Naša današnja priča vraća vas u davnu 1914. godinu, u vrijeme potpisivanja Niškog sporazum ili Sporazuma Toptani-Pašić.

Bio je to tajni ugovor o savezništvu između Albanije i Kraljevine Srbije, potpisan od strane Esad-paše, albanskog političara, i Nikole Pašića, srpskog premijera, na današnji dan 1914. godine u Nišu, u tadašnjoj Kraljevini Srbiji.

Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, Esad-paša je morao obaviti razne diplomatske poslove. Jedan od tih poslova je bilo i unaprijeđenje diplomatskih odnosa sa Srbijom. Pašiću je slao poruke u kojima je govorio da je od velike važnosti po njih da zaključe poseban sporazum prije svog odlaska u Albaniju.

Esad-paša dolazi u Niš, u kome je predsjedavala srpska vlada i narodna skupština, gdje se sastaje sa srbijanskim premijerom Nikolom Pašićem. Njih dvojica na današnji dan 1914. godine potpisuju tajni ugovor o savezništvu.

Taj ugovor je obuhvatao 15 tačaka koje su predviđale zajedničko osnivanje vojnih i političkih institucija, ali najvažnije odredbe su se odnosile na vojni savez, izgradnju Jadranske pruge od Srbije do Drača, kao i garancije da će Srbija podržati Esad-pašu na izborima za vladara Albanije.

Esad-paša je bio za potvrđivanje sporazuma tek nakon što bude izabran za vladara Albanije, uz saglasnost narodne skupštine. To je ostavilo prostora za manevriranje i preispitivanje pojedinih odredbi.

Sporazum je ostavljao mogućnost da Srbija, na poziv Esad-paše, vojno intervira radi zaštite njegovog režima. Razgraničenje između dvije države trebalo je da utvrdi posebna srpsko-albanska komisija. Srbija se obavezala da će financirati Pašinu žandarmeriju i snabdijevanje neophodnom vojnom opremom, plaćajući 50.000 dinara mjesečno.

Uslijed izbijanja Prvoga svjetskog rata i muslimanskog ustanka u središnoj Albaniji, Vilhelm od Vida napušta zemlju.

Esad-paša se u oktobru 1914. godine preko Srbije vraća u Drač s nekoliko hiljada dobrovoljaca skupljenih u okolini Debra.

Koncem 1914. godine uspostavlja svoju vladu i proglašava se za vrhovnog zapovjednika albanske vojske.

U isto vrijeme Osmansko Carstvo ulazi u rat na strani Središnjih sila, čime Esad-paša, saveznik Srbije i Antante, gubi podršku među muslimanima. U Albaniji dolazi do proturske pobune i Paša gubi kontrolu nad nekim oblastima. Pobunjenici zahtijevaju da se oblasti koje je Srbija zauzela u Prvom balkanskom ratu vrate autonomnoj Albaniji pod turskim suverenitetom.

Pod pritiskom pobunjenika, on poziva Srbiju na intervenciju u Albaniji. Prešutan dogovor s Italijom mu je osiguravao novac. Od Grčke je tražio oružje, i zahtijevao da njihove trupe zauzmu oblasti koje drže njegovi neprijatelji.

Vlada Srbije je u decembru 1914. godine započela pripreme za vojnu intervenciju u Albaniji. Početkom 1915. godine pobunjenici su držali pod opsadom Esad-pašu u Draču i zahtijevali od njega objavu rata Srbiji. U tom trenutku Nikola Pašić procjenjuje da je vrijeme za intervenciju. Saveznički diplomati upozoravaju vladu Srbije da vojna intervencija u Albaniji može izazvati nepoželjan odgovor. Unatoč upozorenjima saveznika, Pašić se odlučio na vojnu intervenciju.

Početkom juna 1915. godine u Albaniju je poslano više od 20.000 srpskih vojnika. Oni su zauzeli Elbasan i Tiranu, središta pobune, i oslobodili opkoljenog Esad-pašu u Draču. Uspostavljen je poseban albanski odred za provođenje pacifikacije Albanije i konsolidacije Esad-pašinog režima. Crnogorska vojska koristi situaciju i zauzima Skadar, koji je službeno i dalje pod međunarodnom upravom.

Srpska vojna intervencija je izazvala snažno negodovanje savezničkih diplomata. Pašić je odgovarao da je to privremena akcija i da će se srpska vojska povući čim se učvrsti vlast Esad-paše. S druge strane, Pašić je radio na trajnom vezivanju Albanije za Srbiju.

