Elmedin Konaković, lider Naroda i pravde, uputio je poruku Sabini Sarajliji, glavnoj tužiteljici Kantona Sarajevo u kojoj od nje traži odgovor na pitanje: "Šta je Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo uradilo po pitanju procesuiranja ratnih zločina počinjenih tokom agresije na BiH".

Konakovića također zanima i koliko je uposlenih na ovim predmetima, potom koliko se istraga vodi i koliko je podignutih, a koliko potvrđenih optužnica, te "koliko je presuda"?

I za kraj lider Naroda i opravde pitao je tužiteljicu Sarajliju: "Da li istražujete saradnike već presuđenih ratnih zločinaca koji su osuđeni pred domaćim i međunarodnim sudovima?". 

Kao i sve drugo po čemu je na političkoj i javnoj sceni prepoznatljiv Elmedin Konaković, i ovo njegovo obraćanje kantonalnoj tužiteljici je obilježeno kampanjskim, a ne sistematičnim i sistemskim radom, te mahalskim, prvoloptaškim, plitkim populizmom.  Konakovićevo pitanje je, s jedne strane, očigledno refleks hapšenja bivšeg policijskog dužnosnika Edina Vranja u Srbiji, a sa druge nastavak provođenja zaključaka Skupštine Kantona Sarajevo od prošle nedjelje kojim se traži smjena glavne kantonalne tužiteljice Sabine Sarajlije.

Sarajlija je na sadašnu funkciju postavljena prije nešto više od dvije godine, a Elmedin Konaković se u različitim stranačkim dresovima desetak godina vrti po vrhovima vlasti u Sarajevskom Kantonu i ne pamti se da je on, ili bilo ko drugi iz njegove dosadašnje dvije stranke (SDA i NiP) do sada problematizirao rad Kantonalnog tužiteljstva na predmetima ratnih zločina. Za šta je prethodnih godina bilo izobilje povoda i razloga. Taj je rad, od kraja rata pa do formiranja Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (2003.) bio katastrofalno neprofesionalan, zapušten, haotičan. Kasnije, nakon što su Tužiteljstvu Kantona ostali samo ratni zločini "nižeg profila" stanje se donekle promijenilo nabolje, kako i koliko, to treba ozbiljno, stručno i temeljito analizirati. U toj analizi podrazumijeva se i izvještaj tužiteljice Sarajlić i njeni odgovori na pitanja mnogo složenija od onih koja joj je postavio Konaković.

Drugi problem iz kojeg se isčitava neiskrenost i politikantski podtekst Konakovićevih pitanja jeste njegovo svođenje problema ratnih zločina na kantonalnu razinu. Istina, Konaković jeste lokalni političar (takoreći, avlijaner), ali za potpunu sliku (užasnog) stanja u procesuiranju ratnih zločina i sve što uz to ide, neophodno je da ista pitanja koja je adresirao na kantonalnu tužiteljicu Sabinu Sarajliju uputi Glavnoj državnoj tužiteljici Tužiteljstva Bosne i Hercegovine Gordani Tadić. Neka Konaković zagrije stolicu (barem onoliko dugo i intenzivno koliko mu je bilo potrebno da uspješno završi fakultet) pa pročita analize domaćih i stranih eksperata, medija... koji su posvećeni (ne)učinkovitosti Odjela za ratne zločine Tužiteljstva BiH u posljednjih 6-7 godina otkako je ono u nadležnosti Gordane Tadić. Ali očito je u pravosudno-medijskom miljeu unutar kojeg se Konaković kreće i koje politički legitimira, Gordana Tadić je zaštićena pravosudna vrsta, nedodirljiva i nesmjenjiva. 

U prošlog godini Tužiteljstvo BiH je podiglo 14 optužnica od kojih je njih 8 vraćeno na doradu. U prvoj polovici ove godine Tadićkino tužiteljstvo podiglo je samo šest optužnica. Uglavnom se radi o predmetima koje su proslijeđeni iz Tužiteljstva u Haagu nakon njegovog zatvaranja.

("SB")