Abdul Kadir Kan, poznat kao "otac pakistanske atomske bombe", umro je 10. septembra od covida-19 u 86. godini. Pakistanski premijer Imran Kan tom je prilikom rekao da je zemlja izgubila "nacionalnu ikonu".

"Naša ga je nacija voljela zbog njegovog kritičnog doprinosa u stvaranju nuklearno naoružane države", napisao je premijer na Twitteru.

Kan je u islamskom svijetu slavljen kao najzaslužniji za transformaciju svoje zemlje u prvu islamsku nuklearnu silu, ali bio je mnogo više od toga. Najpoznatiji, odnosno najzloglasniji je bio po tome što je pakistanske nuklearne tajne krijumčario drugim zemljama još opasnijih namjera - Sjevernoj Koreji, Iranu i Libiji.

Zbog toga se Kan, kako piše izraelski Haaretz, može nazvati i kumom nesuđenog izraelskog nuklearnog programa

Kan je u svakom slučaju bio jedna od najznačajnijih osoba na području globalne sigurnosti u posljednjih pola stoljeća, u središtu bitke oko najopasnije svjetske tehnologije - bitke vođene između onih koji je posjeduju i onih koji je žele.

Bivši direktor CIA -e George Tenet opisao je Kana kao "barem jednako opasnog kao i Osama bin Laden", bivši vođa zloglasne Al Kaide i arhitekt najvećeg terorističkog napada na SAD u historiji.

To što su ga zapadni špijuni opisivali kao jednog od najopasnijih ljudi na svijetu, a u svojoj domovini je bio hvaljen kao heroj, dovoljno govori ne samo o složenosti njegovog lika i djela već i o fenomenu nuklearnog oružja.

Otišao na rad na nuklearnoj tehnologiji

Kan, koji je rođen u Indiji 1936. i s porodicom se preselio u tek utemeljeni Pakistan 1952. godine, poslan je 1972., u dobi od 36 godina, na specijalizaciju u nizozemski laboratorij koji je bio dio evropskog konzorcija URENCO i gradio centrifuge za obogaćivanje urana.

Kan nije došao u Evropu kao nuklearni špijun, ali je to ubrzo postao. Radio je u Nizozemskoj u vrijeme kad je Pakistan razmišljao o projektu stvaranja atomske bombe nakon poraza u ratu s Indijom 1971. godine, pogotovo zato što je Indija još 1967. počela s vlastitim nuklearnim programom koji je i rezultirao prvom testnom detonacijom nuklearnog oružja 1974.

Obogaćeni uran se, naravno, može koristiti za dobivanje nuklearne energije ili, ako je dovoljno obogaćen, za bombu. Kan je uspio jednostavno kopirati najnaprednije dizajne centrifuga.Kad su ga 1975. razotkrili nizozemski obavještajci, uspio se vratiti u Pakistan i donijeti sa sobom ukradene dizajne. Tamo je nagovorio nevoljnog premijera Pakistana Zulfiqara Ali Bhutta da započne nuklearni program koji bi bio odgovor indijskom nuklearnom oružju.

Pakistanski nuklearni program kao odgovor na indijski

Pakistanski nuklearni program započeo je još 1972. godine, a prva testna detonacija atomske bombe izvedena je 1998. Zemlja je izvela ukupno šest nuklearnih testova, a danas se njen arsenal procjenjuje na 165 nuklearnih bojevih glava - otprilike jednako koliko ima šest puta mnogoljudnija Indija.

Iako je često opisivan kao "otac pakistanske nuklearne bombe", u stvarnosti je bio samo jedna od niza ključnih osoba u tom projektu. No pažljivo je njegovao mit oko svog lika i djela koji ga je učinio nacionalnim herojem, za kojeg se smatra da je osigurao Pakistan od nuklearne prijetnje Indije po dobrom starom načelu uzajamno osiguranog (nuklearnog) uništenja u slučaju potpunog rata.

No ono što je učinio sljedeće učinilo ga je junakom vlastite zemlje i zlikovcem za velik dio svijeta. Okrenuo je svoju nuklearnu mrežu od uvoza na izvoz i postao svjetski značajan igrač u nabavci nuklearne tehnologije za zemlje koje Zapad smatra odmetnutim državama (rogue states).

