMA BEZ NJEZINOG ŠARENILA

Dvije decenije “probosanski političari” su više vodili računa o Poljina HILLS-u i sličnim nekretninama širom Sarajeva i drugih centara kantona sa “bošnjačkom” većinom. Umjesto građenja sistema, gradili su vile. Narod je postajao sve nezadovoljniji i patriotizam je pao na najniže grane od rata do danas. Ovdje namjerno ne želim pisati ni o korupciji u režiji HDZ-a BiH niti o Dodikovim zalaganjima za otcjepljenje kojim faktički pokušava sakriti svoju korupciju. Bosna i Hercegovina neće nestati za političkim stolovima Beograda i Zagreba, ali će biti na sigurnom putu ka nestanku onoga časa kada pošten svijet - Srbi, Bošnjaci, Hrvati i svi Ostali - dignu ruke od nje. Jer Bosne i Hercegovine nema bez njezinog šarenila, Srba, Hrvata i Bošnjaka u njoj, ali je sigurno nema kada Bošnjaci počnu da preziru zemlju zbog svojih korumpiranih lidera.

Afganistanske greške trebale bi biti opomena Sarajevu. Jer ni “Bog neće izmijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne izmijeni samog sebe”.

Oslobođenje