Srpski ministar unutarnjih poslova Ljubomir Jovanović doputovao je u Tiranu i 28. juna 1915. godine (na Vidovdan) potpisao tajni ugovor s Esad-pašom o stvaranju realne unije između Srbije i Albanije.

Srbija je sporazumom dobivala sljedeća naselja: Podgradec, Golo Brdo, Debarska Malissia, Luma i Has.

Zajedničke institucije su podrazumijevale vojsku, carinu, narodnu banku i diplomaciju. Uz pomoć Srbije, Esad-paša je trebao postati knez Albanije. Predviđa se da srpska vojska ostane u nekim albanskim gradovima za progon i uništavanje zajedničkih neprijatelja, dok završne odredbe ugovora ne stupe na snagu. Pašićeva vlada je smatrala Tiranski sporazum najboljim političkim rješenjem albanskog pitanja. Očekivalo se da će sudbina Albanije ponovo biti razmatrana na mirovnoj konferenciji poslije rata, pa je vlada Srbije željela osigurati teritorije za sebe.

GOLGOTA I KRAJ

Austrougarsko-njemačka ofenziva na Srbiju - s čestim vijestima o porazima i povlačenju srpskih trupa - ponovno je ojačala Esad-pašine protivnike u sjevernoj Albaniji. Krajem 1915. godine desetkovana srpska vojska je započela povlačenje preko Albanije, koje je ostalo upamćeno kao Albanska golgota. Esad-pašina žandarmerija je pomagla srpskoj vojsci, osiguravajući sigurne prolaze, smještaj i hranu, i sudjelujući u sukobima s albanskim odredima koji su napadali srpske jedinice i izbjeglice. Kroz oblasti gdje Esad-pašina vlast nije dopirala, srpske trupe su se morale oružjem probijati do jadranskih luka, gde su ih saveznički brodovi čekali.

Esad-paša objavio je poseban proglas kojim poziva Albance da pomognu srpskoj vojsci. Izdao je naredbu da se na teritoriju Albanije obvezno mora primati srpski dinar kao sredstvo plaćanja da bi se omogućilo srpskim vojnicima koji su se povlačili preko Albanije kupovinu namirnica za svoje potrebe. Također je objavio da srpsku vojsku niko ne smije napasti, a da će onaj ko je napadne učiniti veliki grijeh.

Albanska golgota je predstavljala najveću ratnu tragediju srpskog naroda. Od 220.000 vojnika koji su krenuli preko Albanije prema Krfu, 150.000 ih je stiglo na cilj, a od oko 200.000 izbjeglica jedva je trećina (60.000 ljudi) preživjela. Srpski gubici bi bili daleko teži da Esad-paša nije ostao vjeran sporazumu u tim teškim trenucima.

Esad-paša je 1916. godine objavio rat Austro-Ugarskoj i Središnjim silama. Kada je Austro-Ugarska tokom 1916. godine okupirala veći dio centralne i sjeverne Albanije, Esad-paša Topani je pobjegao iz zemlje. Na zahtjev talijanske diplomacije, on je s nekoliko stotina žandara prebačen krajem februara 1916. godine do grada Brindisija u južnoj Italiji. Usprkos obećanjima da će biti priznat kao albanski knez, i suočavajući se s otvorenim nastojanjem talijanske vlade da ostvari potpun utjecaj nad njim, Esad-paša je nastavio u Francusku da traži podršku od savezničkih diplomata. Neki politički krugovi u Parizu ga čak priznaju kao predsjednika legitimne vlade.

Dok se spremao za povratak u Albaniju, Esad-paša je ubijen u atentatu 13. juna 1920. godine u Parizu. Ubio ga je Avni Rustemi, politički aktivist i član albanskog parlamenta, vjerujući da je surađujući sa Srbijom izdao interese albanskog naroda.

Mnogi Albanci su ovaj atentat smatrali junačkim činom.

U Srbiji se Esad-paša Toptani smatra tradicionalnim srpskim prijateljem.

U Beogradu jedna ulica u općini Voždovac nosi njegovo ime.

U Albaniji, Esad-paša se smatra jednim od najvećih izdajnika vlastitog naroda zbog suradnje sa Srbijom tokom okupacije Albanije.

Esad-paša pokopan je na srpskom vojnom groblju u Bolonjskoj šumi, gdje i dan-danas u moru križeva stoji i jedan polumjesec.

(SB)