Naime, nakon dovršetka rada na pakistanskom nuklearnom projektu preselio se u Dubai i odatle formirao i vodio zamršenu i tajnovitu globalnu mrežu pomagača, inženjera, izvođača i financijera, uključujući beskrupulozne evropske biznismene, koja je drugim državama nudila svoje nuklearno znanje, zanate, tehnologiju i opremu. Mreža je unajmila radionice, tvornice, urede i računalne centre u nekoliko zemalja, uključujući Maleziju, Sjevernu Koreju i Švicarsku, piše Index.hr.

Nudio svoje usluge širom islamskog svijeta

Krajem 80-ih i početkom 90-ih putovao je po Bliskom istoku, nudeći svoje usluge. Egipat, Saudijska Arabija, Alžir, pa čak i Sirija odbacili su njegov plaćenički pristup atomske bombe za dolare. Iran i Libija su ipak prihvatili, ali su promijenili uslove i opseg ponude.

Iran, ponosna nacija s već relativno naprednim nuklearnim programom, razvijenim za vrijeme vladavine šaha koji je svrgnut u Islamskoj revoluciji 1979. i dobrim sveučilištima i znanstvenicima koji su studirali na Zapadu, odabrao je vlastiti put. Iranski režim je od Kana kupio nacrte i planove pakistanskih centrifuga poznatih kao P1 i P2. Iranski znanstvenici, predvođeni dr. Mohsenom Fahrizadehom, kojeg je nedavno likvidirao egzekutorski tim izraelske vanjskoobavještajne službe Mossad, izgradili su vlastite centrifuge, preimenovavši ih u Ir-1 i Ir-2, prema stranim izvještajima.

Iranski program nuklearne centrifuge u Natanzu, žarišna tačka spora između Irana i dijela međunarodne zajednice koji je zamalo završio vojnim sukobom, izgrađen je značajnim dijelom zahvaljujući dizajnu i materijalu koji je prvi isporučio AQ Kan. Na jednom sastanku Kanovi su predstavnici u osnovi ponudili meni s priloženim cjenikom s kojeg su Iranci mogli naručiti.

Šef Mossada: Da smo šta radi...

Tadašnji šef Mossada Šabtai Šavit priznao je novinaru Haaretza da u početku nije znao što Kan zapravo radi. Dodao je da bi, da su on i njegovi kolege ispravno protumačili Kanove namjere, razmislio o tome da pošalje tim da ga ubije i na taj način "promijeni tok historije", barem u kontekstu izraelsko-iranskih odnosa.

Kan i njegova mreža razotkriveni su kad su krenuli u saradnju s Libijom.

Kan je također posjetio Sjevernu Koreju više od deset puta, a vjeruje se da je svrha tih posjeta bila upravo razmjena pakistanske nuklearne tehnologije za sjevernokorejsku raketnu tehnologiju.

Jedan od ključnih misterija u Kanovom raspačavanju nuklearne tehnologije uvijek je bio u kojoj je mjeri ovaj znanstvenik djelovao sam, a u kojoj po nalogu svoje vlade. Međutim, brojni znakovi upućuju na to da su pakistanske vlasti bile ne samo svjesne već i uvelike uključene u njegovu misiju, pogotovo u Sjevernoj Koreji.

Ponekad se sugerisalo da je Kan naprosto bio motiviran novcem, ali nije to bilo tako jednostavno, piše BBC. Osim što je blisko surađivao s vodstvom svoje zemlje, želio je razbiti zapadni monopol nad nuklearnim oružjem. Zašto bi nekim zemljama trebalo dopustiti da zadrže oružje radi svoje sigurnosti, a drugima ne, pitao se Kan, kritizirajući ono što je smatrao zapadnim licemjerjem.

Kan: Zapad me optužuje

"Nisam luđak ni fanatik. Ne vole me i optužuju me za sve vrste neosnovanih i fabriciranih laži jer sam im poremetio sve strateške planove", rekao je jednom.

Međutim, kako Gordon Corera piše za BBC, Kanovi suradnici s kojima je razgovarao pišući knjigu o njemu zaista su se činili primarno vođeni financijskim motivima. Dogovor o nuklearnom transferu s libijskim režimom Moamera Gadafija bio je za Kanovu mrežu vrlo unosan, ali je značio i početak kraja za nju.

Britanska vanjsko-obavještajna agencija MI6 i američka CIA s vremenom su počele pratiti Kana, nadzirući njegova putovanja, prisluškujući njegove telefonske pozive i infiltrirajući se u njegovu mrežu, pri čemu su njenim članovima nudili ozbiljne svote novca (u nekim slučajevima preko milion dolara) da postanu doušnici i izdaju Kanove tajne.

Obruč se počeo stezati oko njega nakon napada 11. septembra 2001. i početka rata protiv terora, kad su zapadne vlasti i obavještajne službe strahovale da bi se Al Kaida ili drugi islamistički teroristi mogli domoći nuklearnog ili nekog drugog oružja masovnog uništenja. Poznato je do čega je ovaj strah doveo - invazije u Iraku pod opravdanjem da se Sadam Husein ne želi odreći svog arsenala oružja za masovno uništenje koji na kraju nije pronađen.

Gadafi se nakon invazije odrekao nuklearnog programa i sve priznao CIA-i

Manje je, međutim, poznato da su Gadafija invazija Iraka i rušenje Huseinovog režima uvjerili da se odrekne vlastitog programa razvoja nuklearnog i drugog oružja za masovno uništenje. Libijski dužnosnici tada su priznali da je Libija "kupila nuklearne komponente od raznih dilera na crnom tržištu".

Gadafi je u pregovorima s CIA-om i MI6 otkrio kako je Kanova mreža gradila nuklearne pogone za njega, od kojih su neki bili prerušeni u peradarske farme. Mossad, međutim, nije bio uključen u pregovore i nije bio informiran o Kanovoj ulozi.

Mossad nije jedini kojem je Kan umaknuo. Haaretz piše da je CIA također imala priliku zaustaviti njegove opasne poslove mnogo ranije. Nekoliko godina nakon što je Kan pobjegao iz Nizozemske 1975., nizozemski premijer Ruud Lubbers otkrio je da je CIA već tada znala za njegovu umiješanost u pljačku nuklearne tehnologije, ali SAD je učinio vrlo malo da spriječi Pakistan da dobije nuklearno oružje, vjerojatno iz geopolitičkih razloga.

Kan nazvao pakistanskog predsjednika "velikim šefom" u dilanju nuklearnih tajni

A 11. decembra 2003. grupa agenata CIA-e i MI6 trebala se, piše BBC, ukrcati u neoznačeni avion u Libiji kada im je uručena hrpa smeđih omotnica. Tim je bio na kraju tajne misije koja je uključivala napete pregovore s libijskim dužnosnicima. Kad su otvorili omotnice u avionu, otkrili su da su dobili posljednji dokaz koji im je trebao: unutra su bili nacrti za nuklearno oružje.Te je dizajne - kao i mnoge komponente za nuklearni program koji je već dostupan - isporučio niko drugi nego Kan.

SAD je nakon dogovora s Libijom uspio izvršiti pritisak na Pakistan oko Kana, koji je 2004. završio u kućnom pritvoru, pa čak i bio prisiljen na televizijski emitirano priznanje da je prodavao nuklearne tajne. Ipak, tadašnji predsjednik Pervez Mušaraf ga je odmah pomilovao.

UN-ova Komisija za oružje za masovno uništenje (WMDC), na čelu s Hansom Blixom, zaključila je da Khan nije mogao djelovati sam "bez svijesti pakistanske vlade". Sam Kan je u intervjuu 2008. opisao Mušarafa, koji je te godine dao ostavku, kao "velikog šefa" u poslovima rasparčavanja nuklearne tehnologije.

No Mušaraf je, baš kao i sam Kan, ostao na slobodi i trenutno je u egzilu u Dubaiju, iako ga je pakistanski sud u odsutnosti osudio zbog veleizdaje. A iako je Kan formalno bio na slobodi, dobio je, po svemu sudeći, zabranu putovanja van zemlje ili razgovora sa stranim novinarima. Tajnu o tome kako je i kome tačno dilao nuklearne dizajne ponio je sa sobom u grob.